Zahvaljujem na pozivu i počašćen sam da se mogu obratiti ovoj akademskoj zajednici. Velikodušno mi je dana sloboda odabira teme predavanja povodom obilježavanja 30. obljetnice priznanja neovisnosti Hrvatske od strane Svete Stolice.

S obzirom da ne posjedujem adekvatne kompetencije povjesničara i da ne ponavljam što su već izrekli razni ugledni autori – među kojima i državni tajnik kardinal Pietro Parolin u obraćanju u Hrvatskom saboru 12. svibnja ove godine – razmišljao sam da odaberem duhovniju temu i razmotrim odnose između svetog pape Ivana Pavla II. i Hrvatske s jednog posebnog stajališta, onog uzajamnog „dubokog duhovnog razumijevanja“.

Ako se, naime, Papi Poljaku pripisuje važna uloga u ostvarivanju neovisnosti Hrvatske zbog njegovih riječi, govora, posjeta i svakodnevne molitve, ta je uloga posljedica uzajamnog posebnog duhovnog feelinga (osjećaja) koji postoji između pape Wojtyle i hrvatskog naroda.

U svom ću izlaganju dati puno prostora riječima Svetog Oca. Brojni citati iz njegovih govora dobro objašnjavaju zašto je, s jedne strane, hrvatski narod gajio i još uvijek gaji toliku ljubav prema svetom Ivanu Pavlu II., ali također otkrivaju i veliku papinu simpatiju prema ovoj zemlji.

Osvrnut ću se na neke govore, susrete i zapise Ivana Pavla II., od njegove inauguracije kao rimskog pape, pa sve do njegovog prvog posjeta 1994. godine, toliko željenog s obje strane, povodom 900. godišnjice utemeljenja Zagrebačke nadbiskupije, kada je Hrvatska već bila međunarodno priznata, ali rat za neovisnost još uvijek nije završio.

Ukratko ću prokomentirati najznačajnije izjave Svetoga Oca, grupirajući ih uglavnom kronološkim redom i tumačeći ih ključem vjernosti pod sljedećim naslovima:

• Premisa
• Hrvatska vjernost – općenito
• Trostruka vjernost:
• Bogu (Evanđelju i Euharistiji)
• Crkvi (Rimu)
• Majci Božjoj
• Vjernost vlastitim korijenima

Ima i drugih naslova¸ koji bi mogli biti predmet budućih disertacija, kao na primjer: vjernost u boli; vjernost izvan granica (dijaspora); vjernost u dijalogu (ekumenizam); vjernost i pomirenje.

Zamolit ću Vas da slušate, ne kritički, već pažljivo promišljajući jer mi se čini da ova zbirka riječi i misli zaista može biti neka vrsta meditacije. Usuđujem se reći da bi se mogao smatrati vademekumom nacionalne duhovnosti.

PREMISA

Podnaslov koji sam odabrao za ovo predavanje „duboko duhovno razumijevanje“ izuzetno se dobro shvaća čitanjem raznih citata koji slijede, počevši od onoga što je Ivan Pavao II. rekao prvom veleposlaniku Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici, gospodinu Ivi Livljaniću pri predaji vjerodajnica, 3. srpnja 1992.: „Veze hrvatskog naroda s Rimskom Crkvom vrlo su stare, kako ste spomenuli, gospodine veleposlaniče. Od sada, pošto je Hrvatska opet dobila svoju nezavisnost, te veze postaju još tješnje. I htio bih odmah ocrtati duh te povezanosti, počevši od poštovanja što ga nadahnjuje vaša povijest i vaša kultura, te osjećaja prijateljstva i poštovanja koje gajim prema Vašem narodu, do zajedništva u katoličkoj vjeri kojoj pripada većina vaših sunarodnjaka“ (Govor prvomu hrvatskom veleposlaniku Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici, gosp. Ivi Livljaniću, 3. srpnja 1992.).

Papa izjavljuje kako želi naznačiti duh odnosa između Hrvatske i Svete Stolice polazeći od poštovanja što ga nadahnjuju povijest i kultura ovog naroda, osjećaja prijateljstva i poštovanja koje osjeća prema njemu i zajedničke vjere.

U analizi odlomaka na koje ću se osvrnuti, ponegdje će izaći na vidjelo ti osjećaji i odnosi koji će, sada kada je Hrvatska neovisna i stoga slobodna birati s kime će se susretati, s kime se udruživati, u kojem će smjeru ići, morati postati „još čvršći“.

