Neka se poštuje svaka osoba i neka se uklone diskriminacije koje ponižavaju ljudsko dostojanstvo

Svijetli primjer Ivana Krstitelja Scalabrinija koji je znao živo i proročki svjedočiti Kristovu ljubav za selioce jasno pokazuje potrebu specifične pastoralne skrbi i mreže socijalne pomoći

Položaj selilaca i izbjeglica u svijetu kao da postaje sve nesigurniji. Crkva sa svoje strane poziva sve ljude dobre volje “ponuditi svoj doprinos da se poštuje svaka osoba i da se uklone diskriminacije koje ponižavaju ljudsko dostojanstvo”. To piše Sveti Otac u Poruci za proslavu 48. “Svjetskog dana selilaštva” 1998. Ovdje donosimo tekst u hrvatskom prijevodu:

Predraga braćo i sestre!
Crkva prati pojačani utjecaj selilaca i izbjeglica sa živom pastoralnom skrbi i pita se o uzrocima te pojave i posebnim uvjetima u kojima se nalaze svi koji su prisiljeni, iz različitih razloga, napustiti svoju domovinu. Doista, položaj selilaca i izbjeglica u svijetu kao da postaje sve nesigurniji. Nasilje ponekad prisiljava cijele narode napustiti zavičaj da izbjegnu dugotrajnim grozotama; češće su bijeda i nedostatak mogućnosti razvoja koji potiču pojedince i obitelji na put progonstva da potraže sredstva za život u dalekim zemljama, u kojima nije lako naći odgovarajuće prihvaćanje.
Mnogi su snažni poticaji za ublaženje nevolja i patnja selilaca i izbjeglica. Onima koji se njima posvećuju izražavam zahvalnost zajedno sa srdačnim ohrabrenjem da velikodušno nastave djelatno podupiranje, nadvladavajući ne male poteškoće koje se u hodu susreću. Problemima povezanima s kulturalnim, društvenim i ponekad čak religijskim preprekama, pridružuju se oni koji su povezani s drugim pojavama poput nezaposlenosti koja muči i zemlje koje su tradicionalno cilj useljenja, rascjepkane obitelji, pomanjkanje službi i neizvjesnost koja pogađa tolike oblike svakodnevnog života. Svemu tome dodaje se strah, od strane zajednica u koje su došli, da će izgubiti vlastitu samobitnost zbog sve većeg broja tih “stranaca” uslijed demografskog dinamizma, zakonskih mehanizama obiteljskog spajanja i samog potajnog vrbovanja u takozvanoj sivoj ekonomiji. Kad se ne ostvari mogućnost skladne i mirne integracije, povlačenje u sebe i napetost s okolinom, rasipanje i uništavanje sila postaju stvarni rizici, s negativnim i ponekad dramatičnim posljedicama. Ljudi su “raspršeni više nego što su bili prije: pobrkao se govor svima, međusobno su se podijelili i nisu bili sposobni da se slože ili zbliže” (apostolska pobudnica Pomirenje i pokora, 13).
Veliku zadaću kako pozitivnu tako i negativnu mogu, glede toga, imati sredstva društvenog priopćivanja. Njihov utjecaj može pridonijeti pravednom vrednovanju i većem shvaćanju problema “novopridošlica”, izbjegavajući predrasude i osjećajne reakcije ili, umjesto toga, pothranjivati zatvorenost i neprijateljstvo, sprečavajući i dovodeći u nepriliku njihovo pravedno uključivanje u novu sredinu.
2. Sve to nameće žurne izazove kršćanskoj zajednici, kojoj je pozornost prema seliocima i izbjeglicama među prvim zadacima dušobrižništva. Svjetski dan slilaca je s te točke gledišta prava prilika za razmišljanje kako sve djelotvornije posredovati na tom osjetljivom području apostolata.
Za kršćanina, prihvaćanje i solidarnost prema strancu nisu samo dužnost ljudske gostoljubivosti, nego jasan zahtjev koji proizlazi iz same vjernosti Kristovu naučavanju. Brinuti se za selioce, za vjernika, znači zauzeti se zajamčiti braći i sestrama koji su došli iz dalekih zemalja mjesto unutar pojedinih kršćanskih zajednica, trudeći se da svakome budu priznata prava koja pripadaju svakom ljudskom biću. Crkva poziva sve ljude dobre volje ponuditi vlastiti doprinos da se poštuje svaka osoba i da se uklone diskriminacije koje ponižavaju ljudsko dostojanstvo. Njezino se djelovanje, poduprto molitvom, nadahnjuje Evanđeljem i vođeno je njegovim drevnim iskustvom.
