Našim suputništvom i supatništvom svjedočiti uskrsnu nadu

Draga braćo i sestre!

U blagovaonici našeg Bogoslovnog sjemeništa u Rijeci nalazi se velika slika koja prikazuje dvojicu Isusovih učenika na njihovu putu iz Jeruzalema u Emaus, u pratnji uskrsnulog Gospodina kojega ne prepoznaju, te njihov povratak iz Emausa u Jeruzalem, nakon što su prepoznali tko je taj koji ih je pratio, objašnjavao im Pisma i s njima večerao u njihovoj kući (usp. Lk 24, 13-35). Pred očima mi je njihova malaksalost, malodušnost i nesigurnost na prvoj dionici puta, te odlučnost i poletnost na drugoj. Koliko su prije djelovali nemoćno i beznadno, toliko sada zrače snagom i neslomljivošću koje proizlaze iz one pavlovske uvjerenosti i sigurnosti da im nitko ništa ne može jer: “Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je zdesna Bogu – on se zauzima za nas” (Rim 8, 35). Nakon što su sreli Krista i uvjerili se da je on pobijedio smrt i uskrsnuo, nestalo je u njima straha i tjeskobne zaokupljenosti svojom sudbinom, a obuzelo ih je samo jedno: što prije navijestiti cijelom svijetu čudesni događaj koji je promijenio njihove živote. Dok sam bio rektor u Bogoslovnom sjemeništu, često sam upozoravao svećeničke kandidate na značenje te slike, potičući ih da u njoj vide uprizorenje sebe samih. Ako su u sjemenište možda došli nesigurni, kolebljivi i zaplašeni, upravo kao dvojica Isusovih učenika na putu u Emaus, iz njega trebaju izići kao njih dvojica iz Emausa: odlučno, s jasnom vizijom i s jasnim ciljem pred očima. A to će se dogoditi, isticao sam, ako višegodišnji boravak u sjemeništu bude iskorišten za upoznavanje Gospodina koji govori u Svetom pismu, za susret s njime u molitvi, u potrebama braće i, napose, u euharistiji. Jasno je da sam u tom smislu i u sjemenišnim odgojiteljima gledao one koji zastupaju Neznanca na putu s učenicima, tj. smatrao sam da oni, poput Isusa i u njegovo ime, trebaju pratiti buduće svećenike do potpunog susreta s njime i konačnog opredjeljenja za njegovo nasljedovanje.

Ali u Lukinoj pripovijesti o dvojici učenika na putu u Emaus može se naći i više, jer u njoj se može prepoznati svaki čovjek. U razočaranosti i malaksalosti te dvojice predstavljena je razočaranost i zamorenost mnogih ljudi koji su izgubili vjeru i nadu, a time i smisao života. To je iskustvo posebno poznato velikom broju naših suvremenika koji su, poput njih dvojice, ostavili iza sebe svaku nadu i zaputili se žalosni prema nekom svom “Emausu”. Možemo čak reći da je to danas opće stanje duha. Vrijeme velikih nada i velikih ideja koje su vukle naprijed, otišlo je u nepovrat, a nastupilo je doba malih stvari i sitnih privatnih interesa i zadovoljstava. Nakon razočaranja u veliko, nakon gubitka vjere u vječno i uzvišeno, čovjek se okrenuo malom i prolaznom, svakodnevnom i trenutnom. U tom smislu mnogi govore s grčkim pjesnikom: “Dušo moja, vječnome životu ti ne teži, polje mogućega ti istraži.”

Jedna od tih velikih i uzvišenih vrijednosti, koja je tijekom dvije tisuće godina budila nadu i poticala traženje uvijek boljega i ljepšega, bila je Isusovo uskrsnuće. Može se, bez pretjerivanja, reći da je sve najplemenitije, najljepše i najuzornije na svakom području, što je zapadni čovjek u dva zadnja tisućljeća zamislio i ostvario, nadahnuto i potaknuto uskrsnim događajem koji je probudio nadu u mogućnost pobjede zla i u ostvarenje sveopćeg preporoda i preobrazbe. A danas vidimo da taj događaj na mnoge ne djeluje ni zbunjujuće, a kamoli motivirajuće i ohrabrujuće. Dok je prva vijest o Isusovu uskrsnuću dvojicu njegovih učenika zbunila, kako je zapisao evanđelist Luka, u mnogim našim suvremenicima ona čak ni to ne prouzrokuje. Zašto je to tako, zašto je uskrsnuće izgubilo pokretačku snagu, zašto je prestalo biti izvor nade i novih nadahnuća? Zašto se, nakon dvije tisuće godina propovijedanja uskrsnuća, čovjek distancira od te mogućnosti i traži druga rješenja, puno prizemnija i dohvatljivija? Kamo su nestali veliki uzleti, stvaralački podvizi da se dohvati neprolazno i vječno, gdje se izgubila vjera u konačnu preobrazbu svijeta i čovjeka započetu Kristovim uskrsnućem?

