Stepinčeva župa na Bilom brigu je prva župa u Hrvatskoj koja je posvećena bl. Stepincu. Utemeljio ju je blagopokojni zadarski nadbiskup Ivan Prenđa dekretom od 17. studenoga 1998., dakle, svega mjesec dana i dva tjedna nakon Stepinčeve beatifikacije.

„Dana 3. listopada 1998. sv. Ivan Pavao II. proglasio je Stepinca blaženim u Mariji Bistrici. Kao sudionik te beatifikacije, sjećam se da je 3. listopada bio vrlo tmuran dan. Crni oblaci pokrili su cijelo nebo. Očekivali smo kako će se svaki tren prelomiti silna kiša na silno mnoštvo koje se tu okupilo.

No, u trenutku proglašenja Stepinca blaženim i otkrivanja velike slike njegovog lika, rastvorilo se nebo, razmaknuli su se oblaci i sunce je za trenutak obasjalo Stepinčev lik. U tom trenutku, od iznenađenja toga prizora i njegove simbolike, svi smo u glas uzdahnuli“ prisjetio se mons. Zgrablić, potaknuvši da Bogu zahvaljujemo za dar blaženstva Alojzija Stepinca čiju 25. obljetnicu proglašenja blaženim obilježavamo ove godine.

Nadbiskup je istaknuo da je 20. stoljeće u kojem je bl. Alojzije  živio i djelovao većinu svoga života obilježeno velikim zlima i nasiljem.

„U cijeloj povijesti čovječanstva nije zabilježeno toliko nasilnih smrti uzrokovanih ljudskom rukom, kao što je to bilo u 20. stoljeću. Ni zadarsko područje nije bilo pošteđeno tih zala i nevolja. Mnogi su stradali. Mnogi su izgubili svoje živote osobito tijekom Drugog svjetskog rata i poraća“ rekao je mons. Zgrablić. Opisao je stravične načine stradanja nekoliko zadarskih svećenika koje su komunisti uglavnom zaklali, njihova tijela su rezali i masakrirali, redovnice Agneze Petroše čija je 80. godišnjica ubojstva ove godine te vjernika laika Ive Mašine – oni su bile žrtve iz mržnje prema Bogu, vjeri i Crkvi, iz mržnje prema svemu što je hrvatsko i kršćansko.

„To spominjem da bolje razumijemo kontekst i život bl. Alojzija Stepinca koji je djelovao u tom vremenu, u tim stradanjima i strahotama, u tom zlu u kojem su mnogi izgubili život.

U tom zlu kardinal Stepinac bio je jako svjetlo, usudio bih se reći, najjače svjetlo koje je obasjalo cijelu Europu 20.-og stoljeća koje su zahvatila tolika zla“ poručio je nadbiskup Zgrablić. Poželio je da i mi upoznamo vrijednost svjetla bl. Stepinca koji je „slavni čovjek naše povijesti, Crkve i našeg života“, da doživimo ono što se slikovito dogodilo na njegovoj beatifikaciji u Mariji Bistrici, kada se rastvorilo nebo.

„Neka se i nama rastvori sunce, svjetlo od Svjetla, Krist Gospodin, da spoznamo vrijednost koju je tako snažno posvjedočio bl. Alojzije. Bez toga svjetla u svijetu, u ljudskom srcu, životu i duši događa se zlo koje vodi u propast ljudske duše“ upozorio je mons. Zgrablić.

Naglasio je da u komunizmu osoba i nije trebala učiniti neko zlo. „Dovoljno je bilo da netko posumnja da si učinio nešto što nije po volji nekom drugom i završio si u jami, noć te progutala, osoba je nestala. To je vrijeme kada se niječu sve vrijednosti vjere, kršćanstva, Boga, kad se veliča materijalizam i komunizam“ podsjetio je zadarski nadbiskup.

Stepinac je 1934. imenovan biskupom koadjutorom, a 1937. zagrebačkim nadbiskupom. Tada je bio najmlađi biskup na svijetu.

