Bila je to prva posveta crkve mons. Zgrablića otkad je na službi zadarskog nadbiskupa.

Župna crkva u Dragama izgrađena je 1979. uz veliku pomoć župljana, a 27. srpnja 1980. crkvu je blagoslovio tadašnji zadarski nadbiskup Marijan Oblak. U vrijeme blagoslova u crkvi nije bilo nepomičnog oltara koji je središnje mjesto u crkvi, pa crkva nije bila posvećena, podsjetio je mons. Zgrablić. Sadašnji mramorni oltar, sagrađen u vrijeme prethodnog dragarskog župnika Ivana Jordana, blagoslovio je 13. lipnja 2019. blagopokojni gospićko-senjski biskup Mile Bogović.

„Važno mjesto u crkvi zauzima oltar; čvrsti oltar, nepomični, kameni, bez kojega i nema posvete crkve“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić. Podsjetio je da riječ „oltar“ dolazi od latinske riječi „altare“, što na hrvatskom znači „žrtvenik“.

„U Starom zavjetu na oltaru su se prinosile i spaljivale životinje i plodovi zemlje s kojima se željelo iskazati štovanje Bogu. Krist je novo Janje Božje koje je žrtvovano na oltaru Kalvarije i u kojem su ispunjene sve žrtve staroga i novoga saveza. Oltar je mjesto na kojem se ponazočuje, uprisutnjuje, na sakramentalan način, žrtva Kristove muke i smrti. U isto vrijeme, oltar je i slika kamenog groba u kojem je mrtvo Isusovo tijelo položeno, ali i mjesto iz kojeg je slavno uskrsnuo na novi i proslavljeni život“, pojasnio je zadarski nadbiskup. Istaknuo je da se „u svakom euharistijskom slavlju događa čudo Božjeg djela otkupljenja na oltaru“.

„Posvećenjem oltara crkva postaje dovršena i privodi se svojoj konačnoj namjeri, sukladno svim liturgijskim propisima Crkve“, rekao je. Naveo je tri razloga zbog kojih se crkva posvećuje, prema posvetnoj molitvi crkve: da se u njoj Bog pobožno slavi, da se u crkvi puk izgrađuje Božjom riječju i hrani Božjim otajstvima.

Glede pobožnosti kojom se Boga slavi, mons. Zgrablić je govorio o osobnoj, zajedničkoj i liturgijskoj pobožnosti ili molitvi.

„Bît osobne pobožnosti nije u mnoštvu riječi, ma koliko one bile okićene božanskim atributima. Osobna i svaki drugi oblik pobožnosti izvire iz duboke, žive vjere i svijesti Božje blizine koja iz njegove prisutnosti proizlazi“, rekao je. Naglasio je da u najdubljoj osobnoj pobožnosti, srca puna ljubavi pred djelatno prisutnom ljubavi Gospodina, usta i jezik miruju, a srce i duša djeluju.

„Osobna pobožnost je i misaona molitva u kojoj razmatramo otajstva vjere i Božje djelovanje u našem životu i svijetu. Osobno moliti možemo na svakom mjestu i u svako vrijeme. No, najprikladnije mjesto za osobnu molitvu je crkva“, rekao je nadbiskup.

„Posvećena crkva ima tabernakul, mjesto gdje se čuva Presveto, Tijelo Kristovo u kojem je Krist na sakramentalan i uskrsli način nazočan među nama. Biti pred tabernakulom znači biti pred euharistijskim Kristom s kojim možemo komunicirati, komu se možemo klanjati i utjecati u našim promišljanjima i molitvi“.

Nadbiskup je pritom podsjetio na riječi Benedikta XVI. da je taberkanul „šator Božji, Božje prijestolje, s obzirom na to da je on među nama. Njegova prisutnost odsad stvarno, zbiljski boravi među nama – ništa manje u najskromnijoj seoskoj crkvici, nego u velikoj prvostolnici.“

Za zajedničku pobožnost koja se obavlja u zajednici, mons. Zgrablić je rekao da je važno da ona bude „misaona i popraćena ritmom u kojem naše tijelo uključujemo u slavljenje Boga. Zajednička pobožnost često ponavlja pojedine obrasce, forme ili zazive koji odražavaju ljudsku psihu, u kojoj i mi u našoj naravi često ponavljamo iste geste, kao što su pružanje ruke, poljubac, zagrljaj, osmijeh, ali u kojima, iako istim gestama, uvijek izražavamo novi osjećaj srca.“ To je kao kad čovjek uvijek pije istu vodu, ali ta voda svaki put ima novi učinak u našem životu.

„Osobna i zajednička pobožnost trebala bi izvirati iz liturgijske molitve i voditi nas k liturgijskoj molitvi. Dapače, osobna i zajednička molitva trebale bi biti nastavak liturgijske molitve. Osobna i zajednička molitva produljuju liturgijsku molitvu“, naglasio je predslavitelj. Istaknuo je da je liturgijska molitva ponajprije sveto djelovanje. Svetom se naziva jer u njoj sâm Bog djeluje.

