Nadbiskup Zgrablić predvodio misu na 13. godišnjicu smrti nadbiskupa Ivana Prenđe

Biskupski ceremonijal određuje da se „svake godine slavi godišnjica posljednjeg pokojnog biskupa“ te potiče vjernike i svećenike da se spominju svojih predstojnika koji su im Riječ Božju naviještali i euharistiju slavili (br. 1168).

U zahvalnosti za veliku baštinu koju je mons. Prenđa ostavio u nasljeđe Zadarskoj Crkvi čiji je zadarski nadbiskup bio od 1996. do 2010. godine, nadbiskup Zgrablić je rekao: „Imamo Bogu zaista za što zahvaliti – za službu nadbiskupa Prenđe i njegovu ljubav. Svoje biskupsko geslo Ljubiti Crkvu doista je iskreno živio, ljubio je Crkvu bezuvjetno i do kraja je ljubio. Jer i mons. Prenđa je, poput sv. Pavla, u svom životu susreo Onoga iz koga proizlazi sav naš žar, naš život, snaga, susreo je najizvrsnijeg“ poručio je mons. Zgrablić, rekavši da tom misom „želimo zahvaliti Bogu za služenje nadbiskupa Prenđe mjesnoj Crkvi ali i Crkvi u Hrvatskoj. Želimo Bogu zahvaliti za svu ljubav koju je mons. Prenđa iskazao kroz svoj život za Zadarsku Crkvu“.

Mons. Prenđa predvodio je duhovnu, pastoralnu i materijalnu obnovu Zadarske nadbiskupije nakon njenog pustošenja u Domovinskom ratu.

Krasila ga je osobina bliskosti i izgradnje osobnih kontakata i odnosa s predstavnicima svih staleža. Karizma njegove duše bilo je istinsko, brižno pastirsko očinstvo.

Poput oca prema djeci u obitelji, kao crkveni pastir izražavao je i djelatno, konkretno pokazivao blizinu, ljubav, podršku i poštovanje svećenicima.

Tu je krepost baštinio i iz vlastite obitelji, jer je Ivan kao najstarije dijete u obitelji sa sedmero djece (4 brata i 3 sestre) brinuo o mlađoj braći i sestrama. Jedna od nadbiskupovih sestara je redovnica Karmelićanki Božanskog Srca Isusova.

To je dodatno činio osobito nakon smrti svoga oca Jure preminulog u 62. godini života, koji je na samrti dvojici najstarijih sinova, Ivanu i Marku, rekao: „Molim vas, nemojte mi zapustiti onih dvoje poznića“, misleći na najmlađu kćer Miljenku i sina Anđela u obitelji Prenđa.

Poznata je fotografija kako 25-godišnji svećenik Ivan, čije je mladomisničko geslo bilo Dođi Kraljevstvo tvoje!, na slavlju svoje mlade mise 1964. u Zemuniku, u naručju drži svoga petogodišnjeg brata Anđela.

U odgajateljsko očinstvo kao rektora zadarskog sjemeništa Zmajević, dok je on u toj ustanovi od 1987. do 1990. bio prefekt, uvjerio se i nadbiskup Zgrablić.

„Život mons. Prenđe na osobiti način obilježilo je razdoblje prije nego je postao nadbiskup jer je bio ravnatelj sjemeništa Zmajević čak 22 godine, sve od 1970. do 1992. godine. Mnoge je mladiće odgajao u kršćanskom duhu, mnogi su u njegovo vrijeme postali svećenici.