„Bojeći se te službe i razgovarajući s papinskim nuncijem mons. Pelegrinetijem, mons. Pelegrineti Stepincu je rekao: „Budite mirni, ‘pogreška’ da ste mladi postaje svakim danom sve manja“.

Prestrašen pred službom koja se pred njega stavlja, za biskupsko geslo izabrao je U tebe se, Gospodine, uzdam. Mladi nadbiskup Stepinac aktivan je u osnivanju i jačanju župnog caritasa, osniva nove župe i potiče rad laičkih udruga.

Nadbiskup Stepinac postaje zaštitnik progonjenih od ideologije fašizma, nacizma i komunizma. Snažno se zauzimao za temeljna ljudska prava. Nepokolebljivo je ostao odan Crkvi i Papi unatoč jakim pritiscima tadašnjeg komunističkog režima da se odvoji od Svete Stolice. Zbog toga je i donesena odluka da se makne s nadbiskupske služe službe na silu.

Na montiranom komunističkom procesu 1946. osuđen je na 16 godina zatvora, osuđen je na prisilan rad i gubitak svih građanskih prava.

Dok je još opsluživao tu kaznu, 29. studenog 1952. objavljena je vijest da ga je papa Pio XII. uvrstio u častan red zbora kardinala. Nakon zatvora u Lepoglavi zatočen je u rodnom Krašiću. Preminuo je na glasu svetosti 10. veljače 1960. od posljedica sustavnog i polaganog trovanja u zatvoru.

Ni nakon smrti komunistička mržnja prema njemu nije prestala. Njegovo mrtvo tijelo natopili su kiselinama da se u potpunosti raspadne, da ne bi od njega slučajno nešto ostalo. Hrvatski sabor je 14. veljače 1992. donio Deklaraciju o osudi političkog procesa kardinala Stepinca“ rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je istaknuo „tri iznimne vrijednosti koje je bl. Stepinac izuzetno svjedočio“ – to su svjedočanstvo o Isusu Kristu kao Sinu Božjemu, vjernost Katoličkoj Crkvi i nasljedniku sv. Petra, Papi te zalaganje za obitelj i domovinu.

„Prva stvarnost koju je Stepinac snažno svjedočio svojim životom i propovijedanjem, svojim naukom, riječima i pisanjem je svjedočanstvo o Isusu Kristu kao Sinu Božjemu.

Dok se u udžbenicima negativno pisalo da je Isus legenda, izmišljeni lik, u njegovu obranu snažno je i na samom suđenju progovorio kardinal Stepinac svjedočeći da je Krist Gospodin, da je Isus veliko svjetlo koje prosvjetljuje tamu svakog čovjeka, a čovjek bez Isusa u opasnosti je da ga zahvati zlo koje vlada svijetom.

Stepinac je pozivao vjernike da otvore svoje srce Kristu, da Isus i njegovo evanđelje, njegova poruka dobra, ljubavi, mira, spasenja, Božjeg oproštenja, živi u čovjeku da zlo ne bi zahvatilo ljudsko srce.

To je poruka i nama, da i mi u našem životu nikad ne dozvolimo da nikakvi oblik zla, nikakva nepravda i mržnja ne zavlada našim srcem, da ne bismo bili dionici zla koje zahvaća ovaj svijet“ poručio je mons. Zgrablić, upozorivši da zlo mijenja svoju taktiku i način djelovanja, a i danas, kaže sv. Pavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre.

Svojoj sestri čiji je sin toliko nastradao u vojsci da su ga bolesnoga i psihički narušenog zdravlja vratili iz vojske, Stepinac je pisao: „Da ti ne bi palo na pamet da tvoje srce obuzme mržnja prema onima koji su to učinili tvome sinu. Jer, ako mržnja zahvati tvoje srce prema onima koji su to učinili tvome sinu, isto zlo i mržnja koja je uništila tvoga sina, uništit će i tvoje srce“.

