Župa Vidovice, poznata po brojnim svećeničkim i redovničkim zvanjima koja je u nedavnom ratu bila potpuno srušena i prognana te nakon rata obnovljena, slavi kao zaštitnika sv. Vida, mladića sa Sicilije koji je podnio mučeništvo u Rimu početkom četvrtog stoljeća u vrijeme Dioklecijanova progona kršćana. U koncelebraciji je bilo 28 svećenika iz domaćeg šamačkog dekanata na čelu s dekanom fra Antom Pušeljićem, župnikom u Domaljevcu, i toliškim župnikom i gvardijanom fra Mariom Jurićem, te misnicima iz susjednih brčkanskog i doborskog dekanata kao i domaćim svećenicima iz ove župe na raznim službama u Vrhbosanskoj i drugim biskupijama. Asistirala su i dvojica đakona od kojih je trajni đakon vlč. Ilija rodom iz ove župe na službi u austrijskoj biskupiji Linz. Na Svetoj misi sudjelovale su i časne sestre klanjateljice Krvi Kristove čija zajednica pastoralno djeluje i živi u ovoj župi više od 25 godina (s. Violeta, s. Dolores i s. Benigna). Među vjernicima bili su i mladi i djeca obučeni u bogate vidovačke narodne nošnje.

Pozdrav nadbiskupu Vukšiću, svećenicima, redovnicama, domaćim župljanima i svim okupljenim vjernicima uputio je župnik vlč. Marijan Brkić. Podsjetio je da se kroz dugu povijest župe Vidovice posebno na ovaj dan mnogi Vidovljani ali i hodočasnici iz drugih župa utječu u zagovor sv. Vida mučenika te izrazio radost da se ove godine može pridružiti tom zajedništvu i on kao župnik ove župe. Zahvalio je svima koji su dali svoj doprinos u proslavi patrona. Podsjetio je da se župa na proslavu nebeskog zaštitnika priprema prigodnom trodnevnicom te zahvalio župniku u Prudu vlč. Đuri Arloviću za predvođenje Misnih slavlja tih dana.

Nakon što su čitači pročitali misna čitanja, a učenice Suzana i Barbara obučene u narodnu nošnju otpjevale psalam, te đakon Josip navijestio evanđeoski odlomak, nadbiskup Vukšić je uputio prigodnu propovijed. Progovorivši o mučeniku sv. Vidu, podsjetio je da je prvi od svih kršćanskih mučenika bio Isus Krist, koji je prvi, „ne samo u vremenu i na početku cijeloga sustava i naše kršćanske vjere, nego je On prvi posebice po tome što je uzor svakom drugom kršćanskom mučeniku“. Pojasnio je da je, stoga, svako drugo mučeništvo, pa i ovo svetoga Vida, zapravo mučeništvo kojim častimo ovog sveca samo zato što je, na neki način, u skladu i nastavak na način mučeništva koje je podnio Isus Krist.

„Sveti Pavao u jednoj od svojih poslanica kaže da je Isus bio poslušan volji Očevoj sve do smrti i do smrti na križu i zato Bog njega preuzvisi i darova mu Ime, Ime nad svakim imenom (Fil 2,9). I u Isusovom mučeništvu i u ovome Pavlovom tumačenju nalazimo i izvornu misao, izvorno objašnjenje i izvorno značenje svega onoga što nas danas ovdje okuplja: Isus je naš spasitelj i otkupitelj, ne prvenstveno zato što je strahovito mnogo patio, nego što je patnji usprkos bio poslušan volji Očevoj“, riječi su vrhbosanskog nadbiskupa koji je dodao da slično i sv. Vid nije kršćanski mučenik prvenstveno zato što je bio pogubljen u ona stara doba, u vrijeme progona koje su vršili rimski carevi. „Da, to je istina i to je početak u vremenitom i povijesnom smislu onoga što zovemo mučeništvo, ali on je mučenik zato što je poslušan volji Božjoj sve do smrti. I zato po Crkvi i njega Bog preuzvisi i darova mu ime nad svakim kršćanskim imenom koje se zove ‚mučenik‘.

