Crkva sv. Roka je nekadašnja bibinjska župna crkva. Sadašnja župna crkva u kojoj se Bibinjci okupljaju od 1985. godine, nosi naslov Uznesenja Blažene Djevice Marije. Crkva sv. Roka posvećena je 11. listopada 1674., za vrijeme bibinjskog župnika don Šime Berlovića i zadarskog nadbiskupa Ivana Evanđelista Parzahgija.

Nadbiskup Zgrablić je čestitao Bibinjcima na visokoj obljetnici posvete crkve, rekavši da je to „važan događaj za zajednicu vjernika koja se okuplja u posvećenom prostoru, ali i za građevinu koja posvećenjem postaje privilegirano i najčasnije mjesto susretanja Boga i čovjeka, koje se na osobiti način događa u liturgijskim slavljima. Zbog toga dan posvete crkve u liturgijskom stupnju slavljenja zauzima najviše mjesto“, poručio je.

Godišnjica posvete crkve je svetkovina za župnu zajednicu kojoj je pojedina crkva namijenjena. „Nakon izgradnje i opremanja, crkva se posvećuje i postaje posvećeni prostor. Važno je razumjeti čin posvećenja, riječ svetost. Pod svetošću obično mislimo na osobu koja ne čini nešto što ne valja, da je bezgrešna. A to su bili samo Krist i Marija. Ali, svi mi smo posvećeni. Na hebrejskom jeziku, riječ svet − kadosh, dolazi od glagola koji prvotno znači sjeći, odijeliti“, rekao je mons. Zgrablić. U tom kontekstu, to znači da je crkva „prostor koji je odvojen, odijeljen od svakodnevne upotrebe, od svega što je profano, svjetovno, od svega što nije posvećeno. Dakle, postoji sveto mjesto koje je označeno posebnom Božjom prisutnošću i time je drugačije, odijeljeno od svih ostalih mjesta“, istaknuo je dodavši da bi se „moglo reći da je pojam svet drugo ime za Boga“.

„Bog je drugačiji od nas, drugačiji od ovozemaljskoga. U očima Izraelaca, Bog je u svijetu toliko drugačiji, izdvojen, odijeljen od svega drugoga što se može vidjeti“, poručio je. Nadbiskup je potom u propovijedi razmatrao tri važne uloge svetosti koja očituje Božju nazočnost u crkvi: to su navještaj Božje riječi, slavlje sakramenata i molitva.

„U crkvi se svečano naviješta i tumači Riječ Božja. To prostor crkve čini svetim. Bog je jedini svet, drugačiji od nas. Svetost je bitno obilježje Božjeg života i po njegovoj riječi i prostor crkve postaje svet, jer ono što je Bog, po njegovoj riječi dopire do nas. Spoznajemo što je i kakav je Bog po njegovoj objavi, po Riječi koju nam progovara. Po otajstvu Božje riječi Bog nam se priopćuje i daruje“, rekao je naglasivši da Crkva ima svoje temelje u Riječi Božjoj te u njoj crpi snagu i nadahnuće kako bi rasla i sazrijevala.

„U crkvi mnogi rastu u prihvaćanju i življenju Božje riječi čiji navještaj djeluje oslobađajuće za čovjeka“, naglasio je mons. Zgrablić. „Naime, riječ Božja kazuje kako sve što postoji nije plod slučajnosti i iracionalnosti, već djelo Božje volje, Božjeg plana, po kojem i u kojem nam se nudi sudjelovanje u životu njegovog Sina, da ostvarimo dobro na koje nas poziva Bog u dubini našeg bića. Božja riječ nas poziva da živimo sukladno pozivu na dobro koje je duboko upisano u naša srca. Sv. Pavao kaže da je ono što Zakon nalaže upisano u našim srcima, u našoj naravi. Bog ništa ne traži od nas što već duboko nije upisano u našu narav. Najdublje želje u nama su odraz Božje volje koja je u nama. Stoga možemo reći da mi i Bog isto želimo“, rekao je te dodao da je naravni zakon duboko upisan u čovjekovo srce.

