Novi, veliki križ od orahovog drveta, dužine 4,20 m, na kojemu je Kristov korpus veličine 2,10 m, a nalazi se na zidu u prezbiteriju crkve i krstionica, dar su dobročinitelja župljana te je mons. Zgrablić zahvalio svima koji su se svojim darovima uključili u to opremanje župne crkve. Izražavajući radost zbog dolaska u župu te blagoslova križa i krsnog zdenca „koji su uzveličali ljepotu i dostojanstvo te crkve“, nadbiskup je u propovijedi govorio o značenju križa i krštenja, prožimajući to razmatranjem svetkovine Krista Kralja i navještenog evanđelja. „Prvi kršćani gradili su crkve koje su se zvale bazilike. Riječ bazilika dolazi od grč. riječi basileus, što znači kralj. Prema tome, prvi kršćani bili su itekako svjesni što znači da je Krist kralj. Krist je kralj po svojoj veličini, ljubavi i dostojanstvu. I to dostojanstvo i tu veličinu Krist daruje nama. Po sakramentu krštenja ulazimo u tu najveću čast. Po sakramentima koje primamo u vjeri, Bog nam se klanja i besplatno daruje – to je najveća moguća čast i najveća moguća milost – da imamo kraljevsko dostojanstvo“, poručio je nadbiskup Zgrablić, istaknuvši da se  čovjeku događa nešto najveće kad se Kristu približi u sakramentu svetog krsta.

Nadbiskup je poželio da „sve dublje uranjamo u čast i dostojanstvo koje nam Gospodin objavljuje i rasvjetljuje put našeg života, da se ne bismo izgubili. Da možemo vidjeti koje su najveće vrijednosti života, što nikad ne smijemo prestati činiti u našem životu – po kojim činima će nas Gospodin suditi na kraju našeg života. Gospodin će tada razlučiti dobro od onoga što nije bilo dobro u našem životu. Evanđelje jasno kaže kako Gospodin govori: ‘Što god učiniste jednom od moje najmanje braće, meni učiniste’“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Isus je učinio nešto tako veliko, u svojoj ljubavi toliko se izjednačio s nama, toliko je postao bliz čovjeku, obuzeo ga je i približio se čovjeku,  da se Isus poistovjećuje s onim tko je prognan, gladan, žedan, progonjen, koji je u zatvoru i tamnici. I kaže nam: „Što god učiniste jednom od moje najmanje braće, meni učiniste“.

„Mi Gospodinu moramo vratiti na njegovu ljubav koju nam je darovao i pokazao, koju nam je posvjedočio na križu, u koju smo uronjeni. Ali, ta ljubav ne smije ići ‘u oblake’, ne smije ići u prazno. Ta ljubav ne smije biti neka iluzija, nego ta ljubav mora ići kroz čovjeka, preko čovjeka. Ta ljubav mora se pretočiti u našu međusobnu ljubav, u ljubav prema onima s kojima živimo“, potaknuo je  nadbiskup, poručivši: „Svi mi potrebni smo jedni drugih. Svi smo mi siromasi, jer smo potrebni ljubavi, sreće, mira. I mi se nekad osjećamo nezadovoljni, nemirni. I mi se osjećamo prognani i zatvoreni u sebe, izolirani. I mi osjećamo da smo gladni ljubavi, mira, da smo žedni pravednosti! Svi to nosimo! Svi se možemo prepoznati u siromasima o kojima Isus govori, ali i koje Gospodin poziva da u takvom bližnjemu promatramo Isusa Krista“, potaknuo je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu, podsjetio je na riječi jedne liječnice: „Svaki put kad mi dođe neki pacijent, kad pokuca na vrata moje ordinacije, ja ga primim kao da mi je došao Krist. Mislim da mi je Isus pokucao na vrata i tako mu hoću poslužiti i učiniti najbolje što mogu, s ljubavlju, sa svim svojim znanjem i sposobnostima, da pomognem tom čovjeku, jer mi je Krist došao na vrata“.

