Nadbiskup Vukšić uveo u službu novog kanonika vrhbosanskog mons. Luku Tunjića

Prije početka mise prepošt Meštrović je u uvodnoj riječi napomenuo da su se okupili kako bi sudjelovali u činu uvođenja u službu novog kanonika Stolnog kaptola vrhbosanskog te podsjetio na životni put mons. Tunjića. „Kanoniku Tunjiću od srca čestitam i pozdravljam ga u ime kolega kanonika sa željom da nastavi časnu službu kanonika Stolnog kaptola vrhbosanskog na Božju proslavu i dobro Vrhbosanske nadbiskupije“, kazao je mons. Meštrović koji je zahvalio nadbiskupu Vukšiću na popuni Kaptola te pojasnio da je mons. Tunjić četvrti kanonik, a da četvorica kanonika čine kanonički zbor, od samog početka postojanja Stolnog kaptola vrhbosanskog.

Potom je kancelar Vrhbosanske nadbiskupije preč. Mladen Kalfić pročitao dekret imenovanja novog rezidencijalnog kanonika i plehanskog arhiđakona mons. Luke Tunjića od 27. srpnja 2022. Nadbiskup Vukšić je u dekretu napisao da poštuje želju mons. Tunjića da nastavi vršiti službu nacionalnog ravnatelja PMD-a BiH te odredio da se novi kanonik nastani u kanoničkom stanu u zgradi Kaptola.

Uvodeći u misno slavlje nadbiskup Vukšić je pozdravio članove Kaptola i sve prisutne. Kazao je da je uzeo obrazac Mise „Za mjesnu Crkvu“ te ukazao na važnost te molitve „ne samo radi dobra Crkve kao takve“. „Svako naše postojanje – i vjerničko i svećeničko – i svako naše svjedočenje i propovijedanje događa se isključivo u nekoj od mjesnih Crkava. U našem slučaju događa se u ovoj mjesnoj Crkvi u kojoj se ugrađujemo, u kojoj postojimo, propovijedamo, svjedočimo i djelujemo. Takva je i služba kanonika. Stoga ćemo, moleći za mjesnu Crkvu, naravno moliti i za sve članove ove mjesne Crkve – i svećenike i narod Božji, a danas na osobit način za članove Kaptola, a među njima ovaj poput na prvom mjestu za mons. Luku da ga dragi Bog blagoslovi kako bi uvijek mogao na pravi način obnašati i ovu službu, služiti Crkvi Božjoj u ovoj mjesnoj Crkvi koja se zove Vrhbosanska“, kazao je nadbiskup Vukšić.

Prigodnu propovijed uputio je mons. Tunjić koji je pozdravio sve nazočne te progovorio o misnim čitanjima iz Prve Poslanice sv. Pavla apostola Korinćanima (1, 17-25) i iz Evanđelja po Mateju (25, 1-13). Zapitavši „što je to ludo i mudro s Božje strane a što s ljudske?“, mons. Luka je kazao je da u traženju odgovora na ovo ključno pitanje pomaže sv. Pavao, upućujući na križ Isusa Krista u spomenutoj poslanici.

„On je mudrosti ovoga svijeta suprotstavio mudrost Božju koja je ludost za mudre, umne i pametne ovoga svijeta. Križ je vrhunac Isusovog predanja i ljubavi prema svim ljudima. Upravo križ Isusov sv. Pavao stavlja kao razdjelnicu Božje i ljudske mudrosti odnosno ludosti. Zato veli da je križ ‘ludost onima koji propadaju a nama spašenicima sila Božja.’ Sv. Pavao podsjeća da je i prije pisano: ‘Upropastit ću mudrost mudrih i odbacit ću umnost ‘umnih’, te pita ‘gdje je mudrac, gdje je književnik, gdje je istraživač ovoga svijeta?’ Zatim dodaje: ‘kad svijet u mudrosti Božjoj Boga ne upozna mudrošću, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga. Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost.’ Zatim zaključuje: ‘ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi’“, kazao je mons. Tunjić dodajući da žive u svijetu se „dominanto uzda u ljudsku mudrost, u svoju snagu i pamet“.

„Mudar je onaj koji je materijalno uspio, a taj uspjeh mu osigurava stabilan status u društvu i otvara sva vrata. Uspjeh, slava, moć i užitak temeljne su odrednice ljudske mudrosti. Prema toj mudrosti, koja se vodi i mjeri ovozemaljskim uspjehom, Bog, vjera, tradicija i običaji zarobljuju čovjeka. A on je mudar i uspješan tek kad se svega toga oslobodi. I tako u želji za oslobođenjem od Boga, čovjek postaje rob uspjeha, osvajanja, posjedovanja i vlastitog oslobođenja. Postaje slijep kod očiju, gluh kod ušiju, bezosjećajan kod zdrava srca. Oslobodio se Boga, dobio kameno i hladno srce kako bi mogao činiti što želi. Zadobio je mrvice ljudske slobode a izgubio neizmjernu ljubav Božju. Stoga je naš trajni zadatak raditi na slobodi srca i duše, jer svrha slobode nije u izboru svakodnevnih užitaka, nego ona podrazumijeva stalno zalaganje za istinu i zajedničko dobro. Takva sloboda i takav napor vode u svijet Božje mudrosti i milosti“, riječi su mons. Tunjića koji je upozorio da zamki i opasnosti od ovozemaljske mudrosti nisu pošteđeni ni ljudi koji obnašaju visoke vjerske i društvene službe.