Božja nazočnost očituje se i u sakramentima koji su u službi svetosti. „Crkva je posvećeni prostor u kojem se dijele sakramenti koje je ustanovio Isus Krist, Riječ koja je tijelom postala. Bog nije u odnosu prema čovjeku ostao samo na riječima. Sakramenti su vidljivi znakovi koji nam daruju nevidljivu milost. Nešto izvanjski vidimo, ali ono bitno, nutarnje, zapravo ne vidimo. Kao kad nekome pružimo ruku ili ga poljubimo, mi vidimo vanjski znak. Ali, ako to činimo od srca, iz našeg srca izađe nešto nevidljivo i važnije od toga znaka. Ali bez znaka mi ne možemo prenositi ono što nosimo u sebi. I glas je znak koji osoba koristi da drugome prenese ono što želi reći. To je princip naše komunikacije – bez znakova i simbola ne možemo međusobno komunicirati. Oni su bitni“, poručio je nadbiskup Zgrablić. „Bog je izabrao bitnu dimenziju našeg života, znakove koje je izabrao Krist, po kojima je on komunicirao sa svojim učenicima i to je povjerio Crkvi da ona to nadalje čini, da Crkva koristi znakove koje je Krist izabrao, da koristi materiju, vidljivi znak, po kojem bi sâm Bog pristupao nama“, dodao je.

Kazao je da se sedam sakramenata tiče svih razdoblja i važnih trenutaka života kršćanina po kojima se vjerski život kršćanina rađa i raste, ozdravlja i prima poslanje. „Tri sakramenta namijenjena su čovjekovom posvećenju: krštenje, potvrda i euharistija. Dva su nam darovana za liječenje: pokora i bolesničko pomazanje, i dva za služenje: sveti red i ženidba“, pojasnio je.

„Sakramenti su čin po kojem Bog nešto bitno čini u našem životu, a ne tek lijepa molitva i pobožnost. U trenutku krštenja uronjeni smo u Isusov život, na nama počinje novi, uskrsli život kojeg je Krist donio u ovaj svijet. Čin krštenja može se usporediti s našim začećem. Kao što začećem započinjemo naš zemaljski život, tako nam se po krštenju daruje novi život po kojem primamo spasenje i puninu života“, rekao je mons. Zgrablić istaknuvši da u sakramentima sâm Bog pristupa čovjeku.

Treća dimenzija koja crkvu čini posvećenim prostorom je da je ona prostor sabranosti, osobne i zajedničke molitve. „Molitve su duboki trenuci koje provodimo s Bogom, kada u sabranosti naših misli i srca, promišljajući otajstvo Isusa Krista i ono što Bog čini u našem životu, pronalazeći što Bog svakodnevno čini u našem životu, proživljavamo Božju blizinu koja nas u crkvi hrabri, tješi i komunicira nam svoj božanski život“, kazao je te poželio da proslava godišnjice posvete crkve bude velika zahvala Bogu za milosti koje su vjernici primili u životu u svakoj crkvi.

„Te milosti su velike i neizmjerne. Milost nikad nije mala stvar. Milost je besplatan, nezasluženi dar, veliki dar kojeg primamo. Uspoređujemo ga s našim životom. Milost je da živimo, da postojimo. To je milost koju smo primili od Boga. Takve darove nam donose sakramenti. Koliko puta smo primili milosti, bili na misi, slušali riječ Božju, pričestili se, ispovjedili… Koliko je Bog svoga Duha Svetoga posijao u naša srca… Toliko smo bogati, da od toga možemo živjeti“, poručio je nadbiskup Zgrablić te dodao da je godišnjica posvete crkve prigoda da Bogu zahvale na brojnim milostima koje daruje.

Na kraju mise, domaći župnik Valter Kotlar zahvalio je Bogu za sve prošle, sadašnje i buduće milosti, kao i nebeskom zaštitniku, sv. Roku. Podsjetio je da su 300. godišnjicu posvete bibinjske crkve sv. Roka slavili pokojni fratri trećoredci. „Kad sam vidio program te proslave posvete, za mene je to bila škola poniznosti. Vidio sam s koliko mara i žara, koliko kvalitete i sadržaja su unosili u mjesto Bibinje, u župu i u sve što bibinjska župa je. Župa je dobrim dijelom odraz i njihovog rada i njihovog truda. Neka im dobri Bog bude nagrada“, rekao je don Valter. Zahvalio je svima koji rade i surađuju u župi, da ih i dalje prate Božja milost i zagovor sv. Roka.

Među svećenicima koncelebrantima bili su i svećenici rodom iz Bibinja: don Ante Sorić, Jerolim Lenkić, Mario Sikirić, Stipe Mustapić i Frane Šindija.