Neka blagodati uživaju i zatvorenici!

1. Sveta godina dvijetisućita bila bi nezamisliva bez Jubileja zatvorenika. Vrata zatvorskih ustanova ne smiju isključiti iz blagodati toga velikog događaja one koji iza njih moraju provesti dio svoga života.
Spominjući se te braće i sestara, prije svega želim da Uskrsli Gospodin, koji je u dvoranu posljednje večere ušao kroz zatvorena vrata, uđe u sve zatvore svijeta i naiđe na dobrodošlicu u srcima onih koji se u njima nalaze, noseći svima mir i radost.
Kao što je poznato, Crkva u ovome Jubileju na osobit način slavi otajstvo Utjelovljenja našega Gospodina Isusa Krista. Naime, dvije tisuće godina je prošlo otkako se Sin Božji utjelovio i prebivao među nama. Danas, kao i tada, spasenja koje je donio Krist iznova nam se nudi da donese obilne plodove dobra u skladu s Božjim naumom, koji želi spasiti sve svoje sinove, osobito one koji, udaljivši se od njega, traže put povratka. Dobri Pastir neprestano traži izgubljene ovce i kada ih nađe stavlja ih na svoja ramena i vraća u ovčinjak. Krist traži svako ljudsko biće, u kojoj god situaciji da se nalazilo!
2. Cilj Isusova traženja jest čovjekovo spasenje. To je spasenje ponuđeno, a ne nametnuto. Krist od čovjeka očekuje predanje s povjerenjem, koje će otvoriti njegovo srce za velikodušne odluke upravljene ispravljanju počinjenog zla i promicanju dobra. Katkad je to dug put, no sigurno i poticajan jer se njime ne ide sam već u Kristovu društvu i uz njegovu potporu. Isus je strpljiv suputnik koji poštuje vremena i ritmove ljudskog srca. On se nikada ne umara da hrabri svakoga na putu prema cilju spasenja.
Sámo iskustvo Jubileja tijesno je vezano uz čovjekovo iskustvo prolaznosti vremena kojemu Jubilej želi dati smisao: Jubilej nam s jedne strane želi pomoći da se sjećamo prošlosti, sabirući kao u riznicu sva životna iskustava. S druge strane Jubilej nas otvara budućnosti u kojoj će čovjekovo djelovanje i Božja milost moći zajedno otkati preostalo vrijeme života.
Oni koji se nalaze u zatvoru sa žalošću ili grižnjom savjesti misle na dane kada su bili slobodni i teško podnose svoje trenutno stanje koje kao da nikada neće proći. U tim teškim prilikama snažno iskustvo vjere može biti od velike pomoći u pronalaženju duhovne ravnoteže tako potrebne svakome čovjeku. To je razlog zbog kojeg je Jubilej toliko važan za život u zatvoru: jubilejsko iskustvo življeno iza rešetaka može otvoriti neočekivane ljudske i duhovne vidike.
3. Jubilej nas podsjeća da vrijeme pripada Bogu. Ni vrijeme provedeno u zatvoru ne izmiče toj Božjoj vlasti. Državne vlasti koje, na osnovi zakona, lišavaju slobode ljudska bića, stavljajući kao u zagradu duže ili kraće razdoblje njihova života, moraju znati da oni nisu gospodari zatvorenikova vremena. Isto tako zatvorenici ne smiju živjeti kao da im je vrijeme u zatvoru nepovratno oduzeto: i vrijeme provedeno u zatvoru je Božje vrijeme. Kao takvo ga treba i živjeti: to je vrijeme koje se prinosi Bogu kao povoljna prilika za istinu, poniznost, kajanje i vjeru. Jubilej upravo služi tomu da nas podsjeti kako ne samo da vrijeme pripada Bogu već da trenuci u kojima uspijemo rekapitulirati sve u Kristu za nas postaju “godina milosti Gospodnje”.
U vremenu Jubileja svatko je pozvan uskladiti jedino i neponovljivo vrijeme vlastitog srca s vremenom milosrdnoga Božjeg srca. On je uvijek spreman pratiti ukorak svakog čovjeka do spasenja. Premda je pojedinac u zatvoru katkad izložen opasnosti da izgubi vlastitu osobnost, lišen brojnih mogućnosti javnog izražavanja, on ipak nikada ne smije zaboraviti da pred Bogom nije tako: Jubilej je vrijeme osobe u kojem je svatko to što jest pred Bogom, na njegovu sliku i priliku. I svatko je pozvan ubrzati korak prema spasenju i napredovati u postupnom otkrivanju istine o vlastitoj osobi.
4. Jubilej želi sve promijeniti. Jubilarna je godina u Starome Zavjetu “morala povratiti jednakost među svim sinovima Izraelovim, otvarajući nove mogućnosti obiteljima koje su bile izgubile svoje vlasništvo i čak osobnu slobodu” (Apost. pismo Tertio millenio adveniente, 13). Perspektiva koju Jubilej otvara pred svakim je prilika koja se ne smije propustiti. Sveta se godina mora iskoristiti kao prigoda za ispravljanje počinjenih nepravdi i za ublažavanje prijestupa kako bi se vratilo ono što bi inače bilo izgubljeno. Ako to vrijedi za svako ljudsko iskustvo, jer je svaki čovjek obdaren sposobnošću usavršavanja, to se posebno odnosi na iskustvo života u zatvoru gdje su prilike posebno teške.
