Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo

1. S početkom Nove godine, ponovno se obraćam odgovornima u državama i svim muškarcima i ženama dobre volje, koji osjećaju kolika je potreba izgradnje mira u svijetu. Izabrao sam kao temu Svjetskoga dana mira 2005. naputak svetoga Pavla iz Poslanice Rimljanima: “Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo” (12,21). Zlo se ne pobjeđuje zlom: na taj način, zapravo, umjesto pobjede nad zlom, imamo pobjedu zla. Vidik što ga je ocrtao veliki Apostol podcrtava temeljnu istinu: mir je ishod duge i naporne borbe, koja će biti dobivena kad zlo bude pobijeđeno dobrim. Pred tragičnim prizorima žestokih bratoubilačkih sukoba, koji se odvijaju u različitim dijelovima svijeta, pred neopisivim patnjama i nepravdama koje iz njih proizlaze, jedini doista konstruktivan izbor jest s užasom zazirati od zla i prianjati uz dobro (usp. Rim 12,9). Jedini način izlaska iz začaranoga kruga u kojem se zlim odgovara na zlo je taj da se prihvate Apostolove riječi: “Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo” (Rim 12,21).

Zlo, dobro i ljubav

2. Od samih svojih početaka, čovječanstvo je upoznalo tragično iskustvo zla, te je nastojalo pronaći njegove korijene i razjasniti uzroke. Zlo nije neka anonimna sila koja djeluje u svijetu snagom determinističkih i neosobnih mehanizama. Zlo dolazi putem ljudske slobode. Upravo ta sposobnost, koja razlikuje čovjeka od ostalih živih bića na zemlji, u središtu je tragedije zla i neprestano je prati. Zlo uvijek ima svoje lice i svoje ime: lice i ime muškaraca i žena koje ga slobodnom voljom odabiru. Sveto pismo uči da su se, u počecima povijesti, Adam i Eva pobunili protiv Boga, te da je Abela ubio njegov brat Kajin (usp. Post 3-4). Bile su to prve pogrešne odluke, za kojima su tijekom stoljeća slijedile bezbrojne druge. Svaka od njih u sebi nosi bitnu moralnu značajku, koja podrazumijeva točno određene odgovornosti na strani čovjeka i uključuje temeljne odnose osobe s Bogom, s drugim osobama i sa svime stvorenim. Ako mu se želi naći najdublje uzroke, zlo je, u krajnjoj liniji, tragično izbjegavanje zahtjeva ljubavi.(1) Moralno se dobro, međutim, rađa iz ljubavi, objavljuje se kao ljubav i usmjereno je prema ljubavi. Takav je govor posebno jasan kršćaninu, koji zna da ga dioništvo u jedinom Mističnom tijelu Kristovu stavlja u osobiti odnos ne samo s Gospodinom, nego i s braćom. Kad se logika kršćanske ljubavi, koja u Evanđelju predstavlja živo srce moralnoga dobra, dovede do svojih krajnjih posljedica, potiče čak i na ljubav prema neprijateljima: “Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga, i ako je žedan, napoj ga!” (Rim 12,20).

“Gramatika” univerzalnoga moralnoga zakona

3. Okrećući pozornost na sadašnje stanje u svijetu, mora se primijetiti začuđujuća složnost mnogostrukih društvenih i političkih očitovanja zla: od socijalnog nereda do anarhije i rata, od nepravde do nasilja nad drugima i do njihova uništenja. Kako bi mogla dobro usmjeriti svoj hod između suprotnosti dobra i zla, potrebno je da obitelj čovječanstva od zajedničke baštine moralnih vrijednosti primljenih na dar od samoga Boga žurno načini svoje pravo blago. Stoga, svima onima koji su odlučni da dobrim pobijede zlo sveti Pavao upravlja poziv da gaje plemenite i nepristrane stavove označene velikodušnošću i mirom (usp. Rim 12,17-21).
Govoreći prije već deset godina na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda o zajedničkim naporima u službi mira, bio sam spomenuo “gramatiku” univerzalnoga moralnoga zakona (2), koju Crkva spominje u svojim mnogobrojnim izjavama o tom pitanju. Nadahnjujući zajedničke vrijednosti i načela, taj zakon međusobno ujedinjuje ljude, dozvoljavajući i dalje različitost njihovih kultura, te je nepromjenjiv: “ostaje temelj razvoja ideja i običaja i pospješuje napredak… Pa i ako dođe do nijekanja njegovih načela, ne može ga se uništiti, niti iščupati iz čovjekova srca. Uvijek iznova uskršava u životu pojedinaca i društava” (3).

