Kolumnist Katoličkoga tjednika, koji piše mjesečne komentare pod rubrikom Bogoslovlje u praksi, sabrao je 55 promišljanja kojima prethodi predgovor i uvod te je djelo ispisano na 163 stranice. Na jednostavan, a sadržajno bogat način osvrnuo se na aktualne teme poput izazova pandemije koronavirusne bolesti, susreta zapadne civilizacije s islamom, sveprisutni individualizam itd. s kojima dolazi u koštac čovjek postmodernoga doba. S obzirom da je sve napisano u obliku eseja, ne iziskuje dugotrajno čitanje, nego može biti vademecum u svakodnevici ispunjenoj užurbanošću.

Autor inzistira na autentičnosti

Predgovor, koji bi mogao nositi i naslov „Put u izvorište nade današnje civilizacije“, napisao je urednik Katoličkog tjednika vlč. Josip Vajdner. U njemu je istaknuo da je „na suvremenoj ‚tržnici‘ religija“ ključno upitati se u kojeg to i kakvog Boga današnji čovjek vjeruje. Konstatirajući da je strah bio pokretač religioznoga kod primitivnih ljudi, uputio je i da „suvremeno poganstvo“ ukazuje na sličnu stvar „jer tehnicizirana čovjeka nerijetko samo strah – u svojim različitim manifestacijama – može potaknuti da misli na Boga“, pri čemu je prisutan „zaborav Boga“.

„Zbog toga fra Luka Marković u knjizi i upozorava da ‘čovjek nije samo evolucijski stroj‘; nije proizvod slučajnosti; niti je stvoren da bi – bivajući hrana crvima – zatvorio hranidbeni lanac. Ljudsko je biće kruna stvaranja u rukama Boga Stvoritelja koji se za njega brine. Štoviše, u svakoga je usadio dio Sebe, odnosno svoj glas“, napisao je Vajdner. Ustvrdio je da autor inzistira na autentičnosti: jer ne može se Boga voljeti, a ljude mrziti, te stoga upozorava kako „iskrivljena religioznost može biti opasna“.

„Time zapravo poručuje kako ne može postojati ‚apstraktni‘ vjernik, ali također ukazuje da su trenutci izazova poput pandemije i smrti, istinska prigoda ljude ponovno zainteresirati za Boga“, stoji u predgovoru, uz opasku da fra Luka „promatra događaje oko sebe, nastojeći na kraju uvijek dati i pozitivno usmjerenje, otvarati obzore nade“.

Isusov Bog ne plaši

Uvodeći u niz promišljanja o Bogu, čovjeku i životu, autor na tragu ideja židovskog filozofa i teologa Martina Bubera te njemačkog psihoanalitičara i psihijatra Tilmanna Mosera, govori o nužnosti razmatranja vlastite slike o Bogu iz koje proizlazi i vrjednovanje čovjekova dostojanstva.

„Iako su danas sekularizacija, hedonizam i hiperindividualizam potisnuli pitanje vjere u ono metafizičko, ono je u duši čovjeka još uvijek prisutno. Upravo znatan dio znanstvenika, pogotovo onih iz kruga kvantnih fizičara, smatra kako iskustva mikrokozmosa pozivaju na preispitivanje odnosa prema agresivnom ateističkom pristupu životu“, kaže dr. Marković.

Napominje da „smisao vjere ne leži u izazivanju straha – što rezultira činjenju čovjeka nesposobnim za život, nego u njegovu osposobljavanju da pronalazi smisao u životu i kad nosi težak teret“. „Nažalost, u ovo vrijeme koronavirusa i među vjernicima laicima i među svećenicima postoje oni koji su u pandemiji vidjeli Božju kaznu. Ti, kolikogod bili uvjereni u ispravnost vlastite vjere, ne rasterećuju ljudsku dušu u Isusovu duhu, nego od senzibilnih ljudi ponekad prave psihijatrijske slučajeve. Isusov Bog nije tu da plaši i osvećuje se, nego da nosi u životu i kad sve izgleda bezizlazno“, istaknuo je fra Luka.

Bog je ljubav i poziva na odgovornost

Niz eseja započinje onim naslova Nedostaje li vam u životu Bog?, a između ostalih moguće je pronaći i promišljanja: Bog poziva sve religije na mir; Naša slika o Bogu govori puno o našoj vjeri; I vjernik i znanstvenik žive u procesu odrastanja Pravi vjernik je ujedno i mistik; Želi li Bog da čovjek pati?; Moderni jahači apokalipse; Žena je pred Bogom isto vrijedna kao i muškarac; Zlo može biti jako privlačno; Vjera je uvijek više od puke tradicije…

Uz navođenje misli svjetski poznatih filozofa i znanstvenika, autor fra Luka Marković donosi i stvarne primjere iz života koji ilustriraju ono o čemu piše – a sve s ciljem pokazati da je Bog Isusa Krista – Bog ljubavi koji čovjeka poziva na odgovornost prema životu. Kako to izgleda, svjedoče redci: „Isus nije odbacio Tomu, niti je Toma zaboravio Isusa. Ali su zato Isusa zaboravili mnogi koji nisu propitkivali, tražili dublje odgovore od onih koje nudi puka tradicija. Pri tome treba reći da je važna uloga onih koji bude tradiciju. Upravo bi oni trebali znati da nova vremena traže nove odgovore na ista pitanja. A za te odgovore treba biti spreman, znati više od obdržavanja rituala“ (str. 131).