„Tako smo i mi pozvani činiti, ljubiti Boga u našem bližnjemu. Da Boga ljubimo čineći bezuvjetno dobro i ljudima koji nam nisu dragi i pričinjaju nam poteškoće, jer ljubav je dostojna da bude ljubljena. Gospodin svakoga ljubi jednako i mi smo pozvani ljubiti jedni druge“, potaknuo je mons. Zgrablić, poželjevši da nam u tome budu poticaj i vidljivi simboli križa i krstionice.

„Krstionica neka nas trajno podsjeća da je to sveto mjesto gdje je Bog učinio nešto veliko za nas, što smo primili u sakramentu svetog krsta. Križ neka ne bude samo umjetnički predmet koji krasi crkvu, nego živi znak Božje ljubavi. Taj znak neka nam govori i podsjeća nas, daje snage da možemo živjeti tako da na kraju našeg života čujemo Isusove riječi, najvažnije riječi koje bismo željeli čuti na kraju našeg života: „Uđi u radost Gospodara svoga“. Da uđemo u radost Kristovog kraljevstva, u radost Božjeg života koji neće trajati samo nekoliko godina, nego će trajati svu vječnost“, poručio je mons. Zgrablić, naglasivši: „Isplati se činiti dobro i uz najveće žrtve života“.

U tom kontekstu, nadbiskup je istaknuo spomen koji govori o križu jednog svećenika i redovnice i njihovim vjernostima Kristu Kralju. Mons. Zgrablić je podsjetio na tragični događaj u večernjim satima koji se dogodio 26. studenog 1945., kad su mladog svećenika don Eugena Šutrina, koji je tek tjedan dana bio župnik u Privlaci, dva mladića, komunisti, na prevaru izvukli iz župne kuće, rekavši mu da je majka jednoga na samrti, od udarca konja te da ode s njima kako bi joj don Eugen dao bolesničko pomazanje.

„Don Eugen je uzeo sveto ulje i krenuo u noć s njima. Putem su ga ubili. Njegovu svećeničku haljinu natrpali su kamenjem i bacili su ga u more, misleći da će potonuti i tako prikriti zločin. Dok se sjećamo toga Sluge Božjega, kojega, na neki način, možemo nazvati mučenikom sakramenta bolesničkog pomazanja, podsjetimo se kolika je djela milosrđa don Eugen učinio dok je bio župnik na otoku Molatu. Tamo je bio veliki fašistički koncentracijski logor kojim je prošlo desetke tisuća ljudi. Don Eugen je redovito obilazio te zatočenike, tješio ih, dijelio im sakramente, utjehu i redovito ih je posjećivao. Jedan od težih događaja tijekom njegove službe na Molatu bio je 9. ožujka 1943., kad je okrutno ubijena redovnica, s. Agneza Petroša, koja se nalazila kod svojih roditelja. S. Agnezu su  također u večernjim satima izvukli iz njene rodne kuće, okrutno je mučili: iščupali su joj jezik, izbili zube, silovali je i objesili je da visi s nogama, na stablo masline.

Sjećamo se toga jer su mnogi, ne samo kako su to činili don Eugen i s. Agneza, željeli živjeti navješteno evanđelje koje govori o Posljednjem sudu, ali zapravo govori koji je konačni smisao našeg života. Isplati se ljubiti i uz najveće žrtve, jer nam ostaje vječna nagrada, vječna plaća koja nam neće izostati, a Gospodin će nam je darovati. Biramo ono što nam Gospodin želi darovati našim djelima i vjerom, našom otvorenošću i ljubavlju, našim zajedništvom s braćom i s Gospodinom“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Po uzoru na Krista i nasljedujući ga, don Eugen i s. Agneza prihvatili su križ. „Isus koji prihvaća križ i biva uzdignut na križ, pokazuje nam da je on kralj ljubavi. Isus je kralj istine, kralj dobrote. Isus je kralj svega onoga kakav je Bog prema nama. U tom kraljevstvu, Isus je pokazao naše najveće dostojanstvo, jer nas je uzdigao i prigrlio u tu svoju ljubav. Po sakramentu krštenja uranjamo u Isusov život i nakalemljujemo se na njegov novi, uskrsli život kojeg nam je po smrti donio na ovaj svijet. Postajemo dionici toga života i participiramo na toj Isusovoj časti i njegovom kraljevstvu“, poručio je nadbiskup, rekavši da nam Isusova ljubav posvjedočena do smrti na križu otkriva još nešto veliko, čega također moramo biti svjesni – veličinu našeg grijeha i koliko smo mi ljudi tvrda srca.