4. Ta zajednička gramatika moralnoga zakona nameće nam da se uvijek i odgovorno zauzimamo u korist poštivanja i promicanja života osoba i naroda. U svjetlu toga zakona sa svom silom valja ukazati na zla socijalnoga i političkoga karaktera koja šibaju svijet, osobito zla prouzročena eksplozijama nasilja. U tom kontekstu, kako se ne sjetiti ljubljenoga afričkoga kontinenta, na kojem traju sukobi koji su požnjeli i nastavljaju žeti milijune žrtava? Kako se ne spomenuti opasnoga stanja u Palestini, zemlji Isusovoj, u kojoj se ne uspijevaju u istini i pravdi povezati konci međusobnoga razumijevanja, pokidani sukobom što ga atentati i osvete svakim danom na zabrinjavajući način rasplamsavaju? I što reći o tragičnoj pojavi terorističkoga nasilja koja kao da gura čitav svijet prema budućnosti straha i tjeskobe? Kako, konačno, s gorčinom ne primijetiti da se nažalost nastavlja i iračka drama, u neizvjesnosti i nesigurnosti za sve?
Kako bi se postiglo dobro mira potrebno je s punom odgovornosti reći da je nasilje neprihvatljivo zlo i da ono nikada ne rješava probleme. “Nasilje je prijevara, jer je suprotna istini naše vjere, istini naše ljudskosti. Nasilje uništava ono što misli obraniti: dostojanstvo, život, slobodu ljudskih bića” (4). Stoga je neophodno potrebno promicati veliko djelo odgoja savjesti, koje treba odgojiti sve, a osobito nove naraštaje, za dobro, otvarajući im obzorje cjelovitoga i solidarnoga humanizma, na koji Crkva ukazuje i kojemu se nada. Na tim temeljima moguće je oživjeti društveni, ekonomski i politički poredak koji će voditi računa o dostojanstvu, slobodi i temeljnim pravima svake osobe.

Dobro mira i opće dobro

5. U cilju promicanja mira, pobjeđujući zlo dobrim, osobitu pozornost valja pokloniti općem dobru (5) i njegovim društvenim i političkim vidovima. Doista, kad se na svim razinama izgrađuje opće dobro, izgrađuje se mir. Može li uopće osoba u punini ostvariti sebe samu zanemarujući svoju društvenu narav, to jest svoje biti “s” drugima i “za” druge? Uvelike je se tiče opće dobro. Ono se tiče svih izražajnih oblika ljudskoga društva: obitelji, skupina, udruga, gradova, pokrajina, država, zajednica naroda i zemalja. Svi su, na ovaj ili onaj način, uključeni u zauzimanje oko općega dobra, u stalnoj potrazi za tuđim dobrom kao da je vlastito. Ta se odgovornost posebice odnosi na političku vlast na svim njezinim razinama, jer je upravo ona pozvana ostvariti onaj sklop društvenih uvjeta koji u ljudskim bićima omogućuju i potiču cjelovit razvoj osobe (6). Opće dobro, stoga, zahtijeva poštivanje i promicanje osobe i njezinih temeljnih prava, kao i, pod univerzalnim vidikom, poštivanje i promicanje prava zemalja. U tom smislu kaže II. vatikanski sabor: “Kako se međuovisnost ljudi svakim danom povećava i proširuje na čitav svijet, opće dobro… danas sve više postaje općenito te zbog toga obuhvaća prava i dužnosti koje se odnose na čitavo čovječanstvo. Zato svaka skupina mora voditi brigu o potrebama i zakonitim težnjama drugih skupina, dapače o općem dobru čitave ljudske obitelji” (7). Dobro čitavoga čovječanstva, i zbog budućih naraštaja, zahtijeva istinsku međunarodnu suradnju, u kojoj svaka zemlja mora dati svoj doprinos (8). Ipak, manjkava viđenja ljudske stvarnosti preoblikuju opće dobro u obično socio-ekonomsko blagostanje, lišeno svakoga transcendentnoga usmjerenja, te ga lišavaju i najdubljega razloga njegova postojanja. Opće dobro, međutim, obuhvaća i transcendentnu dimenziju, jer Bog je zadnji cilj svojih stvorenja (9). Kršćani usto znaju da je Krist u potpunosti rasvijetlio što znači ostvarenje pravoga općega dobra čovječanstva. Povijest ide prema Kristu i u Njemu doživljava svoj vrhunac: zahvaljujući Njemu, po Njemu i zbog Njega, svaka ljudska stvarnost može postići svoj puni dovršetak u Bogu.

