Nakon zajedničke molitve koju su predvodili srednjoškolski vjeroučitelji iz Splita Iva Ivković Ivanišević i Mario Milovac, u rad stručnog skupa sudionike je uvela viša savjetnica za vjeronauk u Agenciji za odgoj i obrazovanje Sabina Marunčić. Govoreći o važnosti plodne suradnje između vjeronauka i prirodoslovnih predmeta, posebice fizike, viša savjetnica podsjetila je na zaključke enciklike pape Ivana Pavla II. Fides et ratio koja upozorava na opasnosti širenja „novog ateizma“ i njegove tendencije umanjivanja značenja religije u cjelokupnom pogledu na svijet i čovjeka. U tom je smislu izrazila nadu kako će upravo ovakvi skupovi pomoći u međusobnom nadopunjavanju vjere i znanosti te će vjeroučiteljima dati nove spoznaje u obrađivanju vjeronaučnih tema koje u sebi nužno uključuju problematiziranje znanstvenih činjenica.

Riječima podrške i ohrabrenja okupljenim vjeroučiteljima obratio se i splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić. Njegova poruka išla je u smjeru pokazivanja vjerničke spremnosti za otvorenost znanstvenim dokazima koji ne ugrožavaju biblijsko poimanje svijeta i čovjeka te pružaju mogućnost izgradnje komplementarnog odnosa između vjere i znanosti.

Predavanje „Prirodoslovno-znanstveni pristup postanku svijeta i čovjeka – pitanja i izazovi koji se postavljaju vjerniku“ održao je prof. dr. Vuko Brigljević, viši znanstveni suradnik na Institutu „Ruđer Bošković“, suradnik u Europskom laboratoriju za fiziku u Cernu i sveučilišni profesor na PMF-u u Zagrebu.

Spominjući osobno iskustvo i reakciju ljudi koji s nerijetkim čuđenjem gledaju na njegovo samoodređenje kao znanstvenika i vjernika, dr. Brigljević istaknuo je kako i vjera i znanost vode do određene slike svijeta. Osvrćući se na stavove znanstvenika ateista koji daju prednost znanstvenom objašnjenju svijeta, dr. Brigljević spomenuo je i one znanstvenike koji su upravo kao deklarirani i praktični vjernici postigli puno toga na polju znanosti.

Značajan dio predavanja bio je posvećen objašnjavanju osnova astrofizike, potičući okupljene na razmišljanje o tome gdje se točno nalaze u odnosu na svemir i galaksiju s više od 100 milijuna zvijezda. Označavajući čovjeka kao biće koje se može svemu tome diviti i postavljati sebi pitanja, predavač je govorio o mnogim važnim pitanjima koja se tiču samog nastanka svemira, elemenata od kojih je on izgrađen, mase, zakona koji vladaju u svemiru i samog procesa nastanka života. Prema njegovim riječima, otkrivajući procese u prirodi i zakone koji vladaju u fizici, čovjek može osjetiti jednu duboku poniznost pred tim skladom. U tom smislu, Bog je umjesto stvaranja nečeg već dovršenog i stavljenog u svemir kao u kutiju ipak dopustio da se svijet razvija poput razgranatog stabla.

Naučavajući da Bog kao tvorac svijeta i čovjeka stoji iza svega, Crkva je svjesna da na neki način to isto radi i znanost, te je upravo i zbog toga iznjedrila toliko znanstvenika od kojih je zasigurno najzaslužniji Dubrovčanin Ruđer Bošković, zaključio je dr. Brigljević.

Izlaganje „Metafizika i fizika – sukob ili sklad različitih pristupa“ održao je prof. dr. Ivan Tadić, redoviti profesor na KBF-u Splitu.

