Nakon blagoslova i procesije, slavlje je nastavljeno pjevanjem Muke po Luki, koju su predvodili vlč. Dario Hrga i vlč. Mato Gašparović, praćeni članovima Mješovitoga katedralnog zbora i Zbora bogoslova, pod ravnanjem maestra Ivana Andrića te uz orguljsku pratnju maestra Vinka Sitarića.

„Kad o Isusu čujemo sav navještaj… kad se ispričaju sve priče o Isusu Nazarećaninu; kad se saberu sva razmatranja, vrednovanja i zaključci, ostaje jedna istina koja ne prestaje svijetliti našem ljudskom životu: On nas spasi umirući“, rekao je biskup Ivan započinjući svoju homiliju te nastavljajući: „Upravo ta istina daje osnovni pečat Božjeg utjelovljenja u Kristu, kad smo se zadivili Novorođenomu – Emanuelu u Betlehemu, kad je k njemu ‘grnuo silan svijet’ jer je zborio kao nitko do tad, silan na riječi i čudesnim djelima. Ali osudu i križ, patnju i smrt Bogočovjeka Krista svojim ljudskim shvaćanjem nikako ne bismo očekivali. Kako da joj pristupimo? Kao smrti svakog drugoga čovjeka?…  Smrt je to potpuna i prava, ne prividna. Zato posve istinito ‘plačemo’ nad Kristovom smrću i u njegovoj muci tako bliskim prepoznajemo patnje svakog smrtnika.“

Posvijestivši okupljenima kako Kristova smrt nije tek smrt drugoga, kojoj pristupamo ispunjeni osjećajima žalosti i sućuti, već je ona otkupiteljska, biskup je citirao Katekizam Katoličke Crkve, koji kazuje kako nasilna Isusova smrt nije bila plod slučaja u nesretnomu stjecaju okolnosti. Ona pripada otajstvu Božjega nauma, kako jeruzalemskim Židovima sveti Petar tumači već u svome prvom govoru na Pedesetnicu: On je predan ‘po odlučenu naumu i promisli Božjoj.’ „Kristova muka na Križu dala je radikalno nov smisao patnji i smrti. Reći će papa sv. Ivan Pavao II. ‘iznutra ih je preobrazila’. Kristov križ u tajnu i moć zla i grijeha uvodi sasvim novu snagu: ljubav. S Kristovom otkupiteljskom patnjom i smrću otvaraju se vrata nade u oslobođenje, u konačno uklanjanje zla i grijeha, tog ‘žalca koji razdire čovječanstvo’“, naglasio je biskup, dodajući kako se u ljubavi na križu nalazi nada za budućnost svijeta, snaga za istinsko i iskreno prihvaćanje vlastite životne stvarnosti, ali uvijek s pouzdanjem, trajno oslonjeni na spasonosnu istinu da nas ‘Njegove rane iscijeliše’.

Biskup Ćurić potom se prisjetio Cvjetnice u đakovačkoj prvostolnici prije 40 godina, kada su završavale velike, 10-dnevne misije u Đakovu, kojima, kako je rekao, kao da se htjelo odgovoriti na pouku evanđelja navještenoga prije ulazne procesije: „Nećemo da govori tek kamenje, ne spomenici i zdanja, makar vrijedna i veličanstvena, nego – naša srca, naši životi, naša spremnost i svakodnevni odaziv Kristovu pozivu na obraćenje, u vjeri i hodeći za Kristom, za Onom koji ‘postavši ljudima sličan, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu’, koga ‘Bog preuzvisi’ i na njegovo će se ime prignuti svako koljeno’“. Na kraju svoje homilije biskup je poručio: „Na tom se, braćo i sestre, gradi životna vjera, snaga istinske kršćanske duhovnosti, kad dopuštam da me zahvati doživljaj blizine s Kristom, da se s povjerenjem predam da me on grešnoga opere i očisti; da me u patnji osnaži i obnovi, da rasvijetli moja razočaranja i očaj te – najposlije – da nadom obasja moj strah od smrti, da nikad ne zaboravim istinu: Bog nas je po Kristu, ‘u svojoj divnoj  ljubavi’ otkupio najvećom cijenom – svojom mukom i smrću na križu.“

Uz umirovljenoga nadbiskupa Marina Srakića, koncelebrirala su još šestorica svećenika.