Dobro mira i upotreba zemaljskih dobara

Budući da je dobro mira usko povezano s razvojem svih naroda, neophodno je potrebno voditi računa o etičkim posljedicama upotrebe zemaljskih dobara. Shodno tome, II. vatikanski sabor napominje da je “Bog zemlju i sve što ona sadrži namijenio svim ljudima i svim narodima, tako da bi stvorena dobra morala pritjecati po pravičnosti svima, pod vodstvom pravde i ljubavi” (10). Pripadnost ljudskoj obitelji svakoj osobi daje neku vrst svjetskoga državljanstva, čime ona dobiva prava i dužnosti, jer svi su ljudi povezani zajedničkim početkom i krajnjom sudbinom. Dovoljno je da jedno dijete bude začeto, pa da postane uživateljem tih prava, da zasluži pažnju i brigu, te da netko bude zadužen za skrb oko tih prava. Osuda rasizma, briga o manjinama, pomoć izbjeglicama i prognanima, pokretanje međunarodne solidarnosti u pomaganju svima koji su u potrebi, nisu ništa drugo doli dosljedna primjena načela svjetskoga državljanstva.

7. Dobro mira danas mora biti sagledano u uskoj vezi s novim dobrima, koja proizlaze iz znanstvenih saznanja i tehnološkoga napretka, no i oni, primjenjujući načelo univerzalne namjene zemaljskih dobara, moraju biti stavljeni u službu osnovnih čovjekovih potreba. Inicijative na međunarodnom planu koje idu u tom pravcu mogu u potpunosti ostvariti načelo univerzalne namjene dobara, jamčeći svima – pojedincima i zemljama – osnovne uvjete sudioništva u razvoju. To postaje moguće ako se sruše zapreke i monopoli koji tolike narode ostavljaju po strani (11). Dobro će mira biti bolje zajamčeno ako međunarodna zajednica uz još veću odgovornost preuzme brigu o onome što se obično naziva javnim dobrom. To je dobro u kojemu svi građani automatski uživaju, a da za to ne trebaju donositi posebne odluke. To se na međunarodnoj razini događa, na primjer, s dobrima kao što je pravni sustav, sustav obrane, cestovna ili željeznička mreža. U svijetu koji je danas označen globalizacijom, sve su brojnija javna dobra koja zadobivaju globalni značaj te kao posljedicu imamo svakodnevno umnažanje zajedničkih interesa. Dovoljno je pomisliti na borbu protiv siromaštva, na traženje mira i sigurnosti, na zabrinutost zbog klimatskih promjena, na kontrolu širenja bolesti. Na te interese međunarodna zajednica mora odgovoriti još širom mrežom pravnih sporazuma, koja treba urediti uživanje javnih dobara, nadahnjujući se na univerzalnim načelima jednakosti i solidarnosti.