U predavanju je pošao od govora o (ne)znanju i pitanjima koja dolaze od čuđenja i dvojbe zajedničkih metafizici i fizici. Spominjući Rudolfa Carnapa i njegovo odbacivanje svih metafizičkih iskaza, dr. Tadić je iznio kratki prikaz misli Karla R. Poppera, Josepha Agassija i Johna Watkinsa o važnosti metafizičkih ideja za prirodne znanosti te je pokazao kako metafizičku želju ne mogu zasititi odgovori koje nude prirodne znanosti. Kratko je naveo i neka mišljenja o pojmu „apsolutnoga ništa“ shvaćenog kao posvemašnje odsutnosti bitka te je iznio Hegelov prigovor Kantu za gubitak zanimanja Nijemaca za metafiziku. Osvrćući se na misli sv. Anselma prema kojem je Bog ono iznad čega se ne može misliti ništa više, predavač je spomenuo i Kanta koji pokazuje da je Bog temelj svega mislivog i mogućeg.

Iznio je i misli Dominiquea Lamberta o tri glavna odnosa bogoslovlja i prirodnih znanosti: konkordizam, diskordizam i povezivanje, zagovarajući ovaj posljednji u kojem je sačuvana Božja transcendencija i samostalnost svemira. Prema Tadićevim riječima povezivanje između Boga i svijeta izvorno je metafizičko, no metafizičko pitanje ne postavlja se izvanjski, iznad propitivanja fizičara. Ono se pridružuje propitivanju fizičara otvarajući im pristup odgovoru koji ta propitivanja ne bi mogla pronaći, služeći se isključivo svojim metodama. Dr. Tadić iznio je i misao pape Ivana Pavla II. u kojoj znanost i religija trebaju sačuvati svoju samostalnost i posebnost u smislu da znanost može pročistiti religiju od pogrešaka i praznovjerja, a religija može pročistiti znanost od idolatrije i pogrešnih apsoluta.

Bogoslovlje i znanost međusobno se trebaju razumijevati i obogaćivati, kako bi se otvorile jedna drugoj i učile jedna od druge kako bi obje pomogle da naša kultura bude više ljudska i božanska. Vjernik ne mora čekati neka znanstvena otkrića da bi, u konačnici, odlučio hoće li ili neće u Boga vjerovati. On može vjerovati prije i poslije toga, s tim ili bez tih otkrića, koje ne odbacuje, jer mu mogu pomoći bolje upoznati tajne svemira kao tragove Božje svemoći.

Vjernik vjeruje da je Bog stvorio i uzdržava svemir s galaktikama, zvijezdama, planetima, Sunčevim sustavom, Zemljom, brdima, rijekama, dolinama, atomima, protonima, neutronima, elektronima, kvarkovima, leptonima i svim drugim česticama i svemirskim prostranstvima. Znanstvena istraživanja i fizikalna otkrića mogu mu pomoći produbiti i proširiti vidike o stvorenomu bitku, zaključio je dr. Tadić.

Nakon tematske rasprave vezane uz oba predavanja te obavijesti iz Katehetskog ureda i Agencije za odgoj i obrazovanje uslijedila je pedagoška radionica „Govor o stvaranju u različitim godištima vjeronaučnog programa“ koji su vodili vjeroučitelji Antun Budimir, Andrea Ćapin, Ivana Grabić, Nives Kekez, Divna Latković, Ružica Maleš, Matilda Mužinić, Ana Petrina, Maja Rončević, Josipa Stipica, Zorica Šitum, Toni Trutin, Ana Vilić, Ivana Vukosav, Mirjana Vuletić, Tina Zelenika, Hrvoje Petrušić, Stanko Stojić, Mirjana Vučica i Jerko Župa. Kroz model iskustvenog učenja vjeroučitelji, podijeljeni u osam osnovnoškolskih i dvije srednjoškolske skupine, produbili su korelacijske sadržaje vjeronauka i prirodnih znanosti, ponudili su konkretne modele primjene stečenih znanja iz korelacijskog područja vjeronauka i prirodnih znanosti te su potaknuti na konkretno nastavno zauzimanje u promociji nerastavljivosti sadržaja vjeronauka i prirodnih znanosti, osobito fizike.