SEMPER FIDELIS HRVATSKA

Papa Wojtyła kao Papa po prvi put spominje Hrvatsku tijekom propovijedi prilikom hodočašća jedne grupe hrvatskih hodočasnika u Rim. Povod je bio sjećanje na tisuću stotu godišnjicu proslave svečanog blagoslova u bazilici svetog Petra u Rimu 879. godine, kada je papa Ivan VIII. uputio blagoslov knezu Branimiru i cijelom hrvatskom narodu, nakon što je pismom od 7. lipnja 879. o tome odmah obavijestio vladara.

Ivan Pavao II. se hrvatskim hodočasnicima obraća ovim riječima: „Draga subraćo u biskupstvu, dragi svećenici, redovnici i redovnice! Dragi sinovi i kćeri ‘uvijek vjerne’ Hrvatske!“

To je prvi put da je sveti Ivan Pavao II. javno izgovorio riječ Hrvatska i odmah ju je popratio binomom: „uvijek vjerna“.

U Papinim mislima i srcu i u narednim će susretima Hrvatska ostati „uvijek vjerna“!

Tijekom tog prvog susreta, također prigodom hodočašća, Papa podsjeća na povijesne veze između Hrvatske i Svete Stolice[1], „tako jasno izražene u pismima pape Ivana VIII. knezu Branimiru“, a na koje će se više puta ponovno osvrnuti te svoj govor zaključuje vrlo toplim riječima:

„Dragi moji Hrvati! Hvala vam na ovom susretu, na ovom iskazu obnovljene vjernosti. Kao nekoć papa Ivan VIII., tako se i ja danas radujem vašoj vjeri, vašoj ljubavi, vašoj vjernosti Isusu Kristu i Njegovoj Crkvi. Papa vas voli, Papa vas grli i prima, Papa vas blagoslivlja! Amen!” (Susret s hrvatskim hodočasnicima, Propovijed, 30. travnja 1979.)

Početni izraz „uvijek vjerna“ na kraju propovijedi preoblikovao je u izraz „obnovljena vjernost“.

I danas se obnavljaju vjera, ljubav, vjernost Kristu i Crkvi. I danas Papa obnavlja svoj zagrljaj i daje svoj blagoslov. Razumijevanje je uzajamno, kako u Branimirovo vrijeme, tako i u Karlovo.

NEKA OBILJEŽJA HRVATSKE DUHOVNOSTI: TRI VJERNOSTI

Čini mi se da je vjernost, kao što je rečeno, ključna riječ na kojoj se temelji vizija Hrvatske u očima Pape Poljaka.

U već spomenutoj propovijedi od 30. travnja 1979., Papa učinkovito sažima i naglašava tri karakteristike koje označava „izvanrednima“ u toj višestoljetnoj prošlosti. One predstavljaju, prema mišljenju Ivana Pavla II., tri temeljne karakteristike duhovnosti u Hrvata:

prva karakteristika: „vjernost Isusu Kristu i Evanđelju, koju su vaši pradjedovi znali svjedočiti pravim mučeničkim žarom i duhom, u vjekovnoj borbi ‘za krst časni i slobodu zlatnu’“;

druga: „ljubav i odanost Hrvata Rimskoj Crkvi, Petrovoj Stolici. Ova Crkva uistinu je bila vaša Majka ‘u kojoj su se i preci vaši iz najbistrijeg vrela pojili slatkim napitkom nauka’ (Papa Ivan VIII, Epistula ad principem croatum Branimirum: Ivi, XVII, 125)“;

treća karakteristika: „ljubav, odanost i pobožnost Hrvata prema Mariji, Majci Božjoj i Majci Crkve, a koju vi tako rado nazivate ‘Kraljica Hrvata’ i sinovski štujete u brojnim svetištima“.

Čini mi se da ovaj sažetak predstavlja remek djelo pastoralne teologije: dok se poziva na načela koja se neprestano žive, s puno se poštovanja potiče na njihovu obnovu.

Vjernost Kristu i Evanđelju, korijen svih vjernosti je temelj duhovnosti naroda; vjernost Crkvi, a na poseban način vjernost Petrovoj Stolici, jest način na koji se izražava ova duhovnost, temelj crkvenosti; i naposljetku pobožnost prema Majci Božjoj koju hrvatski narod neprestano zaziva i ljubi, na što ukazuje mnoštvo Marijanskih svetišta koja su hodočasnička mjesta na koja Hrvati dolaze kako bi se napojili duhovnim mlijekom za rast u toj tisućljetnoj vjernosti koja se mora bez prestanka obnavljati.

