Don Janez Kranjc (1914. – 1941.) i don Ante Letinić (1899. – 1945.) dio su skupine slugu Božjih za koje je Zadarska nadbiskupija pokrenula proces kauze, a ubijeni su u Drugom svjetskom ratu i poraću.

Don Janez je u svojoj 27. godini života žrtva četničkog, a don Ante u 46. godini života žrtva partizanskog smaknuća i to na najokrutnije načine. Don Janeza su četnici iz benkovačkog kraja, vezanoga stavili na ražanj i ispekli njegovo tijelo na sâm Badnjak, u Nuniću, kada hrvatski puk iščekuje Božić. Pretpostavlja se da je ubijen na putu do crkve u Erveniku, a njegovo tijelo na ražnju četnici su donijeli župljanima na polnoćku u crkvu sv. Mihovila u Erveniku, gdje je bio kapelan. Don Antu su partizani vezali žicom i bacili u jamu u okolici Ervenika.

„Te dvije časne osobe, dionici naše vjere, na području Kistanja izgubili su svoj život, i to samo zbog toga što su bili kršćani, vjernici. Ubijeni su zbog svoje vjere. Don Janez, mladi svećenik Slovenac, početkom Drugog svjetskog rata, a don Ante krajem Drugog svjetskog rata, početkom 1945. godine“, rekao je mons. Zgrablić koji je u Kistanjama obilježio tu komemoraciju predvodeći misu zornicu. Upozorio je da trpimo posljedice zla u našem životu, ali i da se prema zlu treba odnositi na Isusov način. „Stojimo pred činjenicom zla koje nismo mi uzrokovali, nego nas okružuje i pokazuje svoju snagu. Više od toga da se sjećamo zla, okupljeni smo da se sjećamo Gospodina, da se sjetimo Boga koji je poslao svoga Sina da prihvati zlo, da i on sam ponese zlo, onaj koji je sâma dobrota, trajno nastanjena ljubav među nama, da i mi ne bismo bili unutarnje žrtve zla“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da „možemo biti žrtve izvanjskoga zla, a da mi ne budemo uzrok zla“.

„Gospodin nam daje svoje snage i Duha Svetoga, jer zlo je najveće kad se vrši. Ako mi činimo zlo, onda smo mi uzročnici zla, a zlo razara našu dušu, srce, našu nutrinu. To nas udaljuje od Boga i od vječnosti. Gospodin nam je pokazao u svome sinu Isusu Kristu kako je prihvatio zlo i na koji način je savladao zlo. Gospodin nam je pokazao da se zlo prekida i završava praštanjem, ljubavlju, milosrđem“, naglasio je nadbiskup, podsjetivši da je Isus, kad je bio u najvećim mukama, molio: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine’.

„Ne razumijemo do kraja koliko zlo može zahvatiti naše biće i prevladati u nama, ali Gospodin je došao da bude naš Spasitelj, da na zlo odgovorimo njegovom ljubavlju. Da na zlo odgovorimo na Isusov način. Da i mi postupimo na način kao što je Isus svojim duhom odgovorio na zlo. Nije lako oprostiti, nije lako pomiriti se i podnijeti nepravdu. Ali, ako smo s Gospodinom, ako živimo njegov duh, onda je taj duh snaga koja nas nosi. Gospodin nam daruje taj duh, da nam to bude snaga našeg života“, rekao je mons. Zgrablić. Potaknuo je da povjerujemo Riječi Božjoj, „da ne ostanemo nijemi u našem životu, kao Zaharija, koji je počeo govoriti kad je povjerovao Božjoj riječi i vidio da je ona istinita; tada je mogao slaviti Gospodina, vidjevši kako veliko djelo Bog čini u njegovom životu“.

„Neka svijest da nas prati Božja ljubav, da je Gospodin s nama i želi nam darovati snagu svoga života, želi nam pokloniti samoga sebe i nama bude snaga u molitvi i praštanju“, poručio je mons. Zgrablić, potaknuvši da molimo da tu dvojicu slugu Božjih Gospodin proslavi čašću oltara, da budu naši zagovornici u nebu. „Da hrabro kročimo kroz život slijedeći Isusa u svakoj situaciji i okolnosti našeg života; u lijepim, ali i ružnim događajima koji nas mogu zadesiti, znajući da Gospodin ima zadnju riječ. Zadnju riječ nemaju Isusov križ i smrt, nego zadnju riječ ima Duh Sveti i Isusovo uskrsnuće, poslanje Duha Svetoga. Zadnju riječ uvijek ima Bog sa svojim spasenjem“, istaknuo je zadarski nadbiskup, poželjevši da nam Božji spasenjski duh bude potpora u svakodnevnom životnom hodu.

Iz života don Janeza Kranjca i don Ante Letinića

Don Janez Kranjc (24. kolovoza 1914. – 24. prosinca 1941.) rođen je u selu Voglajna, sjeverno od slovenskog mjesta Slivnica kod Celja gdje je završio osnovnu školu. Njegov otac Franc i majka Genovefa rođ. Ocvirk imali su šestero djece. Mladu misu don Janez je slavio u rodnoj župnoj crkvi sv. Marije Magdalene 9. srpnja 1939. godine. S drugim slovenskim mladićima, Janez je kao 19-godišnjak došao na školovanje u šibensko Bogoslovno sjemenište 1933. godine. Upravo te godine to je sjemenište osnovao šibenski biskup fra Jeronim Mileta. U šibenskom sjemeništu bogoslovne nauke završilo je 18 mladića iz Slovenije, među njima i Kranjc.