„U Isusu prepoznajemo utjelovljenog Boga koji nam je objavio svu Očevu ljubav prema nama, koliko mu je stalo do nas i našeg života, da je bio razapet na križu, prihvatio je muku i umiranje. Krajnje se ponizio da bi svakome od nas pokazao koliko nas ljubi, koliko je na našoj strani. To pokazuje i što je Bog morao sve učiniti, koliko je velik istočni grijeh i kako velike posljedice ima za svakog čovjeka, da nas može udaljiti od vječne spoznaje Božje ljubavi, dobrote i zajedništva s njime. U sakramentu krštenja daruje nam se oproštenje za posljedice istočnog grijeha“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši da nam sveti znakovi križa i krsnog zdenca pomognu ostvariti prepoznavanje Isusa u potrebama bližnjih u našem životu.

Prije blagoslova krstionice, vjernici su obnovili krsna obećanja, a nadbiskup je puk poškropio blagoslovljenom vodom.

Na početku mise, zemunički župnik don Gašpar Dodić istaknuo je poruku Krista Kralja koji s križa, prema riječima Benedikta XVI., govori: „Ne otkupljuje moć, nego ljubav. Bog koji je postao Jaganjac, govori nam da Raspeti spašava svijet, a ne oni koji razapinju na križ“.

„Krist je naš Gospodin i naš kralj ako znamo sve više ljubiti svoju braću, ako postanemo vjerodostojni, ponizni svjedoci milosrđa, ako u ovim mračnim vremenima znamo održati nadu, graditi mostove, naznačiti putove. Krist pobjeđuje ako ljubav pobjeđuje. Kristovo lice oličenje je patnje, koje se čini kao da želi izaći iz samoga sebe, upirući pogled prema mnogima koji traže pomoć od Raspetoga“, rekao je don Gašpar. Istaknuvši da je sjaj blagoslovljenog križa u tome što je Gospodin na znaku križa visio svojim tijelom i svojom krvlju je oprao naše bezakonje, don Gašpar je zamolio: „Oj zdravo, križu, nado sva, umnoži milost dobrima i digni krivnju s grešnika!“.

Župnik Dodić zahvalio je i velikodušnim dobročiniteljima. Križ je izradila tvrtka Demetz – Art Studio iz mjesta Ortisei u Južnom Tirolu, a nabavljen je na inicijativu donatora toga križa – to su supružnici Tomislav i Josipa Sičić, koja je rodom iz Zemunika. Župnik je zahvalio za taj dragocjeni i izvanredni dar cijeloj obitelji Sičić, na želji da velikim križem daruju župnu crkvu, zamolivši da obitelji Sičić Kraljica mira isprosi od svoga Sina, Krista Kralja, obilje milosti i blagoslova.

Don Gašpar je zahvalio i obitelji Dragaš, braći Dariju i Ivici koji su župi darovali bojanje zlatnom bojom velikog zida na kojem je križ. Braća Dragaš poklonila su župi i bojanje fasade župne kuće. Don Gašpar je zahvalio i kameno-klesaru Nikoli Kamberu koji je dijelom donirao izradu krstionice te župljanima Zemunika na prilozima za kupnju te krstionice.

Župnik Dodić zahvalio je i Ivici Šariću, načelniku Općine Zemunik koja je velikim dijelom financirala bojanje fasade Crkve izvana, što je pokrenuo načelnik Šarić, a dio bojanja vanjske fasade župne crkve također su svojim milodarima financirali župljani Zemunika Donjeg.