Crkva i drevni samostan sv. Frane u Zadru, koji posjeduje i relikviju sv. Franje, sjedište je Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri. Značajan je i na nacionalnoj razini jer je to prvi franjevački samostan u Hrvatskoj koji je osnovan još za života sv. Franje, oko 1221. i među najstarijim je franjevačkim samostanima izvan Italije.

„Put vjere sv. Franje započinje u pogledu na Isusa na križu. U tom čudesnom susretu pogleda Isusa i Franje, Franjo je osjetio Isusovu ljubav i privlačnost. Franjin pogled nije bio pogled u materiju, drvo križa, već u živoga Isusa, Isusa Uskrslog na križu, otvorenih oči koje gledaju, govore i ljube. Bio je to pogled koji preobražava i govori ‘od srca srcu’. Ovaj ‘pogled očiju i dodir srca’ s križa, Franji je bio jasan znak životnog poslanja: ići i popraviti Crkvu, ići i obnavljati Crkvu“, rekao je nadbiskup Zgrablić, dodavši da je Franjo počeo obnavljati crkvu sv. Damjana, ali ruševna crkva bila je simbol dramatičnog stanja u tadašnjem životu Crkve.

„I u Crkvi koja se ruši i dalje stoji Raspeti koji ljubi i govori, privlači, šalje i poziva. Kako nekad, tako i danas. Krist želi prvenstveno obnoviti Crkvu koja nije izgrađena od kamena, već onu za koju je On visio na križu, onu koju On ljubi. I danas susrećemo mnoge površne kršćane, deklarativne vjernike, mnogima i danas vjera ne preobražava život. I danas susrećemo manjak gorljivosti klera u Crkvi. Crkva se ruši u sablaznima i skandalima onih koji bi trebali biti poput sv. Franje, alter Christus. Crkva i danas treba duhovnu i moralnu obnovu. Franjo to čini odricanjem od bogatstva i zabava, od duha ovoga svijeta. Franjo više ne posjeduje ništa, već samo život koji mu je darovao Bog i u čijoj ljubavi sazrijeva, u čije se ruke predaje pun pouzdanja i poniznosti“, aktualizirao je nadbiskup i za naše vrijeme kontekst stanja u Crkvi iz vremena sv. Franje.

Mons. Zgrablić citirao je pritom misli pape Benedikta XVI. koji je, nazivajući sv. Franju „divom svetosti“, rekao: „Riječi Gospodinove koje je Franjo čuo u crkvi sv. Damjana kriju u sebi duboki simbolizam. Neposredno, sveti Franjo pozvan je popraviti crkvicu, ali ruševno stanje u kojem se nalazi to zdanje simbol je dramatične i uznemirujuće situacije u kojoj se nalazi Crkva u tom vremenu, s površnom vjerom koja ne formira i ne preobražava život, sa slabo gorljivim klerom, s ohlađenom ljubavlju; drugim riječima rečeno, Crkva je bila uništena iznutra, što je za sobom povlačilo i razbijanje jedinstva, s nastankom krivovjernih pokreta“.

Proces obraćenja sv. Franje, rođenog u bogatoj trgovačkoj obitelji Pietra Bernardonea, „počeo je u susretu Franjinog pogleda na Isusa Raspetoga u crkvi sv. Damjana, vjerojatno 1205. godine“, rekao je nadbiskup. Podsjetio je na zapis Franjinog životopisca, sv. Bonaventure: „Jednog dana uzišao je u prirodu kako bi razmatrao. Hodajući, prolazio je blizu crkve Sv. Damjana koja se urušavala. Potaknut Duhom Svetim, ušao je u crkvu pomoliti se. Klečeći je molio pred likom Raspetoga gdje ga je obuzela snažna duhovna utjeha. I dok je očima punih suza gledao u Gospodinov križ, čuo je svojim tjelesnim ušima glas koji se spuštao prema njemu i tri puta govori: ‘Franjo, idi i popravi moju crkvu koja se ruši!’“.

Prvih godina 13. stoljeća, Franjo je napustio svjetovni način življenja i već u svojim dvadesetim godinama života odlučio odvažno slijediti Krista. „Učinio je to na način da je u svoj život utkao Isusove osjećaje i Isusov život učinio svojim, da ga s pravom možemo nazvati alter Christus – ‘drugi Krist’. U zapisima o sv. Franji nazivaju ga ‘Isusov brat’“, rekao je mons. Zgrablić, poručivši: „Sv. Franjo je autentična slika – ikona Isusa!“

Slušajući za vrijeme mise ulomak iz Matejevog Evanđelja gdje Isus govori apostolima o poslanju i propovijedanju, 24. veljače 1209., Franjo se osjeća pozvanim živjeti siromaštvo i posvetiti propovijedanju.