No Jubilej nas ne potiče samo na uvođenje mjera za ispravljanje nepravednih situacija već ima i pozitivno značenje. Baš kao što Božje milosrđe uvijek na nov način otvara nove mogućnosti rasta u dobru, tako slaviti Jubilej znači nastojati pronaći nove mogućnosti iskupljenja svake osobne i društvene situacije, čak i ako se ona na prvi pogled čini gotovo beznadnom. To je posebno očito u stvarnosti zatvorskog života: ne zauzimati se za potrebe zatvorenika značilo bi svesti zatvorsku kaznu na čin društvene odmazde, pobuđujući tako u samim zatvorenicima osjećaj mržnje.
5. Ako je Veliki jubilej prigoda za one koji se nalaze u zatvoru da razmišljaju o svojoj situaciji, isto se može reći za cjelokupno civilno društvo koje se svakodnevno suočava sa zločinima, za vlasti koje moraju održavati javni red i promicati zajedničko dobro, za pravnike koji su pozvani razmišljati o smislu kazne te iznositi bolje prijedloge za život u društvenoj zajednici.
To je pitanje često u povijesti razmatrano te su učinjeni bitni pomaci na razini kaznenog sustava primjerenoga kako dostojanstvu ljudske osobe tako i djelotvornom održavanju javnoga reda. No teškoće i napori na koje se nailazi u složenome svijetu dijeljenja pravde i, još više, trpljenja vezana uz život u zatvoru pokazuju da ima još mnogo toga za učiniti. Još smo uvijek daleko od dana kada će naša savjest moći biti sigurna da je učinjeno sve što se moglo učiniti kako bi se zločin spriječio i stavio pod djelotvornu kontrolu tako da ne može više štetiti te, istodobno, počiniteljima zločina ponudio put iskupljenja i novog pozitivnog uključivanja u društvo. Kad bi se oni koji su na bilo koji način uključeni u ovaj problem željeli okoristiti prigodom koju nudi Jubilej kako bi još više produbili ovo promišljanje, možda bi cijelo čovječanstvo moglo učiniti veliki korak naprijed prema stvaranju vedrijeg i mirnijeg društva.
Zatočeništvo kao kazna je staro koliko i ljudska povijest. U mnogim zemljama zatvori su prenapučeni. Postoje i oni koji su dobro opremljeni no u drugima su životni uvjeti vrlo nesigurni, da ne kažemo nedostojni ljudskog bića. Opće poznati podaci kazuju nam da taj oblik kažnjavanja općenito uzevši tek djelomično uspijeva suzbiti zločine. Dapače, u mnogim slučajevima, problemi koje izaziva ta kazna kao da su veći od onih koje pokušava riješiti. To navodi na potrebu ponovnog promišljanja koje će imati za cilj svojevrsnu reformu: i s toga gledišta Jubilej je prilika koja se ne smije propustiti.
Prema Božjem naumu svatko mora preuzeti vlastitu zadaću u izgradnji boljeg društva. To očito uključuje i veliki napor na području sprječavanja zločina. Kada usprkos svemu do zločina ipak dođe suradnja oko zajedničkog dobra nalaže da se svatko, u granicama svoje nadležnosti, zauzme u pružanju vlastitog prinosa kako bi zatvorenici raspolagali primjerenim sredstvima iskupljivanja te osobnoga i društvenog rasta označenih odgovornošću. Sve to ne smije se smatrati utopijom. Dužnost je onih koji su u poziciji da mogu nešto učiniti da ta sredstva budu uključena u zakonski sustav.
6. U tom je pogledu poželjna promjena načina razmišljanja koja će voditi primjerenoj prilagodbi pravnih sustava. Jasno da to pretpostavlja snažni društveni konsenzus i primjerena stručna znanja. Snažni poziv u tome smislu dopire iz bezbrojnih zatvora rasutih po cijelome svijetu u kojima su zatočeni milijuni naše braće i sestara. Oni nadasve pozivaju na prilagođivanja zatvorskih struktura i u nekim slučajevima na reviziju kaznenog zakona. U državnim bi se zakonodavstvima morale konačno poništiti odredbe suprotne čovjekovu dostojanstvu i temeljnim pravima kao i zakoni koji zatvorenicima niječu pravo na vjersku slobodu. Bit će potrebno ponovno razmotriti zatvorske propise u kojima se ne posvećuje dostatna pozornost teškim i umirućim bolesnicima. Jednako tako moraju se i nadalje razvijati institucije koje pružaju zakonsku skrb siromašnim zatvorenicima.
No, i kada je zakonodavstvo zadovoljavajuće trpljenja zatvorenika izviru iz drugih konkretnih čimbenika. Tu osobito mislim na bijedne prilike u pojedinim zatvorima u kojima su zatvorenici prisiljeni živjeti te na zlostavljanja zatvorenika zbog etničkih, društvenih, ekonomskih, spolnih, političkih i vjerskih diskriminacija. Ponekad zatvor postane mjesto nasilja jednako sredini iz kojih mnogi zatvorenici dolaze. Jasno da to osujećuje svaki pokušaj odgoja u zatvoru.
Ljudi u zatvorima također nailaze na poteškoće u održavanju redovitih kontakta sa svojim obiteljima a do velikih propusta dolazi i u djelovanju struktura koje bi morale pomagati onima koji izađu iz zatvora u njihovu ponovnom uključivanju u društveni život.