Crkvena zajednica, osim toga, razvija poticanje glede odgovornosti narodâ i međunarodnih zajednica, ustanova i tijela koji su na razne načine povezani s pojavom selilaštva. Iskusna u čovjekoljublju, Crkva vrši tu svoju zadaću kako prosvjetljujući savjesti naučavanjem i svjedočenjem tako i potičući prikladne pothvate kako bi selioci našli pravo mjesto unutar pojedinih društava.
3. Napose, ona konkretno potiče kršćanske selioce i izbjeglice da se ne zatvaraju sami u sebe, odvajajući se od pastoralnog hoda biskupije ili župe koja ih prihvaća. Zato, istodobno, odvraća svećenstvo i vjernike od pokušaja da ih se jednostavno asimilira, utopi u novu sredinu, što bi zanijekalo njihove posebne značajke. Štoviše, ona podupire postupno uklapanje te braće, vrednujući njihovu različitost za izgradnju istinske gostoljubive i solidarne vjerničke obitelji.
Stoga je dobro da mjesna zajednica, u koju se selioci i izbjeglice uklapaju, stavi njima na raspolaganje ustrojstva koja će im pomoći djelotvorno prihvatiti odgovornosti koje im pripadaju. Stoga se od svećenika, kojemu osobito pripada skrb za selioce, zahtijeva da bude most između različitih uljudbi i mentaliteta. To u njemu pretpostavlja svijest vršenja pravoga misionarskog služenja “s istim onim motivom radi kojega se sam Krist po svom utjelovljenju svezao s određenim socijalnim i uljudbenim stanjem ljudi među kojima je boravio” (Ad gentes, 10).
Činjenica potom da se ponekad apostolsko djelovanje u prilog selilaca događa između nepovjerenja pa sve do neprijateljstva ne smije nikada postati razlogom za odustajanje od zauzimanja za ljudske solidarnosti i unapređivanja. Zahtjevna Isusova tvrdnja: “Stranac bijah, i primiste me” (Mt 25,35), čuva u svakoj prilici svu svoju snagu i uključuje svijest svih koji žele ići njegovim stopama. Prihvatiti drugoga nije za vjernika samo čovjekoljublje ili naravna pažnja prema sebi sličnome. To je mnogo više, jer on zna da u svakom ljudskom biću susreće Krista, koji očekuje da bude ljubljen i služen u braći, osobito u najsiromašnijima i najpotrebitijima.
4. Isus, jedinorođeni Sin koji je postao čovjekom, živa je slika Božje solidarnosti s ljudima. On “premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite” (2 Kor 8,9). Samo kršćanska zajednica stvarno pozorna na druge prihvaća i ostvaruje oporuku koju je Isus ostavio apostolima u dvorani Posljednje večere, uoči svoje smrti na križu: “Ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas” (Iv 13,34). Otkupitelj zahtijeva ljubav koja je sebedarje, besplatna i nesebična.
Glede toga snažno odjekuju proročke riječi svetoga Jakova koji je ovako pisao “dvanaestorma plemenâ Raseljeništva”, tojest, vjerojatno kršćanima židovskoga podrijetla u grčko-rimskom svijetu: “Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat i sestra goli i bez hrane svagdanje, pa im tkogod od vas rekne: #!Hajdete u miru, grijte se i sitite#!, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djelâ, mrtva je u sebi” (Jak 2,14-17).
5. Drago mi je tu ukazati na svijetli primjer apostola, koji je znao živo i proročki posvjedočiti Kristovu ljubav za selioce. Govorim o mons. Ivanu Krstitelju Scalabriniju, kojega sam upravo danas, 9. studenoga, imao radost proglasiti blaženim. On je iznutra proživljavao dramu odlaženja selilaca koji su se u posljednjim desetljećima prošloga stoljeća u velikom broju iz Europe uputili u zemlje Novoga svijeta, i jasno vidio potrebu specifične pastoralne skrbi, po prikladnoj mreži socijalne pomoći. U tom pogledu, dokazujući ne samo tankoćutnu duhovnu pronicavost nego i ništa manji smisao za stvarnost, ustanovio je “Družbu misionara i misionarki svetoga Karla”. Osim toga, snažno je branio različita zakonska i temeljna sredstva ljudske i pravne zaštite selilaca protiv svakog oblika iskorištavanja.
