Nadbiskup Vukšić slavio misu i podijelio diplome sudionicima Đakonske pastoralne godine

Suslavili su voditelj Đakonske pastoralne godine mons. Pave Jurišić, župnik na Palama i vojni kapelan vlč. Fabijan Stanušić te nadbiskupov tajnik vlč. Marin Babić, uz asistenciju dvojice đakona i sudjelovanje svih nazočnih đakona.

U zajedničkoj pastoralnoj godini, organiziranoj četvrti put za sve đakone iz BiH, sudjelovali su don Nilson Gerardo Andrade Ibarr, fra Ante Begić, don Mislav Anton Botica, don Luka Cvitanović, don Jesus Antonio Gazquez Hernandez, fra Danijel Lukić, don Gabrijel Pavlović, don Mato Puljić, fra Željko Tomić, fra Ante Vukoja, don Antonio Zirdum i fra Hrvoje Žabić.

Na počeku mise mons. Jurišić je zahvalio nadbiskupu Vukšiću napominjući da se, uz određene poteškoće s letovima, uspio uoči toga dana vratiti s međunarodnog vojnog hodočašća u marijanskom svetištu Lurd te predvoditi misno slavlje.

Uvodeći u misu nadbiskup Vukšić je kazao kako ga raduje što može biti s đakonima „zahvalan ponajprije providnosti Božjoj koja ih je dovele pred oltar, skoro do oltara“. „Radujemo se vašem uključivanju u kler ove i drugih biskupija i vaših redovničkih zajednica. Molit ćemo dragoga Boga da vas blagoslovi u svim vašim plemenitim nakanama i nastojanjima“, kazao je vrhbosanski nadbiskup dodajući da će posebno moliti zagovor sv. Pavla VI. čiji spomendan slave toga dana.

U propovijedi je nadbiskup Vukšić podsjetio da slave spomendan sv. pape Pavla VI. koji je vrlo često, kao što to čine i drugi pape, pisao i obraćao se svećenicima. „I možda jedna od njegovi najpoznatijih misli na tu temu, koja je upamćena i vrlo se rado koristi ne samo u obraćanju svećenicima, nego doslovce i u duhovnim vježbama, jest njegov govor i njegovo razmišljanje o odnosu između propovijedanja i svjedočenja. Kazao je, otprilike, da je ovaj svijet pun propovjednika, različitih vrsta, među njima i kršćanskih propovjednika, ali da svijet, odnosno onaj najfiniji dio ljudskoga roda, od svih tih propovjednika najviše vjeruje onima koji su svjedoci. Drugim riječima, ono što se naviješta i ono što se govori, ono što se tumači, potrebno je da bude posvjedočeno vlastitim primjerom i vlastitim životom“, kazao je, dodavši: „ako i vjeruju propovjednicima, onda to čine zato što su ti propovjednici istovremeno svjedoci… Poslanje i svjedočenje su naše djelovanje koje mora i treba, da bi bilo svećeničko na katolički i Isusov način, proizlaziti iz najdubljega uvjerenja. To duboko uvjerenje jest polazna točka autentičnosti i pravih Isusovih svjedoka. Volio bih da svi mi, koji smo svećenici, istovremeno dok smo propovjednici, budemo i svjedoci ljudima koji nas okružuju, ljudima kojima nas Crkva šalje radi toga kako bi kraljevstvo Božje na ovoj zemlji raslo i u tom kraljevstvu Božjemu mi iz dana u dan rasli u svom obraćenju i posvećenju.“ Poželio je đakonima da postanu svećenici te istovremeno budu i propovjednici Isusovog evanđelja, a još više svjedoci Isusovoga evanđelja.

„Druga misao nadahnuta iz današnjega odlomka iz evanđelja govori istovremeno o ljudskom elementu među Isusovim najbližim učenicima i potrebi da se taj ljudski element i ta napast ljudskoga i karijernoga dovede na pravu razinu. Isus u današnjem odlomku iz evanđelja je opisan u situaciji dok se primiče Jeruzalemu gdje će domalo biti osuđen, gdje će domalo biti raspet, gdje će domalo na vrlo tragičan način i umrijeti. Istovremeno svoje učenike upozorava na to što će se dogoditi. A dvojica od njih traže pozicije, traže ovozemaljsku karijeru. Opterećeni su da bude jedan s lijeva, drugi s desna u Isusovom kraljevstvu, a Isus koristi prigodu, kao što to često čini, umjesto da izravno i frontalno napada one koji su u takvim napastima, da poučava umjesto da napada, pa im govori da onaj koji je najveći u njegovom kraljevstvu mora biti poslužitelj, a onaj koji je prvi da bude sluga jer da ni On nije došao da bude služen nego da služi“, napomenuo je nadbiskup.

„Poruka je to ne samo ovoj dvojici braće iz evanđelja koji su bile žrtve vlastitih napasti, vlastite ljudskosti, vlastite potrebe za pozicijom i karijerom kako su oni to razumjeli, nego je to pouka za sva vremena Isusovim apostolima, Isusovim učenicima, navjestiteljima i svjedocima njegovog evanđelja. Onaj tko je najvažniji pozvan je da više nego li itko drugi bude poslužitelj. Onaj tko je prvi da bude sluga“, pojasnio je predsjednik BK BiH.