Ja sam bio odgojitelj u vrijeme dok je on bio ravnatelj sjemeništa. Većina subraće svećenika bili su njegovi učenici ili ih je on zaredio za svećenike“ rekao je mons. Zgrablić, poručivši: „Nadbiskup Prenđa snažno je utjecao na nas i na naš život. Imao sam iskustvo boravka s njim i milost da kroz tri godine, kao odgojitelj u Nadbiskupskom sjemeništu ‘Zmajević’, svaki dan zajedno živim s njim, pod krovom našeg sjemeništa. Mogao sam osjetiti bîlo njegove ljubavi koju je nosio prema kandidatima u sjemeništu, prema mjesnoj Crkvi i kako je njegovo biskupsko geslo ‘Ljubiti Crkvu’ doista bilo istinski sadržaj njegovog života.

Kad je postao nadbiskup koadjutor 1990., sjećam se kako je nama odgojiteljima rekao: ‘Veselim se što se kao nadbiskup, kada preuzmem službu nadbiskupa, mogu posvetiti ovom narodu, što ću moći biti s narodom. Moj prethodnik izgradio je crkve, puno toga je obnovio, a meni je Gospodin dao milost da se mogu posvetiti ovom narodu’“ podsjetio je na riječi mons. Prenđe po njegovom imenovanju za nadbiskupa mons. Zgrablić, istaknuvši: „To se zaista i dogodilo. Ne samo da se posvetio ovom narodu, nego zatekao ga je i Domovinski rat te je s odgojiteljima i sjemeništarcima morao otići u Pazin, spašavati glavu, da osigura buduće naraštaje, sam je išao u izgnanstvo.

Vratio se u prilično porušenu i ranjenu Nadbiskupiju te je neumorno radio na zacjeljivanju novih, teških rana u Nadbiskupiji. Dao se svim srcem u obnovu Zadarske nadbiskupije. Obnovio je više od 60 crkvenih objekata koji su bili porušeni diljem Nadbiskupije i tako umoran, umro je 25. siječnja 2010. godine“ rekao je nadbiskup Zgrablić.

Naime, mons. Prenđa preminuo je iznenada i za sve neočekivano u 71. godini života, 46. godišnjici svećeništva i 20. godišnjici biskupstva u Nadbiskupskom domu u Zagrebu 25. siječnja 2010., gdje je bio otišao zbog sudjelovanja na zasjedanju HBK i Teološko – pastoralnom tjednu.

Osobnost mons. Prenđe – biti s narodom

Koliko su se oživotvorile Prenđine riječi da će kao nadbiskup ‘moći biti s narodom’ kojih se mons. Zgrablić sjeća da ih je mons. Prenđa rekao, zna puk Zadarske nadbiskupije od grada Zadra, zaleđa u Ravnim kotarima i Bukovici do otoka.

Potvrđuju to i primjeri iz svakodnevice svećenika i biskupa Prenđe kojih se sjeća njegova sestra Miljenka kojoj je upravo brat Ivan dao ime.

Naime, kad je kao rektor sjemeništa nedjeljom poslijepodne, poslije ručka, iz Zadra dolazio u svoj rodni Zemunik, najprije bi pohodio i proveo vrijeme s ljudima na njihovom glavnom mjesnom trgu kojeg su zvali Vlaka, ujedno i boćalištu gdje su Zemuničani igrali boće. I rektor Prenđa s njima bi zaigrao boće i jako se radovao i smijao kada bi dobrim bacanjem boće osvojio punte i pobjeđivao.

Za to njegovo zadržavanje s ljudima majka Ika bi mu rekla: „A oni su ti, sinko, važniji nego ja“. Mons. Prenđa bi svojoj majci odgovorio: „Majko, moram ja to napraviti. Oni su moji, to je moj narod. Moram biti s njima, pozdraviti ih, popričati“.

A na poziv tih domaćih ljudi „Ivane, ‘oćeš nešto popiti s nama? Donesite čašu za njega“, mons. Prenđa bi rekao i simbolički snažne riječi koje potvrđuju njegovu poistovjećenost s tzv. malim čovjekom: „A iz čega vi pijete? Iz teče! (zdjele, nap.). Onda ću i ja tako. Ne trebam posebnu čašu. Iz čega vi pijete, iz toga ću i ja piti“ odgovorio bi mons. Prenđa svojim sumještanima.

