Misu su suslavili prepošt Stolnog kaptola vrhbosanskog gučogorski arhiđakon mons. Pavo Jurišić, travnički dekan preč. Marko Mikić, domaći župnik vlč. Marko Majstorović i još četvorica svećenika. Asistirao je župnik Župe sv. Ignacija Loyolskog u Sarajevu o. Ante Topić, SI, a župnik u Podkraju vlč. Mario Oršolić pratio je na orguljama župni zbor koji je predvodio pjevanje.

Prije početka mise nadbiskup Vukšić je poškropio zidove nove crkve blagoslovljenom vodom, a prije početka euharistijske službe blagoslovio novi oltar.

Na početku mise župnik Majstorović uputio je riječi pozdrava. „Zahvaljujem za Vaš dolazak u našu župu i u ovo selo koje broji mali broj vjernika, Vaš dolazak, nadbiskupe Tomo, i predvođenje misnog slavlja i blagoslov crkve ohrabrenje je za sve one koji čuvaju svoja ognjišta u ovom selu i ne daju da se život posve ugasi“, kazao je.

Nadbiskup Vukšić je u homiliji ohrabrio malobrojni puk u Šenkovićima u kojima danas živi dvadesetak vjernika.

Kazao je da se, osim zahvale svima koji su doprinijeli da se podigne taj hram Božji i osim čestitke i osim uobičajene pobožnosti koju obavljaju u takvim prostorima, sama od sebe nameće osnovna misao za razmišljanje: hram. „Svi dobro znamo da je od samoga početka među kršćanima postojao običaj da se okupljaju u nekim prostorima na molitvu, zahvalu i na sakramentalna slavlja. Već u prvim danima nakon Isusova uskrsnuća Sveto pismo bilježi da su apostoli zajedno s Majkom Božjom bili okupljeni na molitvu“, rekao je nadbiskup.

Dodao je da u najranijim spisima rane Crkve piše da se okupljaju u manjim zajednicama tada još uvijek po privatnim kućama i prostorima jer onoga, što će kasnije biti nazvano crkvama, još nije bilo.

„Dugo je bio običaj da se kršćani okupljaju na takav skroman način i da, iako u skromnim uvjetima, u svečanom obliku nastavljaju slaviti Isusove sakramente“, rekao je vrhbosanski nadbiskup. Dodao je da, nakon što su ime vlasti dopustile kršćanima da slobodno dišu i planiraju, počinje izgradnja velebnih ili manje velebnih prostora – crkava, katedrala, hramova u kojima su se kršćani okupljali na slavljenje već postojeće tradicije u skromnim uvjetima.

„Ono što je obilježava od samih početaka do dana današnjega kršćanska okupljanja u običnim obiteljskim ili drugim uvjetima – i bez velebnih prostora i bez katedrala, u slavlju sakramenata gdje god se oni na dostojan način obavljaju, Krist je prisutan, Krist je blagoslov, Krist je onaj koji po toj sakramentalnoj prisutnosti i našem vjerničkom pristajanju čini da svatko od nas bude hram Božji, hram Duha Svetoga. Primjenom svih ovih crkava, za koje zahvaljujemo svima koji su uložili bilo koji oblik truda pa i onaj najmanji, dok zahvaljujem svima koji su doprinijeli da se oni podignu i da postoje, moramo stalno ponavljati da je prije svih ovih građevina Isus zaželio da svatko od nas pojedinačno i osobno u svojoj savjesti, u svojoj duši, u svom životu, u svom ponašanju, u svom razmišljanju bude hram Božji“, poručio je mons. Vukšić.

„Pretpostavka Božje prisutnosti u ljudima, draga braćo i sestre, jest naš pristanak da dozvolimo Kristu Gospodinu da se stvarno nađe u nama“, rekao je potičući okupljene da, po uzoru i zagovoru sv. Ivana Krstitelja priprave put Gospodinu u duhovnom smislu koji želi stanovati i biti u svojim vjernicima.