Poželjevši da i mi primamo Krista kao svjetlo koje nas obasjava, po kojemu nam u tami i neistini ovoga svijeta stvarnost postaje jasna, nadbiskup je ohrabrio sljedećom činjenicom – kada se u čistom mraku zapali jedno malo svjetlo, mala šibica, ljudsko oko to svjetlo bez ikakvih pomagala može vidjeti čak i na udaljenosti od 50 km.

„Ako je Stepinac tako jako svjetlo koje je obasjalo Europu najjačim svjetlom u 20 stoljeća, koliko njegov primjer, njegov zagovor, njegova pomoć i svjetlo treba biti uzor koji će obasjati i naš život, da svoj život gradimo na temeljima evanđelja i Isusa Krista“ potaknuo je mons. Zgrablić.

Poželio je da Isus ne bude samo u našim mislima kao neki idealni lik, nego da ga nasljedujemo uzimajući svoj križ.

„Krist nije samo povijesna osoba koji je živio nekad davno. Isus nije samo učitelj, nego Krist je donio novi život u naš život, u ovaj svijet.

Isus je uskrsli Gospodin koji je pobijedio veliku tamu i veliko zlo. Svojim slavnim uskrsnućem pobijedio je svaku vrstu ljudskoga grijeha, ljudskoga zla i donio je na ovaj svijet novi, drugačiji, Božji život.

Taj život nama nije stran, taj život nama je darovan. Mi se zovemo kršćani. Mi smo uronjeni u Krista, u novi život njegovog uskrsnuća“ poručio je mons. Zgrablić, rekavši da Isus nije dalek nego je prisutan. Možemo ga vidjeti i s njim komunicirati na način da pogledamo jedni drugoga. Krštenici su različiti udovi Isusa Krista.

„Kada tako promatramo Krista i naši odnosi postaju drugačiji. Vjernik ide za Kristom, on je put našega života. Ne trebamo lutati, nego hodamo putem Krista koji nam je tako blizak. Dao nam je primjer, On je s nama, uskrsli Gospodin“ ohrabrio je mons. Zgrablić.

Pojasnio je i Isusove riječi Tko me hoće slijediti, neka se odrekne samoga sebe.

„To znači sve svoje dobro, najbolje što imamo, koristiti za dobro drugoga, uložiti svoj život. Isus kaže, Neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom.

Uzimati svoj križ ne znači da se mi mirimo s ljudskim nevoljama i poteškoćama, s ljudskom zlobom i da kažemo To je moj križ. ‘Muž pije, pa moj muž mi je križ, to prihvaćam. To je moj križ kojega Bog želi, pa mi je poslao taj križ’.

To nije Božji križ! Bog ne želi nama nametnuti nikakvo zlo i teret. Dapače, on želi oduzeti teret od nas na način da uzimamo njegov križ.

A Njegov križ je simbol ljubavi. Nigdje nam nije pokazano koliko nas Bog ljubi kao na križu.

Ima Netko, a taj Netko nije bilo tko nego Onaj u kome živimo, mičemo se i jesmo, koji nam je blizak, od kojega se ne možemo udaljiti, koji nas drži u životu, daje da nam kuca srce da možemo opstati – taj Bog je pokazao koliko mu je stalo do nas.

I kada mi nismo dobri, kada na njega ne mislimo i ignoriramo ga, on je umro za nas na križu. Prema tome, najveći znak Božje ljubavi prema nama je znak križa. Tako nas Gospodin ljubi.

Uzeti Kristov križ znači prihvatiti tu ljubav, prihvatiti da Božja ljubav postane sastavni dio našeg života, da naš život bude po primjeru Isusa, da Isus bude naš put, istina i život.