8. Načelo univerzalne namjene dobara dozvoljava, osim toga, da se prikladno odgovori na izazov siromaštva, osobito vodeći računa o bijednim uvjetima u kojima još uvijek živi više od milijardu ljudskih bića. Međunarodna si je zajednica na početku ovoga tisućljeća kao prioritetni cilj postavila prepolovljavanje toga broja do 2015. Crkva podržava i ohrabruje tu odluku te poziva Kristove vjernike da na konkretan način u svakom okruženju pokažu ljubav koja na prvom mjestu ima siromašne (12). Drama siromaštva još je uže povezana, čini se, s pitanjem vanjskoga duga siromašnih zemalja. Unatoč značajnom napretku koji je do sada postignut, to pitanje još nije našlo odgovarajuće rješenje. Prošlo je petnaest godina otkako sam svratio pozornost javnosti na činjenicu da je vanjski dug siromašnih zemalja “usko vezan uz čitav niz problema, kao što su strane investicije, pravedno funkcioniranje glavnih međunarodnih organizacija, cijena sirovina i tako dalje” (13). Nedavno uspostavljeni mehanizmi smanjenja dugova, u najvećoj mjeri usmjereni prema potrebama siromašnih, poboljšali su, bez sumnje, kvalitetu ekonomskoga rasta. Taj rast, međutim, s niza razloga, još je kvantitativno nedostatan, posebice u vidu postizanja ciljeva zacrtanih na početku tisućljeća. Siromašne zemlje ostaju taoci začaranoga kruga: niski prihodi i spori rast ograničavaju mogućnost štednje, dok, s druge strane, slabe investicije i neučinkovito korištenje ušteđenoga ne pogoduju rastu.

9. Kako je to izjavio papa Pavao VI., a i sam sam to podcrtao, jedini doista učinkovit način da se državama omogući suočavanje s dramatičnim pitanjem siromaštva jest da im se ponude potrebna sredstva putem vanjskih investicija – javnih i privatnih – odobrenih uz pristupačne uvjete, u okviru međunarodnih trgovinskih odnosa uređenih prema načelu jednakosti (14). Postaje tako neophodno potrebna moralna i ekonomska mobilizacija, koja s jedne strane poštuje sporazume sklopljene u korist siromašnih zemalja, ali je s druge strane spremna i preoblikovati one sporazume za koje je iskustvo pokazalo da su za određene zemlje prevelik teret. U tom smislu, pokazuje se prikladnim i potrebnim dati nov poticaj javnoj pomoći razvoja, te, unatoč teškoćama koje se na tom putu mogu pojaviti, proučiti prijedloge novih oblika financiranja razvoja (15). Neke vlade već pozorno vrednuju obećavajuće mehanizme koji se kreću u tom pravcu, važne inicijative na kojima valja i dalje sa svom uvjerenošću ustrajati poštujući načelo supsidijarnosti. Potrebno je također providjeti da raspolaganje ekonomskim sredstvima namijenjenim razvoju siromašnih zemalja slijedi kriterije ispravnoga upravljanja, kako na strani donatora, tako i na strani primatelja. Crkva ohrabruje takve napore i nudi im svoj doprinos. Neka bude dovoljno ovdje navesti, na primjer, dragocjeni doprinos što ga pružaju brojne katoličke agencije za pomoć i razvoj.