„Bog u liturgijskoj molitvi nešto čini, stvara, preoblikuje, obnavlja, zacjeljuje, ispravlja, već prema vlastitostima milosti pojedinog liturgijskog čina. Božje djelovanje može biti samo veliko, jer Bog je velik. Po činu liturgije kao posredničkom činu, Krist se uprisutnjuje i osobno djeluje. Po činu liturgije Crkva čini isto što je Krist vršio za vrijeme svog zemaljskog života“, poručio je mons. Zgrablić. Dodao je da obred u liturgiji nije samo znak, simbol Kristove nazočnosti, nego stvarna, uskrsna Kristova nazočnost.

„Obred donosi, prenosi snagu Kristovog djelovanja. Obred je, slikovito rečeno, ‚produžena Kristova ruka u vremenu‘ po kojoj nas dodiruje snaga božanstva u Kristu. U svakoj liturgiji Krist je subjekt djelovanja. Isus ne djeluje u Crkvi sam, nego ‚po Crkvi‘, posredstvom svoga mističnog Tijela. Stoga, svećenikovo djelovanje Kristovo postaje svećeničko djelovanje Crkve. U liturgiji u Crkvi i po Crkvi ostvaruje se sada ono što se zbilo u Kristovom djelovanju. Liturgija tako vrši posadašnjenje posredstvom Crkve“, rekao je.

„U liturgijskoj molitvi se trajno, bez prekida, nastavlja Kristovo djelo – ne na način da je nekada učinjeno, a sada djeluje, već na način – sada se vrši, sada djeluje“, kazao je zadarski nadbiskup.

Budući da Bog „nije Bog ideje ili misli, utopija ni daleki Stvoritelj, nego Bog koji se utjelovio“ u Isusu Kristu, „djelo Kristovog utjelovljenja dovršeno je na svećenički način, kao posrednik koji ujedinjuje Boga i čovjeka. Zato je liturgija Kristovo svećeničko djelovanje. Bog u liturgiji sada nama progovara, tumači, objavljuje. Ta nas Božja riječ izgrađuje, omogućuje da vjerom postanemo sudionici Božjeg djela spasenja i otkupljenja. Liturgija hrani naš duh“, rekao je predslavitelj.

Poručio je da je Kristovo djelo „proslava Boga i u isto vrijeme posvećenje čovjeka. Krist je svojim životom prinio kult Bogu jer je po sebi priveo čovjeka Bogu time što ga je očistio, posvetio i pomirio. Čovjek po liturgiji postaje posvećen i kao takav može dati slavu Bogu.“

Vjernicima je poželio da ih posvećena crkva trajno podsjeća na Božje spasonosno djelo u kojem su postali Crkva koju je Krist otkupio svojom krvlju, da su kao Božji narod Kristova „zaručnica“ koju je on sebi priveo, a Crkva je majka plodna životom vječnim u sili Duha Svetoga.

Pjevanje Litanija Svih svetih predvodio je don Darijo Matak, župnik Župe sv. Filipa i Jakova u istoimenom mjestu. Četiri križa na zidovima crkve, po dva sa svake strane, svetim uljem pomazao je don Tihomir Vulin, župnik u Posedarju, rodom iz Draga, a pokadio ih je mons. Zgrablić. Povelju o posveti crkve potpisali su nadbiskup Zgrablić, dragarski župnik don Alojzije Knežević i dvojica članova župne bratovštine sv. Ante Padovanskog.

Župnik Knežević zahvalio je bivšim župnicima koji su doprinijeli izgradnji crkve, od prvog dragarskog župnika don Mladena Kačana koji je također sudjelovao u misnom slavlju.

Nakon mise, u kojoj su sudjelovali i članovi dragarskog KUD-a „Sv. Ante“, nadbiskup je blagoslovio veliki križ u dvorištu crkve, na kojemu je, među ostalim uklesano: „Na spomen precima, na diku potomcima, podigoše Dragari 2020.“

Interijer crkve u cijelosti je obnovljen, odnosno najnovije izgrađen na inicijativu i za vrijeme službe prethodnog župnika Ivana Jordana. Bio je to veliki dar župljanima i dragarskoj župi koja je 2019. proslavljala 40. godišnjicu svoga utemeljenja.

Na svetkovinu župnog naslovnika sv. Ante 2019., mons. Bogović blagoslovio je i dva nova zvona za župnu crkvu. Tijekom devetnice tadašnji župnik Jordan blagoslovio je novo svetohranište izrađeno od libanonske cedrovine, ambon i moćnik sv. Ante Padovanskog, koji je u obliku ruke od polirane mjedi izradio Tomislav Antić iz Kistanja. Svečevu relikviju župi je darovalo svetište sv. Ante Padovanskog iz Padove, a relikvijar se nalazi u bazi oltara. Novi mramorni oltar koji je posvetio nadbiskup Zgrablić izradili su majstori Andrej Peričić i Lucian Malta iz zadarskog kamenoklesarskog obrta Martelina.