„Dapače, što je veća služba, veća je i opasnost jer su izloženi svakodnevnim izazovima i napastima. No, tih opasnosti nije pošteđen niti jedan čovjek. Zato nas današnje Evanđelje o mudrim i ludim djevicama poziva na pozornost, na budnost i bdjenje jer ‘ne znamo dana ni časa.’ Današnja misna čitanja svim nositeljima službi na neki način olakšavaju teret jer ne traže ljudsku mudrost i vrhunski intelektualni kapacitet. Zato i kaže sv. Pavao da se u ‘navještaju evanđelja ne inzistira na mudrosti besjede da se ne obeskrijepi križ Kristov’ (Usp. 1 Kor 1, 17). Ali traže maksimalnu vjerničku angažiranost ispunjenu stalnim bdijenjem“, rekao je mons. Tunjić. Istaknuo je da je uvijek potrebno u svijesti imati da sve ovozemaljsko i ljudsko ima svoj smisao samo ako vodi nebeskoj i božanskoj stvarnosti te poželio da ovaj čin uvođenja u službu kanonika bude ujedno poziv na molitvu za njega, ali i za sve druge, „da ‘ludost’ križa naviještamo svim srcem, svom dušom, svim umom i svom snagom“. Zahvalio je na kraju nadbiskupu Vukšiću i svim kanonicima na iskazanom povjerenju i što su ga ubrojili u zbor kanonika Kaptola vrhbosanskog.

Nakon homilije novi kanonik Tunjić, ustoličen na sredini oltara i okružen subraćom kanonicima, položio je „Ispovijed vjere“ i „Zakletvu vjernosti“ dotičući desnom rukom sveto Evanđelje. Potom je uslijedila prigodna Molitva vjernika i nastavljena misa prema ustaljenom redu.

Poslije pričesti i popričesne molitve nadbiskup Vukšić je ogrnuo novog kanonika Luku korskim ruhom – mocetom ljubičaste izgovarajući sljedeće riječi: „Primi ovu mocetu koja je znak kanoničke službe i dostojanstva. Trebaš je nositi u svečanim liturgijskim slavljima, posebno u katedrali. Kao što te ona po boji i izgledu čini uočljivim medu drugim svećenicima, tako i sam trebaš biti uzorom i primjerom subraći, a vjernicima pomoć u svakoj duhovnoj potrebi“.

Zatim je nadbiskup Vukšić kanoniku Luki stavio oko vrata kanonički križ uz riječi: „Primi križ vrhbosanskih kanonika. Na njemu je lik Presvetoga Srca Isusova, zaštitnika katedrale i Vrhbosanske nadbiskupije. Neka te Božansko Srce jača, njegova ljubav grije, a njegovo milosrđe potiče da i sam žariš svjetlošću i dobrotom u vršenju svoje službe ovdje u katedrali, te u svakom zadatku koji ti bude povjeren“.

Nakon toga nadbiskup Vukšić je doveo novog kanonika Tunjića do kanoničkih sjedala uz riječi: „Ovo je mjesto predviđeno za liturgijsku i privatnu molitvu kanonika. Nastoj ga redovito u tu svrhu koristiti proseći milost za našu mjesnu Crkvu, za sv. Oca papu, za mene nevrijednog slugu Kristova i za sav vjerni narod. Neka se iz ovog posvećenog kora po tvojim žrtvama i zajedničkim moljenjem časoslova trojedini Bog slavi i sveci časte, a sveta Božja Crkva obogaćuje“. Kanonik Luka se zadržao u kratkoj molitvi na svom kanoničkom mjestu.

Nadbiskup Vukšić je obred završio sljedećom molitvom: „Potvrdi, Bože, svojim blagoslovom ovo što smo izveli riječima i gestama. Budi snaga i jakost novom članu Vrhbosanskoga kaptola Luki, da u slozi i ljubavi surađuje sa svojom subraćom na dobrobit tvoje Crkve koja je jedna, sveta, katolička i apostolska, te izgradnju tvoga vjerničkog naroda u Vrhbosanskoj nadbiskupiji“.

Asistencijom je ravnao katedralni ceremonijar vlč. Ivan Rako. Misno slavlje animirao je Katedralni mješoviti zbor „Josip Stadler“ pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića.

Mons. Luka Tunjić je rođen u župi Vukanovići pokraj Kaknja, Sutješki dekanat, 19. listopada 1963. Osnovnu školu pohađa u Tršću i Vukanovićima, sjemenište u Dubrovniku, studirao je teologiju u Sarajevu, magistrirao je na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu 1995. godine iz dogmatske teologije. Tijekom 33 godine svećeništva obavljao je različite službe: župni vikar na Stupu, župnik u Novom Gradu i Čajdrašu kod Zenice. Vršio je službu ravnatelja u katoličkim školskim centrima: Zenica, Tuzla, Travnik. Generalnim vikarom Vrhbosanske nadbiskupije imenovan je 2008., a 2016. imenovan je nacionalnim ravnateljem Papinskih misijskih djela Bosne i Hercegovine.