Poziv vlastima

7. Veliki Jubilej dvijetisućite nastavlja tradiciju jubilarnih godina koje su mu prethodile. Proslava Svete godine uvijek je za Crkvu i svijet bila prigoda da, u svjetlu Evanđelja, učine nešto u prilog pravdi. Ti su događaji tako postali poticaj zajednici da ljudsku pravdu uskladi s Božjom pravednošću. Samo nepristrana procjena djelovanja kaznenih ustanova, otvoreno prepoznavanje ciljeva koje društvo stavlja pred sebe u suočavanju sa zločinom i ozbiljno razmatranje sredstava koji se koriste za postizanje tih ciljeva vodili su, i moći će i dalje voditi, uvođenje nužnih poboljšanja. Nije riječ o automatskom ili čisto dekorativnom poboljšavanju koje će ostati samo formalno te će sa zaključenjem Jubileja sve biti kako i prije. Riječ je radije o promicanju pothvata koji će sačinjavati valjanu pretpostavku za izvornu obnovu kako stavova tako i institucija.
U tome smislu one države i vlade koje vrše ili planiraju vršiti reviziju svoga zatvorskog sustava, kako bi ga bolje prilagodili zahtjevima osobe, zaslužuju da budu obodrene u tako važnoj zadaći. To podrazumijeva i veće pribjegavanje kaznama koje nisu zatvorske.
Da bi život u zatvoru bio dostojniji čovjeka više no ikad je važno poduzeti konkretne korake da zatvorenici, koliko je to moguće, obavljaju radne aktivnosti koje će ih zaštiti od pogubnih posljedica besposličarenja. Može ih se tako uključiti u obrazovne procese koji će im olakšati ponovno uključivanje u svijet rada po isteku kazne. Ne smije se zanemariti ni psihološka pomoć u rješavanju osobnih problema zatvorenika. Zatvor ne smije biti mjesto izopačenosti, besposličarenja i čak poroka, već nasuprot tome mjesto iskupljenja.
U tome cilju, sigurno će biti korisno zatvorenicima pružiti mogućnost produbljivanja njihova odnosa s Bogom kao i uključivanja u inicijative solidarnosti i karitativne pothvate. To će pomoći njihovu bržem vraćanju društvenom životu te istodobno učiniti zatvor sredinom koja će u većoj mjeri odisati životom.
U sklopu tih prijedloga otvorenih budućnosti, a nastavljajući tradiciju koju su ustanovili moji prethodnici u prigodi jubilarnih godina, s povjerenjem se obraćam državnim vlastima tražeći znak milosti prema zatvorenicima: čak i skromno skraćenje trajanja kazne bio bi zatvorenicima jasni znak osjetljivosti za njihovo stanje i sigurno bi naišao na pozitivni odjek u njihovim srcima, potičući ih da priznaju počinjeno zlo i vodeći ih prema osobnom pokajanju.
Prihvaćanje ovog prijedloga od strane odgovornih vlasti ne samo da bi ohrabrilo zatvorenike da u budućnost gledaju s novom nadom već bi također bio rječiti znak, na pragu trećeg tisućljeća, da u svijetu dolazi do rastućeg potvrđivanja istinske pravde otvorene osloboditeljskoj snazi ljubavi.
Na sve one koji su dogovorni za dijeljenje pravde u društvu kao i one koji su pod nekom zakonskom kaznom zazivam Božji blagoslov. Neka Bog na svakog od njih obilno izlije svoje svjetlo i ispuni ih svojim nebeskim darovima. Jamčeći zatvorenicima i zatvorenicama u svim dijelovima svijeta svoju duhovnu blizinu sve vas prigrljujem kao braću i sestre u ljudskoj obitelji.

Iz Vatikana, 24. lipnja 2000.

Ivan Pavao II.
6

3