10. Na koncu Velikoga jubileja 2000. godine, u apostolskom pismu Novo millenio ineunte spomenuo sam hitnu potrebu nove maštovitosti ljubavi (16) u širenju Evanđelja nade u svijetu. To postaje posebice vidljivo kada se suočimo s tolikim osjetljivim problemima koji zaprećuju razvoj afričkoga kontinenta: tu se misli na brojne oružane sukobe, na pandemijske bolesti koje su postale još opasnije u uvjetima bijede, na političku nestabilnost koju prati raširena socijalna nesigurnost. To su dramatične pojave koje predlažu jedan korjenito novi put za Afriku: potrebno je oživjeti nove oblike solidarnosti, na bilateralnoj i multilateralnoj razini, s odlučnom založenošću sviju, potpuno svjesni da dobro afričkih naroda predstavlja neophodni uvjet postizanja univerzalnoga zajedničkog dobra.
Neka afrički narodi u prvom licu preuzmu u svoje ruke vlastitu sudbinu i vlastiti kulturni, građanski, socijalni i ekonomski razvoj! Neka Afrika prestane biti samo objekt pomoći, a postane odgovoran subjekt odgovornih i plodonosnih odluka! Kako bi se dostigli ti ciljevi, potrebna je nova politička kultura, osobito na polju međunarodne suradnje. Još bih jednom htio podvući da neispunjavanje više puta ponovljenih obećanja o javnoj pomoći razvoja, još uvijek otvoreno pitanje teškoga međunarodnoga duga afričkih zemalja i njihovo neuvažavanje u međunarodnim trgovinskim odnosima, predstavljaju teške zapreke miru, pa takve pojave moraju hitno biti nadvladane. Za ostvarenje mira u svijetu nikada se prije nije činila tako važnom i odlučujućom svijest o međuovisnosti bogatih i siromašnih zemalja. Stoga će “razvoj postati općom pojavom u svim dijelovima svijeta, ili će doživjeti nazadovanje i u područjima obilježenim stalnim napretkom” (17).

Univerzalnost zla i kršćanska nada

11. Suočeni s tolikim tragedijama koje pogađaju svijet, kršćani poniznim pouzdanjem ispovijedaju da samo Bog omogućuje čovjeku i narodima nadvladavanje zla i postizanje dobra. Svojom smrću i uskrsnućem Krist nas je spasio i otkupio dajući “otkupninu” za nas (1 Kor 6,20; 7,23), zaslužujući njome spasenje za sve. Njegovom je stoga pomoću svima moguće dobrim pobijediti zlo.
Temeljeći se na sigurnosti da zlo neće nadvladati, kršćanin gaji nesputanu nadu koja ga podržava u promicanju pravde i mira. Bez obzira na osobne i društvene grijehe koji obilježavaju ljudsko djelovanje, nada daje uvijek novi polet naporima poduzetim u korist pravde i mira, praćenim čvrstom vjerom u mogućnost izgradnje boljega svijeta. Ako je u svijetu prisutno i djeluje “otajstvo bezakonja” (2 Sol 2,7), ne smije se zaboraviti da otkupljeni čovjek u sebi ima dovoljno energije da mu se suprotstavi. Stvoren na sliku Božju i otkupljen po Kristu koji se “na neki način sjedinio sa svakim čovjekom”(18), on čovjek može djelatno surađivati u pobjedi dobra. Djelovanje “duha Gospodnjega ispunja svemir” (Mudr 1,7). Kršćani, a posebice vjernici laici, “neka ne skrivaju tu nadu u nutarnjosti duha, nego neka je izražavaju i kroz oblike svjetovnog života neprekidno se obraćajući i boreći se ‘protiv vladara ovoga tamnoga svijeta, protiv duhovnih sila zloće’ (Ef 6,12)”.(19)