„Sv. Franjo uspio je obnoviti Crkvu jer je preuzeo na sebe Kristov križ, tj. ljubav. Onaj koji iskreno živi najveću ljubav, Kristovu ljubav, koja ide u ljubavi do smrti na križu, postaje jedno s Raspetim Kristom. Onoga koji postaje jedno s Kristom obuzima Kristov Duh koji obnavlja Crkvu i spašava svijet. Božjom providnošću, zaljubljenošću u Krista, iskrenim nasljedovanjem Krista, radikalnim utjelovljenjem Evanđelja u svakodnevnom životu, živeći od Evanđelja i samo za Evanđelje koje rađa ljubavlju prema drugima i svemu stvorenome, Franjo postaje osoba koja privlači druge k Bogu“, poručio je mons. Zgrablić.

Nakon prvotnog pridruživanja mladića Franji, ubrzo Klara i druge djevojke prihvaćaju Franjin način evanđeoskog života. „Iz iskrene ljubavi prema Kristu rađa se ljubav prema osobama i svim Božjim stvorenjima. Tako je u Franjinom životu i vremenu sve do danas. Franjina ljubav prema Kristu trajno raste. Franjin duh napreduje u ljubavi do posljednjeg trenutka života.

U samoći brda La Verna 1224., Franjo u dubokoj molitvi i želji ljubiti Krista i svijet Kristovom ljubavlju, ima mistično viđenje Krista raspetoga koji mu na njegovom tijelu ostavlja svoje biljege raspetoga. Sv. Franjo dobio je stigme i tako postaje jedno s Kristom raspetim i s njim sjedinjen. Sv. Franjo, nakon što je blagoslovio svoje duhovne sinove, umire prostrt na zemlji u Porcijunkuli, navečer, 3. listopada 1226.“, podsjetio je predvoditelj slavlja. Veliki talijanski pjesnik Dante Aleghieri, u spjevu o Raju u Božanstvenoj komediji, kad govori o suncu koje se rodilo svijetu, aludira na sv. Franju. Potaknut svetošću života sv. Franje, njegovo ime preuzeo je i današnji nasljednik sv. Petra, papa Franjo, rekao je nadbiskup.

Istaknuvši da je sv. Franjo i danas aktualan te ga mnogi nasljeduju u svom životnom opredjeljenju, nadbiskup je naglasio da su „sveci svojim životom najizvrsniji tumači Svetog Pisma jer utjelovljuju Božju riječ u svom životu i čine je privlačnom, tako da nam ona stvarno govori, postaje preobražavajuća i spasonosna. I nama sv. Franjo postaje model pravilnog razlučivanja u našem životu, zadatku obnove Crkve i ljubavi prema svim stvorenjima“, poručio je zadarski nadbiskup.

U misi je koncelebriralo 14 svećenika, među kojima i fra Stipe Nosić, gvardijan samostana sv. Frane u Zadru i don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Među vjernicima na misi bili su i članovi Franjevačkog svjetovnog reda.

Nadbiskup Zgrablić čestitao je blagdan sv. Frane franjevcima u tom samostanu i svim franjevcima koji djeluju u Zadarskoj nadbiskupiji te svim članovima Provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri sa sjedištem u Zadru.

„U čestitku i molitvu uključujem i sve ostale pripadnike franjevačke obitelji i duhovnosti u svjetovnom i redovničkom staležu. Srdačno zahvaljujem cijeloj Franjevačkoj obitelji koja živi i djeluje na području Zadarske nadbiskupije te i danas nastavlja utjeloviti i živjeti Franjinu karizmu koja nam po njihovom svjedočanstvu i molitvi postaje dragocjeno blago života mjesne Crkve“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Na kraju mise, mons. Zgrablić izmolio je posvetnu molitvu sv. Franji pred kipom sv. Franje koji se nalazi na pokrajnjem oltaru u lađi crkve, a ispred toga kipa nalazila se relikvija sv. Franje. Prema predaji, na putu prema Svetoj zemlji, oko 1212., sv. Franjo se zbog protivnih vjetrova zaustavio u Zadru, u hospiciju sv. Antuna opata iz kojega je nastala samostanska zajednica sv. Franje Asiškoga u Zadru.

Pjevanje na misi predvodio je Katedralni zbor sv. Stošije pod ravnanjem mo. Žana Morovića, regens chorija zadarske katedrale, koji je za tu blagdansku prigodu uglazbio i skladbu u čast sv. Franji.