„U ovim molitvama koje smo već izgovorili i koje ćemo izgovoriti tijekom ovoga obreda stalno se naglašava ta misao Da, poškropili smo ove zidove. Nastavit ćemo s blagoslovom ovog budućeg oltara koji je ovdje pred nama. Zato je još uvijek bez svih ovih ukrasa kojima se slavi Sveta misa. Tek s blagoslovom on će postati oltar. Tek s ovim obredom ova građevina će postati crkva. Ali ona, bez obzira što je blagoslovljena, bez obzira što je sagrađena, može ostati prazna ako mi, koji budemo u nju dolazili i u njoj se okupljali te izgovarali molitve i slavili sakramente, ne dozvolimo Kristu Gospodinu da se nastani u nama, u našim životima, da mi budemo hram Duha Svetoga, da naša tijela, naši životi i sve naše bude mjesto u kojem stanuje Krist Gospodin i da naše cjelokupno, cjeloživotno ponašanje bude priprava i ravnanje prilaza, putova kako bi Krist mogao doći na dostojan način i uči na najprikladniji mogući način u naše živote kako bismo onda, nakon što se on nastanio u nama te u nama i s nama hodi ovim svijetom, i mi bili blagoslov svim ljudima koje susrećemo i cijelome svijetu“, kazao je nadbiskup Vukšić.

„Svrha svih ovih zdanja i svih crkava jest naše obraćenje i naše posvećenje. Mi ove zidove i ovaj prostor blagoslivljamo zato da postanu blagoslov nama“, rekao je, dodavši da to čine ponajprije iz zahvalnosti prema Gospodinu da to bude mjesto Božjega boravka i slavlja njegovih sakramenata po kojima će biti prisutan. „Ali još prije toga i još važnije od toga jest da mi – svatko od nas bude mala crkva Božja, mali hram Duha Svetoga, mali hram Presvetoga Trojstva, blagoslov sebi samom i blagoslov svim ljudima koje susrećemo“, pojasnio je predslavitelj.

Svrha blagoslova nove crkve i novog oltara jest da srce i savjest vjernika budu pozlaćeni kalež, mjesto boravka Boga u njima, a njihova savjest crkva – dodao je. Izrazio je uvjerenje da je ta sagrađena iz obraćenih i posvećenih duša i života okupljenih vjernika. Poželio je da na Nedjelju Dobrog Pastira prihvate Krista Gospodina za istinskog Dobrog Pastira. „Neka i u ovom mjestu zaista Dobri Pastir bude Pastir svih ljudi i neka svima pomogne na putu obraćenja i posvećenja i neka tome služi ovaj lijepi prostor“, kazao je na kraju propovijedi nadbiskup Vukšić.

Na kraju mise riječi zahvale uputio je župnik Majstorović. „Blagoslov ove crkve znak je nade te posebno djelo Božje providnosti da smo uspjeli sve posložiti kako treba u crkvenim okvirima te dočekati i ovaj trenutak blagoslova crkve. Imamo još puno posla do potpunog završetka radova. Uzdamo se u zagovor sv. Roka i u Božju providnost da će poslati dobročinitelje kao i do sada te da ćemo djelo, koje smo započeli prije više od deset godina, privesti kraju na slavu Božju i na čast sv. Roka koji nas svojim zagovorom štiti od svake opačine“, kazao je te zahvalio svima koji su na bilo koji način doprinijeli i iskreno ugradili sebe u gradnju crkve.

Misnom slavlju prethodila je pobožnost sv. Roku.

Za misno ruho i za sve što je potrebno oko oltara pobrinule su se sestre Milosrdnog Isusa iz Poljske koje djeluju u župi, objavila je KTA.

Šenkovići se nalaze 7–8 kilometara od Novog Travnika prema Bugojnu, a prije razdiobe među župama bilo je dio župe u Pećinama. Crkva sv. Roka nije službeno filijalna, te se u njoj mise ne slave redovno. Mala zajednica povratnika i onih koji su u iseljeništvu okupi za trodnevnicu i blagdan sv. Roka u kolovozu. Tada ih bude i nekoliko stotina. Stoga je izgradnja crkve poticaj nade za to malo stado, objavila je Nedjelja.