„Poslušnost volji Božjoj, ustrajnost patnjama usprkos, smrti usprkos, progonima usprkos i poslušnost volji Božjoj jest mjera kojom se mjeri svetost kršćanskih mučenika i kojom se, uostalom, mjeri svetost i pristajanje uz Isusa svakog Isusova vjernika!“, posvijestio je nadbiskup Vukšić. Dodao je da okupljeni časte sveca „koji je jedan od onih kao ‚kap‘ dodana u tom nizu, u tome ‚slapu‘, u toj ‚rijeci‘ svjedoka Božjih poslušnih sve do smrti volji Očevoj… poslušnih koji nikada, ni pred kakvim izazovom nisu popustili, nego su ustrajni“. Upravo stoga su oni – kazao je mons. Vukšić – ne samo čašćeni u Crkvi, nego su „za sve nas, u svakom trenutku, ne samo primjeri iz kršćanske povijesti, kojima zahvaljujemo za njihovu svetosti i u čiji zagovor se utječemo, nego su još važnije od toga: primjeri za nasljedovanje, dokaz da je moguće oduprijeti se patnjama, trpljenjima, napastima, izazovima – moguće je oduprijeti se i ustrajati u poslušnosti volji Božjoj!“

Mons. Vukšić podsjetio je da i danas na mnogim stranama svijeta stradaju Isusovi učenici i brojni drugi ljudi, Božja stvorenja. „Čini se nasilje nad onima koje je dragi Bog stvorio i samim time nasilje nad voljom Božjom! Svako stvorenje jest posljedica volje Božje i onaj koji udara na Božja stvorenja zapravo udara na Boga samoga – odnosno protiv njegove zapovijedi ‘ne ubij i ne čini nasilje!’“, rekao je nadbiskup Tomo. Progovorio je i o „bijelome mučeništvu“ današnjice pojasnivši da u novije vrijeme, pogotovo po europskim krajevima i zemljama, postoji nova vrsta progona u kojem se Isusa i njegov nauk, moral i pravila istjeruje iz javnoga života.

„Na mnogo strana, ne samo da više nisu primjenjivana, nego su i zakonima zabranjena; zakonima legalizirano ono što je u izravnoj suprotnosti sa voljom Božjom i na takav način se, dakle, postaje neposlušnim volji Božjoj na razini čak cijelih pravnih sustava, zakonodavstva i pogotovo pojedinačnoga ponašanja“, naglasio je nadbiskup. Primijetio je da danas nije lako ustajati na kršćanskom putu te tako mnogi popuštaju pred primjerima ovoga svijeta i pred primjerima onih kojeg čovjek našega vremena na svoj način obožava. Upozorio je stoga da se tako zapravo stvara neka vrsta novoga „mnogobožačkoga sustava“ na način da se Boga stavlja u drugi plan, a „obožavaju“ vrednote ovoga svijeta koje, kako je pojasnio, u stvarnosti trebaju služiti za naš rast, posvećenje, napredak i ostvarenje u ljudskom i u vjerničkom smislu.

Nadbiskup Vukšić je također kazao da ovaj svijet predstavlja „prekrasno Božje jezero“ u koje se, u naše doba, slijeva mnoštvo „otpadnih voda“, te da sve što dovodi u pitanje zdravu budućnost tog sustava kršćanima ne može biti prihvatljivo. „Kršćanski vjernik se nalazi u situaciji neke vrste suvremenoga ekologa. Svojim uspravnim stavom, svojim stavovima, svojim nastupom, svojim propovijedanjem, svojim – iznad svega – životnim svjedočenjem doveden je u pitanje mnogo puta na onaj način koji smo već spomenuli: izrugivanjem, omalovažavanjem, marginaliziranjem, na neki način, psihološkim pogonom i gotovo izgonom iz javnoga prostora. Naše je poslanje i naša je zadaća, po zagovoru svetoga Vida i svih ostalih kršćanskih mučenika i svih kršćanskih svetaca – u vremenu koje nam je dano kao jedino vrijeme našega svjedočenja i samim time našega spasa – ustajati u vjernosti volji Božjoj, poslušni svemu onome što dragi Bog od nas očekuje s nadom da će i nama jednom darovati ‘ime nad svakim imenom’, posvećeni zauvijek da živimo u kraljevstvu Božjem licem u lice s našim Spasiteljem Isusom Kristom. Neka tako bude po zagovor u sv. Vida po Kristu Gospodinu našemu!“, zaključio je nadbiskup Vukšić.

Liturgijsko pjevanje predvodio je župni zbor pod vodstvom s. Benigne Zelenika i uz orguljsku pratnju Magdalene Janjić.

Nakon mise župljani su ugostili ručkom svoje goste kod obiteljskih kuća, a župnik je bio domaćin nadbiskupu Vukšiću i kolegama svećenicima.

Osim po svećeničkim i redovničkim zvanjima, župa Vidovice poznata je po mladiću Šimi Ivkiću koji je, nakon strpljivog podnošenja bolesti kroz molitvu i predanje u Božje ruke, blago preminuo u Gospodinu 19. srpnja 1929. u 18. godini života na glasu svetosti. Njemu u čast napravljen je i atrij pokraj župne crkve, a svakoga 19. u mjesecu slavi se misa na starom groblju gdje vjernici mole pokraj groba Šime Ivkića kojega svi nazivaju svetim.