Nakon završenog bogoslovnog studija u Šibeniku, biskup Mileta zaredio je Kranjca za svećenika 18. lipnja 1939., u crkvi Gospe Snježne koja je u sklopu benediktinskog samostana sv. Luce u Šibeniku. Neki od tih Slovenaca obavljali su svećeničku službu na području Zadarske nadbiskupije do Drugog svjetskog rata i nakon njega. Nakon svećeničkog ređenja, šibenski biskup ga je poslao u službu kod Kistanja gdje je tri godine bio župni vikar u Nuniću i Erveniku, od 1939. do svoje mučeničke smrti 1941., djelujući uz župnika don Franu Ivankovića.

Don Ante Letinić rođen je 8. rujna 1899. u župi sv. Šime u Zadru, od oca Križana i majke Ane, rođ. Veršić. Gimnaziju i studij teologije završio je u Zadru. Za svećenika ga je 1922. zaredio zadarski nadbiskup Vinko Pulišić. Svećeničku službu kao mladi svećenik obavljao je u Dobropoljani na otoku Pašmanu, u Ravnim kotarima i Bukovici. Bio je župnik u Erveniku Donjem, a od 1927. u Poličniku, odakle je posluživao i Sukovare; od 1930. služio je i Briševo i Visočane. Od ljeta 1934. upravljao je župom Vodice, a od 1935. do 1941. bio je vjeroučitelj u državnoj Realnoj gimnaziji u Šibeniku. U Šibeniku povremeno služi kao župni pomoćnik i vikar u katedralnoj župi sv. Jakova i župi Dolac. Više godina bio je upravitelj nove crkve sv. Ivana gdje je vodio duhovnu obnovu za šibenske mlade od 11. do 13. travnja 1938. godine. Bio je duhovnik Društva katoličkih muževa u gradu. Svake treće nedjelje u mjesecu tim je članovima predavao o vjerskim i kulturnim temama. Prigodom blagoslova nove zgrade Realne gimnazije 3. svibnja 1937., održao je zapaženi govor pred učenicima, profesorima i predstavnicima državnih vlasti.

Poslije talijanske okupacije južnog dijela Hrvatske, 1941. otišao je u Knin, gdje je prihvatio biti ravnateljem gimnazije. Tijekom Drugog svjetskog rata bio je u Kninu i podjednako se trudio oko hrvatskih i srpskih učenika. Svima je bio otac, odgojitelj i ravnatelj. Knin je napustio nakon dolaska partizana te se vratio u Šibenik. Početkom 1945., don Ante je fra Leonardu Buljanu, šibenskom župniku Varoši i njegovom pomoćniku fra Celestinu Belamariću, rekao: “Zar ne vidite kako se ondje na krupno melje, kako mnoge ubijaju bez suda. Odvode uvečer, pa se poslije više ništa za njih ne čuje!”. Partizani su don Antu vezali žicom, u teretnim kolima odveli u Ervenik gdje je s drugima ubijenima bačen u jamu.

Don Ante je bio revan župnik i ugledni vjeroučitelj u šibenskoj i kninskoj gimnaziji. Taj uzoran i plodan svećenik imao je naglašenu karizmu vjeroučitelja i odgojitelja mladih. Kao vjeroučitelj šibenske gimnazije, očinski se zauzimao za vjeroučenike, pomagao im je u školi i obitelji. Prije završne mature, don Ante je okupljao sve razrede maturanata u šibenskoj katedrali na Gozbu Jaganjca Božjeg, a potom ih je vodio u hotel Krka objedovati. Svoj govor sa zadnje mise za učenike tiskao bi i dao maturantima za uspomenu.

Koliko je don Ante bio predan radu s mladima i oduševljavao ih za vjeronauk, u  sjećanju na don Antu svjedočio je svojevremeno i publicist don Žarko Brzić koji je rekao da je, upravo zaslugom don Ante, on vjeronauk doživljavao kao predmet koji priprema za život, a ne kao školski predmet koji se često uči samo radi ocjene. Don Antina predavanja bila su zanimljiva, dinamična, životna i praktična. Poučavao je stojeći među učenicima kod klupa, i na taj način izražavajući im blizinu, a ne s udaljene katedre.

U predavanjima je iznosio primjere iz osobnog pastoralnog iskustva, želeći da istine vjere učenicima ne budu apstraktne i daleke, nego bliske i životne. „Bio je vrlo tolerantan prema ateistički i komunistički orijentiranim učenicima u razredu. Kad nedjeljom nisu dolazili na misu, nije im davao neopravdane satove, kako su to naređivali školski propisi, nego ih je svojom dobrotom želio privući Bogu i Crkvi“, posvjedočio je Brzić.

Na proslavi „Tjedna protiv psovke“, don Ante je 21. siječnja 1939. propovijedao u crkvi sv. Dominika, gdje je predvodio i duhovne vježbe za mlade u jesen 1939. godine. Na Akademiji koju su za svetkovinu  Krista Kralja 1940. priredila društva Katoličke akcije, don Ante je pred punom dvoranom govorio o ulozi mladih udruženih u društva Katoličke akcije.

Pastoralno djelovanje don Ante, zauzetog, marljivog župnika i odgojitelja mladih pokazuje koliko je aktivno i predano živio svoje svećeništvo. Komemoracija njegovog stradanja još je jedan primjer svjedočke žrtve hrvatskih svećenika. Naime, u Hrvatskoj su u Drugom svjetskom ratu i poraću partizani i komunisti ubili najviše katoličkih svećenika u Europi, njih 664 i 31 redovnicu, što je najveći broj ubijenoga klera stradaloga u odnosu na sve druge zemlje u Europi, izvijestio je Tiskovni ured Zadarske nadbiskupije.