Zar se to, možda, nije dogodilo zbog toga jer je premalo onih koji poput Neznanca s dvojicom učenika objašnjavaju suvremenim “hodočasnicima u Emaus” što se stvarno s Isusom dogodilo i kakvo značenje to ima za njih. Ti neznanci, oni koji hodaju zajedno sa svojim suvremenicima i u razgovoru s njima objašnjavaju im u svjetlu uskrsne vjere ono što se događa, to su svi oni koji se smatraju Isusovim učenicima. To je, drugim riječima, Crkva kao živa zajednica ljudi koji su povjerovali i pošli za Uskrsnulim. Da se uskrsnuli Isus nije pridružio dvojici učenika i s njima podijelio tegobu razočaranja i beznadnosti, objasnivši im u svjetlu vjere događaje koje nisu razumjeli, oni ne bi povjerovali u njegovo uskrsnuće, a time ni u nadu koja im se na kraju puta vratila. U pitanju je, dakle, naše svjedočenje uskrsnuća i uskrsnulog Gospodina, svjedočenje riječima, ali još više novim, preobraženim životom. Ako doista vjerujemo da je Isus uskrsnuo i da je on prvina uskrsnulih, trebamo to i pokazati. To znači da je u ruke nas koji se smatramo Isusovim učenicima i sljedbenicima položena nada ljudi našega vremena i ona će u njima biti toliko živa koliko im je mi budemo uvjerljivo svjedočili. Potrebno je, stoga, braćo i sestre, krenuti na put i postati suputnik svima koji sumnjaju, koji su razočarani, koje je život toliko pogodio da su izgubili vjeru u Boga i ljude. Potrebno je pokazati svima da čovjek može postati drukčiji, tj. bolji, a s njime i cijelo društvo i svijet. Našim aktivnim suputništvom i supatništvom možemo ljudima donijeti radost i nadu uskrsnuća, navijestiti im svjetlo, tj. Krista koji je zajedno s ljudima svoga vremena propješačio njihove putove, da bi nama pokazao kako trebamo i mi biti, u njegovo ime i na njegov način, pratioci i suputnici našim suvremenicima.

U radosnom smo iščekivanju trećeg pastirskog pohoda Svetog Oca našoj Crkvi i Domovini. On, prijatelj i suputnik svih koji trpe, koji su žalosni, razočarani i beznadni, dolazi nas poučiti i potaknuti da ne budemo Crkva koja pasivno čeka i promatra mučni hod ljudi, nego da solidarno prihvatimo njihovu sudbinu kao svoju, kako bi oni mogli prihvatiti našu nadu u Krista kao put i rješenje za sebe. Sve što će nam Papa reći i na što će nas potaknuti moći će se, zacijelo, sažeti u poziv na autentično svjedočenje kršćanske nade kao jedine alternative i jednog puta spasenja iz, inače bezizlaznih i nerješivih, problema u kojima se koprca suvremeni svijet. Hoćemo li čuti taj Papin poziv koji će nam on treći put uputiti, jer na isto nas je pozvao i prigodom prva dva pohoda? Kao što je Isus tri puta pitao Petra ljubi li ga, Sveti Otac će i nas po treći put zapitati hoćemo li se pokrenuti i postati istinski svjedoci uskrsnulog Krista. Petar je odgovorio: “Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim” (Iv 21, 17). Daj, Bože, da i naš odgovor Papi bude poput Petrova Isusu: Sveti Oče, ti znaš da hoćemo biti svjedoci Uskrsnuloga! U to ime želim svima radostan i blagoslovljen Uskrs, blagdan naše nade i novog života!

Vaš nadbiskup
Ivan Devčić