12. Nijedan muškarac i nijedna žena dobre volje ne mogu se izuzeti iz zadatka borbe za pobjedu nad zlom uz pomoć dobra. To je borba koja se ispravno vodi samo oružjem ljubavi. Kad dobro pobijedi nad zlim, kraljuje ljubav, a gdje ljubav kraljuje, kraljuje mir. Taj je evanđeoski nauk preuzet i na II. vatikanskom saboru koji ponavlja da je: “nova zapovijed ljubavi osnovni zakon ljudskog savršenstva pa, prema tome, i preobrazbe svijeta” (20). To vrijedi i za društveno i političko područje. U tom je smislu papa Lav XIII. napisao da oni kojima je dužnost brinuti se o dobru mira u odnosima među narodima moraju u sebi poticati i u drugima raspaliti “ljubav, gospodaricu i kraljicu svih kreposti” (21). Neka kršćani budu uvjereni svjedoci te istine; neka znadu pokazati svojim životom da je ljubav jedina sila koja može dovesti do osobnoga i društvenoga savršenstva, jedina pokretačka snaga sposobna potaknuti napredak povijesti prema dobru i miru.
U ovoj godini posvećenoj Euharistiji, neka sinovi Crkve u tom najizvrsnijem sakramentu ljubavi otkriju izvor svakoga zajedništva: zajedništva s Isusom Otkupiteljem, a u njemu i sa svakim ljudskim bićem. Snagom Kristove smrti i uskrsnuća, sakramentalno uprisutnjenih pri svakom euharistijskom slavlju, i mi smo spašeni od zla te se možemo priznati braćom, ponad svake razlike jezične, nacionalne, kulturalne. Jednom riječju, snagom dioništva na istom Kruhu i na istom Kaležu možemo se osjetiti “obitelju Božjom” te skupa dati sasvim poseban i djelotvoran doprinos izgradnji svijeta utemeljenog na vrijednostima pravde, slobode i mira.

Vatikan, 8. prosinca 2004.

Bilješke:
(1) U tom smislu, Augustin izjavljuje: “Dvije su ljubavi utemeljile dva grada: ljubav prema sebi, dovela je do preziranja Boga i izrodila zemaljski grad; ljubav prema Bogu, dovela je do preziranja sebe i stvorila nebeski grad” (De civitate Dei, XIV, 28).
(2) Govor prigodom 50. obljetnice utemeljenja Organizacije ujedinjenih naroda (5. listopada 1995.), 3: Insegnamenti, XVIII/2 (1995) 732.
(3) Katekizam Katoličke Crkve, 1958.
(4) Ivan Pavao II, Homilija u Droghedi, Irska (29. rujna 1979.), 9: AAS 71 (1979) 1081
(5) Prema široko prihvaćenom shvaćanju, pod općim se dobrom podrazumijeva “skup onih uvjeta društvenog života koji grupama i pojedincima omogućuju da potpunije i lakše dođu do vlastitog savršenstva”. II. vatikanski sabor, Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 26.
(6) Usp. Ivan XXIII., Enciklika Mater et magistra: AAS 53 (1961) 417.
(7) Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 26.
(8) Usp. Ivan XXIII., Enciklika Mater et magistra: AAS 53 (1961) 421.
(9) Usp. Ivan Pavao II., Enciklika Centesimus annus, 41: AAS 83 (1991) 844.
(10) Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 69.
(11) Usp. Ivan Pavao II., Enciklika Centesimus annus, 35: AAS 83 (1991) 837.
(12) Usp. Ivan Pavao II., Enciklika Sollicitudo rei socialis, 42: AAS 80 (1988) 572.
(13) Govor sudionicima Studijskoga tjedna Papinske akademije znanosti (27. listopada 1989.), 6: Insegnamenti XII/2 (1989) 1050.
(14) Usp. Pavao VI., Enciklika Populorum progressio, 56-61: AAS 59 (1967), 285-287; Ivan Pavao II., Enciklika Sollicitudo rei socialis, 33-34: AAS 80 (1988) 557-560.
(15) Usp. Ivan Pavao II., Poruka Predsjedniku Papinskoga vijeća za pravdu i mir: L’Osservatore Romano, 10. srpnja 2004., str. 5.
(16) Usp. br. 50: AAS 93 (2001) 303.
(17) Ivan Pavao II., Enciklika Sollicitudo rei socialis, 17: AAS 80 (1988) 532.
(18) II. vatikanski sabor, Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 22.
(19) II. vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Lumen gentium, 35.
(20) Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 38.
(21) Enciklika Rerum novarum: Acta Leonis XIII, 11 (1892) 143; usp. Benedikt XV., Enciklika Pacem Dei: AAS 12 (1920) 215.