Da iz dana u dan činimo napore, odricanja, ponekad i žrtve, pa i velike žrtve kao što je činio kardinal Stepinac i drugi koji su darovali svoj život, radije nego da su se odrekli Krista, radije nego da su ga zanijekali. I mi idimo tim putem i u toj ljubavi živimo, bez obzira na reakciju drugoga“ potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Pojasnio je i Isusovu riječ Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, koju je u potpunosti razumio i bl. Stepinac.

„Ako svoj život gledamo samo da sebi ugodimo, da bude dobro nama i našem uskom krugu; ako se zatvorimo za nevolje, probleme, poteškoće drugoga; ako samo sebi ugađamo, to je suprotno od ljubavi. Tada egoizam razara najdivnije, razara našu dušu, jer stvoreni smo na Božju sliku i da slijedimo Boga.

Kada sebe darujemo, kada živimo na način kako je živio Krist, onda svoj život gubimo, ali ga zapravo dobivamo, jer tada najviše ulazimo u ljubav. Tada najviše ulazimo u puninu života, u zajedništvo s Bogom“ poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je rekao da je Stepinac primjer koji je pokazao što znači Krista kao Božjeg Sina staviti u svoj život, da budemo vjerni Crkvi, da ne kažemo, Krist da, Crkva ne, jer nema Krista bez Crkve i Crkve bez Krista.

„Kada je komunistički režim i Tito, misleći na nesvrstane, htio odvojiti Katoličku Crkvu u Hrvatskoj od Opće Crkve, tražio je da se odvojimo od Rima. To kardinal Stepinac nikako nije htio. To je drugo svjedočanstvo koje je jasno dao bl. Alojzije. Jer nama je Crkva toliko važna, koliko nam je važan i Krist.

Prihvatimo Crkvu kakva jest, jer to je Krist koji trpi, pati, koji je osramoćen, koji nosi trnovu krunu, kojega razapinju na križu. To je takva Crkva. Ali, to smo mi. To je dio nas“ poručio je mons. Zgrablić, potaknuvši da se nikada ne odreknemo čovjeka.

Tako će se čuvati obitelj i domovina, vrijednosti za koje se bl. Alojzije snažno zalagao i živio, rekao je nadbiskup. Potaknuo je da Stepinčevim duhom, snagom i motivacijom ljubimo obitelj i dom koje nam je Gospodin darovao, jer tako ispunjavamo i ono što Gospodin od nas traži.

„Neka nam spomen bl. Stepinca bude poticaj i pomoć da ustrajemo na Kristovom putu, da ustrajemo u onome za što je svoj mučenički život darovao bl. Alojzije. Kad su on i toliki drugi mučenici mogli podnijeti takvu muku, neka nam bl. Stepinac bude poticaj i snaga da i mi kažemo – i mi možemo ustrajati na putu našeg života, jer sve nevolje ovoga svijeta nisu ništa prema budućoj slavi koja nam Gospodin želi darovati“ ohrabrio je nadbiskup Zgrablić.

U misi je koncelebriralo 17 svećenika, među kojima bilobriški župnik don Mario Akrap i don Đuliano Trdić, rektor Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu koji je predvodio središnje misno slavlje prijepodne na Bilom brigu.

Zadarski nadbiskup puk je na kraju mise blagoslovio podižući Stepinčev relikvijar u znamenu križa. Nakon mise puk je počastio relikviju bl. Stepinca.

Na Stepinčevo su služene još tri mise u crkvi bl. Alojzija Stepinca koju su tijekom dana pohodili brojni vjernici, ne samo iz Zadarske nadbiskupije, nego i poštovatelji Stepinca izvan zadarskih granica. Mnogi su osvjedočeni u uslišanje molitvi po Stepinčevom zagovoru. Među njima je i dugogodišnji sakristan bilobriške župe Ivan Majić čija se obitelj utjecala Stepinčevom zagovoru. Plod te molitve su dva duhovna zvanja u njegovoj obitelji; Majićev sin je đakon, a kćer redovnica.

Ususret blagdanu, u župi je trodnevnu duhovnu obnovu predvodio don Stipe Breko.