O njegovim susretima s tzv. običnim, ‘malim ljudima’ kad god je to moguće, govori i situacija kad bi nadbiskup Prenđa pohodio svoju majku u Domu za stare i nemoćne na Boriku u Zadru.

Njegova sestra Miljenka znala bi da je došao i rekla ‘Mama, evo ga, sad će on’. Ali, dok bi nadbiskup Prenđa ušao u sobu svoje majke, trajalo je i pola sata dok dođe kod nje, jer je prethodno obilazio druge ljude u sobama, osobno ih pozdravljao, hrabrio i blagoslivljao.

Na to bi mu njegova majka Ika znala reći: „Vidila te sestra prije po ure da si doša’, a ti nikako svojoj materi“.

Jedanput se nadbiskupu Prenđi za njegovog pohoda Domu, s. Laudes koja je djelovala u tom Domu za stare požalila kako je jedna baka na samrti osam dana, u smrtnoj agoniji i borbama, „a ne može se odijeliti duša od tijela“.

„Ajte, odvedite me, di je“ uzvratio je mons. Prenđa odmah na te riječi s. Laudes. Nadbiskup Prenđa išao se pomoliti nad tom osobom. Nakon što je izašao iz njene sobe i poslije tog njegovog molitvenog i milosnog pohoda, ta je baka zaklopila oči i spokojno preminula.

Nadbiskup Prenđa često je pohodio bolnice, domove za stare i nemoćne i razne socijalne ustanove. Za jednog takvog pohoda je rekao: „Jako je važno da se ljudi jedni drugih sjećaju. Da djeca, rodbina, prijatelji pomisle i konkretno pokažu: tamo je netko moj. Posjet je radost, osobito starijima u toj životnoj dobi od velike je vrijednosti. Neka Bog sve utješi svojim mirom i darom ljubavi koja ih okružuje i u liku sestara i osoblja koje o njima brine.

Naš Bog je jednostavan. Dolazi na skromni stol u prilikama kruha i vina i čini puno za svakog čovjeka. Krist je bio osobito osjetljiv prema slabima, nemoćnima, ljudima koje je trebao dotaknuti, liječiti, utješiti. Naš Bog je blizi Bog, Bog blizine. Dolazi među nas, a mi mu trebamo otvoriti svoja srca“.

Simbolika godišnjice smrti na blagdan Obraćenja sv. Pavla

„Neka blago Isusove blizine bude najveće bogatstvo našeg života, kao što je to bilo i za život našeg dragog pokojnog nadbiskupa Ivana Prenđe. Otvorimo se bogatstvu Krista koje je prožimalo Pavlov život kao njegovo najveće blago i bogatstvo“ potaknuo je mons. Zgrablić u kontekstu činjenice da je nadbiskup Prenđa umro na blagdan Obraćenja Sv. Pavla.

„Krist je bio najveće blago i bogatstvo i u životu nadbiskupa Prenđe koje je motiviralo njegov život, njegovu ljubav prema Crkvi, njegovu žrtvu za Crkvu. On je vršio različite odgovorne službe u Zadarskoj nadbiskupiji, ali i kao član HBK obavljao je službe važne od nacionalnog značaja“ rekao je mons. Zgrablić.

Naime, mons. Prenđa je bio potpredsjednik HBK, predsjednik Komisije za sjemeništa i duhovna zvanja pri HBK, član Komisije HBK za Zavod Sv. Jeronima u Rimu, Član Komisije za stvaranje novog sustava financiranja unutar Crkve u Hrvata, a od 1998. do 2004. i predsjednik Hrvatskog Caritasa.

Upravo je za vrijeme nadbiskupa Prenđe osnovano niz socijalnih službi i programa i u Caritasu Zadarske nadbiskupije a ti kvalitetni temelji djelovanja zadarskog Caritasa traju do danas.