Danas, zacijelo u drugačijim društvenim prilikama, duhovni sinovi i kćeri mos. Scalabrinia, kojima su se postupno pridružile kao baštinice iste karizme, “Misionarke laikinje scalabrinijanke”, nastavljaju istim tragom svjedočiti Kristovu ljubav za selioce i predložiti im Evanđelje, sveopću poruku spasenja. Mons. Scalabrini svojim primjerom i svojim zagovorom podupire one koji u svakom dijelu zemlje rade u službi selilaca i izbjeglica.
6. Za pružanje čvrstog kršćanskog svjedočanstva na tom zahtjevnom i složenom području, važno je “ponovno otkriti Duha kao Onoga koji izgrađuje kraljevstvo Božje i pripravlja njegovu punu objavu u Isusu Kristu” (apostolsko pismo Nadolaskom trećeg tisućljeća, 45).
Kako zaboraviti da je godina 1998. posvećena Duhu Svetome, čija se zadaća izuzetno snažna otkrila u događaju Duhova? U Poruci za XVI. svjetski dan mira napisao sam: silazak “Duha Svetoga prvim je Isusovim učenicima iznad različnosti jezika pokazao kraljevski put mira u ljubavi” (br. 12).
U drevnom Babilonu oholost je razbila jedinstvo ljudske obitelji. Duhovski Duh došao je sa svojim darovima uspostaviti izgubljeno jedinstvo, obnovivši ga po uzoru na trojstvenu zajednicu, u kojoj tri različite Osobe opstoje u nepodijeljenom jedinstvu božanske naravi. Oni koji su slušali apostole, na koje je sišao Duh, ostali su začuđeni zbog toga što su razumjeli riječi svatko na svom jeziku (usp. Dj 2,7-11). Jednodušnost slušanja, tada kao i danas, ne dokida različitost uljudbi, jer “svaka je uljudba napor razmišljanja o misteriju svijeta, a osobito čovjeka: to je način davanja izričaja onostranom dosegu ljudskoga života”. Iznad “svih razlika koje stvaraju pojedinci i narodi, nalazi se temeljno zajedništvo, budući da različite uljudbe zapravo nisu drugo doli različiti načini sučeljavanja s pitanjem značenja osobnog postojanja” (Govor na 50. generalnoj sjednici Ujedinjenih naroda, 5. listopada 1995,9).
Godina Duha Svetoga poziva, stoga, vjernike dublje živjeti teološku krepost nade, koja im pruža čvrste i duboke razloge za zauzetost u novoj evangelizaciji te u korist svih, koji dolazeći iz raznih zemalja i uljudbi, očekuju našu pomoć da potpuno ostvare svoje ljudske mogućnosti.
7. Evangelizirati znači svima položiti račun o nadi koja je u nama (usp. 1 Pt 3,15). U toj dužnosti prvi kršćani, premda su bili manjina u društvu, bili su smioni u pothvatima. Ojačani Isusovim dolaženjem, kojim ih je obdario Duh Sveti, znali su iskreno izraziti svjedočanstvo svoje vjere.
I danas su “kršćani pozvani pripremiti se za Veliki jubilej početka trećeg tisućljeća obnavaljajući svoju nadu u konačni dolazak kraljevstva Božjega, pripremajući ga dan za danom u svojoj nutrini, u kršćanskoj zajednici kojoj pripadaju, u društvenoj sredini u koju su uključeni” (apostolsko pismo Nadolaskom trećeg tisućljeća, 46).
Pojava ljudskoga seljenja, svijeta u pokretu, upravo je slika Crkve, hodočasničkog naroda na zemlji, ali trajno usmjerenog prema nebeskoj domovini. Premda u mnogobrojnim nevoljama koje podnosi, taj hod podsjeća na budući svijet čija perspektivna slika potiče na preobražavanje sadašnjega, koji mora biti oslobođen od nepravdi i pritisaka obzirom na susret s Bogom, posljednjom svrhom svih ljudi.
Apostolsku zauzetost kršćanske zajednice prema seliocima i izbjeglicama povjeravam “Mariji, koja je začela utjelovljenu Riječ po Duhu Svetom i koja se zatim u svem svom životu dala voditi njegovim nutarnjim djelovanjem… Ona je donijela do punog izražaja čežnju Jahvinih siromaha, sjajeći kao uzor onima koji se povjeravaju svim srcem Božjim obećanjima” (ondje, 48). S majčinskom brigom neka prati sve koji rade u korist selilaca i izbjeglica; neka otre suze i utješi one koji su morali napustiti svoju zemlju i ono što im je pri srcu.
Neka vas i moj blagoslov sve okrijepi.
Iz Vatikana, 9. studenoga godine 1997. dvadesete moga papinskog služenja.

Ivan Pavao II.