Bogoslovi i studenti KBF-a u Đakovu: Antonio Ihaz, Matej Špiranec i Luka Mikić pridružili su se vjernicima u petak na večernjoj misi koju je predvodio župnik Ivica Martić te su potom, na „Večeri Božjeg milosrđa“ (prvi petak u mjesecu), predmolili jednosatno euharistijsko klanjanje s nakanom za duhovna zvanja, dok je pjevanje uz meditacije vodila Ivana Ševerdija, voditeljica župnog Zbora mladih, i gitarski pratio Ivan Radoja. U klanjanju je sudjelovao vlč. Martić i župni vikar Krešimir Iljazović koji je udijelio blagoslov s Presvetim.

U subotu su bogoslovi, nakon posluživanja na jutarnjoj misi, pribivali krštenju i susretu s ministrantima, a u Nedjelju Dobrog Pastira na četiri misna slavlja čitali su liturgijska čitanja i predmolili molitvu vjernika, posluživali kod oltara, pričešćivali, svjedočili i čitali na kraju misa duhovnu meditaciju (autor Josip Šimunović). Zajedništvo je završeno večernjim euharistijskim slavljem uz zajedničku „Molitvu za svećenička i redovnička zvanja“ te župnikovim darivanjem knjige pape Franje „Želim ti osmijeh“ praćeno riječima kako smo svi pozvani slijediti Isusa, sudjelovati u Isusovom zajedništvu s Ocem, u potpunom predanju Bogu, Bogu koji je radostan. Za srdačno gostoprimstvo svima je na kraju svjedočenja zahvalio bogoslov Ihaz preporučujući sve bogoslove u molitve župljana te pozivajući vjernike moliti da u njihovim obiteljima bude duhovnog poziva.

Svjedočenja trojice bogoslova o odazivu na poziv

Kako je svaki bogoslov dragocjeni dar bogoslovnoj zajednici potvrdila su svjedočanstva koja su župljani pozorno slušali i nagradili pljeskom. Antonio Ihaz (5. godina KBF-a) je iz Strizivojne, iz Župe Sv. Martina, biskupa: „Imam peteročlanu obitelj, dvije sestre. Nakon osnovne škole u Strizivojni, pohađao sam Isusovačku klasičnu gimnaziju u Osijeku. Kao laik upisao sam KBF u Đakovu, a na četvrtoj godini studija ušao sam u Bogoslovno sjemenište u Đakovu. Od rođenja sam odgajan u kršćanskom duhu, roditelji su me još od malih nogu vodili u crkvu, zajednički smo molili i jednostavno mi je život bez vjere i odlaska u crkvu nezamisliv. Bez obzira koliko sam bio vezan uz crkvu, uopće se nisam mogao zamisliti kao netko tko bi postao svećenikom ili redovnikom i uvijek sam na takve misli otresao glavom. I gledajući unatrag, vjerujem da je u meni postojala želja da postanem svećenik, ali sam to sve vrijeme uporno odbijao i potiskivao. No, pošto je Bog neizmjerno strpljiv sa svakim čovjekom, pa tako i sa mnom, i kako On uvijek ima zadnju riječ, na kraju je u mome životu prevladala želja da postanem svećenik. Prvi put kad sam osjetio iskru poziva dogodilo se to na 2. godini studija odlaskom na studijsko putovanje u Rim. Pri kraju putovanja posjetili smo Padovu i baziliku Sv. Antuna Padovanskoga. Ta bazilika je mjesto gdje sam prvi put iskreno osjetio Božji dodir kojim mi govori da želi da ga slijedim i postanem svećenik. I prihvatio sam. Nakon toga, prošle su dvije godine provedene u dubokim premišljanjima, molitvi i razgovorima. I u jesen 2020., na četvrtoj godini studija ulazim u Bogoslovno sjemenište u Đakovu. Svaki čovjek u sebi nosi iskru poziva. Iako poziv prima svaki čovjek, nikada nećemo moći do kraja shvatiti poziv drugoga. Koliko god puta svjedočio, nikada neću moći do kraja objasniti svoj poziv drugima pa ni samome sebi. To razumije samo onaj koji poziva, to je Bog. I vjerujem da onaj tko prihvati Božji poziv neće pogriješiti. Zahvaljujem vam što sam s vama imao priliku podijeliti svoje svjedočanstvo. Preporučam u vaše molitve svu svoju subraću i sebe. Molite i da i u vašim obiteljima bude netko tko će se odvažiti i slijediti svećenički poziv!“

Matej Špiranec ispričao je o poticaju za osobno posvećenje duhovnom zvanju, svjedočeći: „Dolazim iz malog i skromnog sela Kloštra Podravskog, iz župe čiji su zaštitnici sv. Benedikt i Žalosna Gospa (Varaždinska biskupija). Imam peteročlanu obitelj. Osnovnu školu pohađao sam u rodnom selu, a srednju Medicinsku školu završavam u Bedekovčini. Tu se zapravo dogodila promjena, iako sam oduvijek u sebi nosio neko malo sjeme Božjega poziva, no ovdje s pouzdanjem mogu reći kako je proklijalo. Vidjevši bespomoćnost medicine pred tolikim ljudskim nevoljama i patnjama, njezino pravo nepoznavanje duhovnih potreba čovjeka, prepoznavajući takvo stanje/potrebu u čovjeku, shvatio sam da moje istinsko poslanje nije postati liječnik ili medicinski tehničar, medicinski brat koji će liječiti samo tijelo, već biti ‘liječnik’ duše i tijela. Onaj koji neće koristiti samo vlastite snage kako bi nekome pomogao, nego Božje u nastojanju popunjavanja one nutrine ljudskoga bića na kojoj ono biva najranjiviji, najosjetljiviji i najpotrebniji tuđe blizine“.

Iz Župe Sv. Antuna Padovanskog u Podvinju bogoslov Luka Mikić je posvjedočio: „Potječem iz tradicionalne kršćanske obitelji. U mojoj župi djeluju misionari Družbe Duha Svetoga. Slušajući njihova iskustva oduševio sam se i sam za misije i misionarsku službu. Stupio sam kao njihov kandidat u Bogosloviju u Đakovu. Krajem ovoga ljeta idem u Keniju i to će biti nastavak moje misionarske formacije“.

Župljani su osobnim molitvama zahvalili Bogu za dar svećeničkih i redovničkih zvanja, ponoseći se župnom djecom u svećeničkim i redovničkim zvanjima. Retfalački su sinovi: Tomislav Ćurić, Josip Matas, Nino Perica i Ivan Junušić; i kćeri redovnice od kojih su četiri odrasle u Retfali, a danas u Družbi sestara Naše Gospe služe – s. Edith (Branka) Budin i s. Ana (Željka) Bečeheli; karmelićanke s. Katarina (Katica) Kalinić, s. Terezita (Ankica) Kalinić i s. Jelena (Jelica) Lipić; križarice s. Ana Cvitanušić te s. Meri (Marica) Gotovac; benediktinka Marijana Kranjac. Župa Uzvišenja sv. Križa danas ima dvojicu bogoslova, u Sarajevu i Đakovu.