Na kraju je propovijedi nadbiskup Vukšić poželio đakonima da im poslanje uvijek bude služenje. „Neka vaša buduća svećenička služba, draga braćo, bude služenje. To biti prvi u Crkvi nikako nije istoznačno s onim što ovaj svijet zove vlast, uprava i dominacija, nego u Isusovom evanđelju to je uvijek i jedino služenje. Samo tako bit ćete svjedoci. Samo tako bit ćete autentični i samo tako odgovorit ćete na onu početnu misao sv. Pavla VI. da se i dobrim propovjednicima vjeruje samo zato što su istovremeno i svjedoci. Neka dragi Bog, po zagovoru sv. Pavla, blagoslovi svakoga od vas da budete odlični propovjednici i jednako odlični svjedoci jer samo na takav način, tamo gdje budete prvi i tamo gdje budete najvažniji, bit ćete i poslužitelji i sluge, odnosno bit ćete autentični poslužitelji evanđelja Isusa Krista.“

Nakon misnog slavlja uslijedila je podjela diploma. Na početku podjele svi su zajedno izmolili molitvu Duhu Svetom: „Duše Sveti, ovog trenutka, ponizna srca stojim pred Tobom. Prožmi me svojim duhom i mirom. Svoju mladost darujem Tebi i potpuno Ti se predajem. Vodi me i krijepi na putu moga života. Ne napuštaj me ni onda kada iz slabosti upadnem u grijeh. Duše Sveti, ispuni me svojim darovima: duhom mudrosti, razuma, znanja, savjeta, jakosti, pobožnosti i straha Božjega. Vrati me k Sebi. Rasplamsaj u mome srcu neugasivu ljubav prema Tebi, daj da je nosim u svome srcu i dijelim sa svima onima koje mi dovedeš na moj životni put. Pomozi mi očuvati čistoću srca, duše i tijela i u radosti izvršavati svakodnevne dužnosti, te tako živjeti svetim životom, meni i svim mojim bližnjima na blagoslov i spasenje, a Tebi na hvalu i slavu.“

Potom je voditelj Đakonske pastoralne godine Pavo Jurišić uputio riječ, napominjući da činom podjele diploma službeno završavaju Đakonsku pastoralnu godinu generacije 2023./24., koju su uz Božju pomoć priveli kraju. „U ovo vrijeme našega zajedničkog hoda u svom svećeničkom zvanju i poslanju, fra Miro Relota, svi predavači i suradnici skupa sa mnom nastojali smo sa svoje strane dati onoliko koliko smo znali i umjeli“, kazao je mons. Jurišić. Napomenuo je i da su svi pozvani biti prenositelji Evanđelja te podsjetio na riječi sv. pape Pavla VI. iz njegova apostolskog nagovora Evangelii nuntiandi: „Evanđelje mora najprije biti razglašeno svjedočenjem. Eto, usred ljudske zajednice u kojoj žive, neki kršćani ili skupine kršćana očituju svoju sposobnost shvaćanja i prihvaćanja, svoje zajedništvo života i sudbine s drugima, svoju uzajamnost u nastojanjima svih za sve što je dobro i čestito. Oni k tome posve jednostavno i neusiljeno zrače svoju vjeru u vrjednote koje su iznad uobičajenih vrednota i svoju nadu u nešto što se ne vidi, o čem se čovjek po sebi ne bi usudio ni sanjati. Čovjek koji je evangeliziran i sam počinje evangelizirati“.

„Valja nam tu činjenicu imati na umu, posebno u današnjem svijetu. Bog neće ostaviti svoje hrabre svjedoke koji nastoje životom vršiti volju Božju i tim svjedočanstvom dati opravdanje primljenog poziva i dara. Pred vama je veliko polje rada. Samo Bog zna što vas sve na tom putu čeka. Ali mogu vam jamčiti da vam neće biti dosadno. Neka vam Gospodin bude snaga i pjesma u radosnom življenju i svjedočenju evanđelja“, poručio je mons. Jurišić. On je zajedno s članom Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Mirom Relotom vodio ovu Đakonsku pastoralnu godinu.

Nakon toga je nadbiskup Vukšić podijelio diplome dvanaestorici đakona i čestitao im na završenoj pastoralnoj godini. Na kraju su svi zapjevali himan „Tebe Boga hvalimo“

Župnik Stanušić je na kraju upoznao đakone s poviješću župe Pale i župne crkve koja je izgrađena 1911. godine od drveta u vremenu Austro-Ugarske za potrebe brojnih radnika u šumarstvu. Istaknuo je da su u nju dolazile i Drinske mučenice koje su 11. prosinca 1941. odatle odvedene u Goražde gdje su podnijele mučeničku smrt. Istaknuo je dva paradoksa. Prvi da je crkva, iako od drveta, preživjela tri rata, a drugi paradoks, prema njegovim riječima, leži u činjenici da su u vremenu Austro-Ugarske na Pale iz raznih dijelova carstva dolazili brojni dobrostojeći ljudi i otvarali svoja poduzeća, a danas mnogi domaći na ovim prostorima ne vide svoju budućnost.