Uz svoga prethodnika, nadbiskupa Marijana Oblaka, mons. Prenđa 1993. bio je i suosnivač Visoko teološko – katehetske škole u Zadru koja sada djeluje kao Teološko – katehetski odjel na Sveučilištu u Zadru.

Obojica nadbiskupa, Oblak i Prenđa, jako su se zauzeli u akademskoj i svekolikoj javnosti za obnovljeni status zadarskog Sveučilišta koje je tada djelovalo kao Filozofski fakultet u Zadru, a najstarije je hrvatsko sveučilište koje baštini tradiciju Generalnog učilišta Dominikanskog reda iz 1396. godine i već je u 14. st. bio u rangu s nekoliko najvećih europskih sveučilišta.

U kontekstu blagdana Obraćenja sv. Pavla, mons. Zgrablić je rekao: „Sv. Pavao, rođen u Tarzu, imao je sjajnu karijeru i snažnu kulturu. Bio je obrazovani Židov, govorio je još grčki i latinski. Kao daroviti mladić pohodio je najelitniju školu u Jeruzalemu. Tu je napredovao kao Židov u svojoj karijeri. Bio je zanesen Zakonom Gospodnjim i revnovao je za Zakon Gospodnji.

No, u jednom trenutku svoga života susreo je živog i uskrslog Gospodina, Isusa Krista. I taj kratki susret bio je toliko intenzivan i bogat da je Pavao sam rekao u Poslanici Filipljanima: ‘Ali, što god mi bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom. Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onog najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram, da Krista steknem i u njemu se nađem’“ istaknuo je mons. Zgrablić, naglasivši da je Krist Gospodin neusporediv s ičim, „jer on je najveće dobro iznad kojeg nema većeg dobra. Isus je najveće blago koje se nama daruje. Već ga posjedujemo i trebamo otkriti u našem životu.

Treba nam vjera i Božja milost da nas prosvijetli, da blago Krista prepoznamo, da to bogatstvo možemo živjeti, da od toga blaga možemo obogatiti svoj život i život ljudi oko nas. To veliko blago možemo velikodušno dijeliti s drugima.

Neka spomen života i smrti nadbiskupa Prenđe i blagdan Obraćenja sv. Pavla, činjenica susreta sv. Pavla sa živim i uskrslim Kristom i nama bude poticaj da još više tražimo to blago i otkrijemo ga, da prepoznajemo Krista i da nam u usporedbi s Njim sve bude gubitak i otpad, jer Krist je velika i nenadoknadiva vrijednost u našem životu“ potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Ivan Prenđa rođen je 31. prosinca 1939. u Zemuniku Gornjem. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1964., na blagdan sv. Petra i Pavla, u katedrali sv. Stošije u Zadru, gdje je zaređen i za biskupa 9. lipnja 1990. godine. Zadarski nadbiskup koadjutor bio je od 29. ožujka 1990. do blagdana Svijećnice, 2. veljače 1996., kad je preuzeo upravu Zadarske nadbiskupije.

Pokopan je na uočnicu još jednog velikog odgojitelja, sv. Ivana Bosca, 30. siječnja 2010. u grobnici zadarskih nadbiskupa u pokrajnjoj lađi zadarske katedrale sv. Stošije gdje se nalazi i sarkofag s moćima sv. Stošije koju je mons. Prenđa zvao Naša Stoša.

„Na ispraćaju mons. Prenđe katedrala sv. Stošije i Trg sv. Stošije ispred nje bili su mali da prime sve koji su ga htjeli s ljubavlju, poštovanjem i molitvom ispratiti na posljednje počivalište“ podsjetio je nadbiskup Zgrablić koji je također iz Istre bio došao na taj sprovod. Prije sadašnje službe nadbiskupa, upravo to je bio njegov zadnji pohod Zadru, prije 13 godina, kad je mons. Zgrablić zahvalno došao ispratiti nadbiskupa Prenđu s kojim je tri godine surađivao kao prefekt zadarskog sjemeništa u koje je bio došao iz Istre za odgojitelja upravo na poziv tadašnjeg rektora Prenđe.

Ivan Pavao II. 2003. u Zadru na 13. godišnjicu biskupstva mons. Prenđe

Mons. Prenđa snažno je poticao razvoj crkvenih pokreta i udruga. To djelo Nove evangelizacije pohvalio je i sv. Ivan Pavao II. u svom nagovoru na Forumu za pohoda Zadru 9. lipnja 2003. Susret s Velikim Papom u Zadru bio je upravo na datum 13. godišnjice biskupskog ređenja nadbiskupa Prenđe.

Mons. Prenđa 2003. u pozdravu Ivanu Pavlu II. na Forumu je rekao: „Nisu male tranzicijske teškoće, a izazovi potrošačkog društva uvelike su nazočni i osjeća ih i zadarska mjesna Crkva. S druge strane, Sveti oče, vidimo i živimo snažne znakove nade koji nas otvaraju budućnosti Božjoj i našoj.

Mi pred Vama možemo svjedočiti o plodovima Nove evangelizacije na koju potičete. Imamo iskustvo koje Vam možemo posvjedočiti: vjeru propovijedanu od apostola, prenošenu dva tisućljeća u župnim zajednicama, danas produbljujemo i prenosimo putem starih i novih crkvenih pokreta koje Vaša Svetost prihvaća i potiče. Rastom crkvenih pokreta raste i vjera pojedinaca i umnažaju se obitelji koje prihvaćaju život i u kojima se rađaju duhovna zvanja“ poručio je tada nadbiskup Prenđa.

U svom nagovoru za vrijeme molitve Šestog časa koju je predvodio pred 120 000 ljudi na Forumu, Ivan Pavao II. tada je poručio: “Raduje me spoznaja da je Zadarska nadbiskupija prošlih godina doživjela procvat i višestruki rast raznovrsnih oblika zalaganja i apostolske djelatnosti vjernikâ svjetovnjakâ. Od Marije, draga braćo i sestre, naučite biti vjerodostojni svjedoci i velikodušni apostoli, pružajući svoj doprinos velikom djelu Nove evangelizacije. I uvijek imajte na umu da pravi apostolat kao preduvjet traži osobni susret s Isusom, živim Gospodinom” rekao je Ivan Pavao II.

„Susret s Isusom, živim Gospodinom“ – providonosne riječi svetoga Pape upravo u duhu iskustva apostola Pavla, oživotvorene u požrtvovnom i sebedarnom ljudskom i pastirskom djelovanju mons. Prenđe, na čiji je blagdan Obraćenja sv. Pavla Ivan Prenđa preminuo kao 68. zadarski nadbiskup i 112. pastir u 17 stoljeća postojanja Zadarske Crkve.

Trajno je upisan u srca vjernika Zadarske nadbiskupije koji ga spominju s iznimnom ljubavlju – jer mons. Ivan Prenđa konkretno je, svojim darovima slušanja, činjenja i blizine, pokazivao što znači izložiti se u ljubavi za pojedinca, narod i Crkvu.

Stvaratelj koji je u poraću i osobno pohodio dobročinitelje u svijetu, hodeći, kako je govorio, ‘s dva šešira’, (u prenesenom značenju, s jednim na glavi, s drugim u svojoj ruci), oslonjen na Božju providnost da će providjeti potrebna sredstva.

„Samo stvarajte, novac nije problem“, ohrabrivao je osobno suradnike i zajednice koje je susretao, vođen porivom i stavom kojega je sam izrekao: „Makar i šepati, nego prestati hodati“. Odnosno, činiti koliko god je moguće, dok god to snage tijela i duše, Božjom milošću, dopuštaju.