Nekoliko godina nakon tog prvog susreta, u kratkom pozdravu upućenom grupi od stotinjak hodočasnika prisutnih na molitvi Kraljice neba, 1. svibnja 1982., Papa ponovno ohrabruje Hrvate da ostanu: „uvijek vjerni Bogu, odani Majci Božjoj i privrženi Apostolskoj Stolici“:

“Dragi moji Hrvati, znam kako ste vruće željeli vidjeti Svetog Oca Papu prije povratka u svoju dragu Hrvatsku. Papa vas vrlo rado prima, za vas se moli i od srca vas blagoslivlja. Budite uvijek vjerni Bogu, pobožni Gospi i privrženi Apostolskoj Stolici. To su uvijek bile najljepše karakteristike vaše slavne Domovine. Nemojte ih  nikada iznevjeriti!” (Pozdrav nakon Kraljice neba, 1. svibnja, 1982.).

Ponavlja, iako drugačijim redoslijedom, tri najljepše karakteristike duhovnosti te slavne domovine.

Produbimo sada te tri vjernosti.

PRVA VJERNOST: BOGU I EVANĐELJU

U nedjelju 11. rujna, 1994. godine, na svečanosti dobrodošlice u Međunarodnoj zračnoj luci u Zagrebu, Ivan Pavao II. će podsjetiti na tu vjernost Evanđelju koja se održala stoljećima, povezujući je uvijek s vjernošću Apostolskoj Stolici.

„Odnosi između Katoličke Crkve u Hrvata i Svete Stolice nikada nisu oslabili. Tijekom stoljećâ kršćani ove zemlje, koji su se često morali boriti ‘za krst časni i slobodu zlatnu’, ostali su najvećim dijelom vjerni Evanđelju i u jedinstvu s rimskim biskupom, unatoč progonstvima i nedaćama svake vrste.“ (Međunarodna zračna luka u Zagrebu – Svečanost dobrodošlice – 11. rujna 1994.).

U propovijedi na Misi toga istog dana, izričito će reći na koga je mislio kada je govorio o progonstvima i nedaćama svake vrste. Možda ste već i sami pogodili:

„S uzbuđenjem mislim, posebno, na stranicu vaše suvremene povijesti, stranicu vjernosti Kristu i Vrhovnom Svećeniku, napisanu u godinama neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac bio je protagonist te povijesne stranice, plativši patnjama i kušnjama svake vrste svoju hrabru privrženost Evanđelju“ (Hipodrom u Zagrebu – Propovijed – 11. rujna 1994.).

Kao i uvijek, svaki put kada se prisjeća slavnih trenutaka vjernosti, bilo pojedinaca ili naroda, koristi priliku da pozove na obnovu te vjernosti i preoblikovanje čak i protivština tadašnjeg trenutka u nove prilike. U istoj propovijedi dodaje:

„Sva ta povijest milosti postaje danas za sve vas poticaj da razmišljate o sadašnjosti i poziv da izgrađujete budućnost koja je pred vama. (…) Misao leti (..) s nostalgijom u vrijeme kada su u ovim krajevima svi vjernici bili u punom zajedništvu i kada su svjedočili, svatko vlastitom kulturom i vlastitim senzibilitetom, istu privrženost Kristovom Evanđelju“ (Hipodrom u Zagrebu – Propovijed – 11. rujna 1994.).

Ova posljednja rečenica govori o nostalgiji za nekim prošlim, ne tako dalekim, vremenom kada su svi vjernici na ovim prostorima bili u punom zajedništvu, iako sa svojim različitim senzibilitetima i kulturama, svjedočeći istu vjernost Kristovom Evanđelju.

Nakon tri dana, na Općoj audijenciji 14. rujna 1994. u Vatikanu, Papa se ponovno osvrće na vjerne svjedoke Evanđelja i čitavom svijetu govori o vjernosti hrvatskog naroda usprkos protivštinama, prisjećajući se, ne samo nadbiskupa Stepinca, nego s njime i mnogih drugih pastira:

“Vrsni lik Crkve u Hrvata u tim desetljećima patnje bio je zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac koji je neustrašivom odvažnošću svjedočio privrženost evanđelju i vjernost Apostolskoj Stolici. Ali nije bio osamljen. S njim su zajedno bili toliki pastiri, sve do naših dana, koji su s hrvatskim pukom znali dijeliti njegove patnje, hraneći u svojim vjernicima plamen vjere i nade” (Opća audijencija, 14. rujna 1994.).

Riječi poput ovih jasno otkrivaju „duboko duhovno razumijevanje“ između Pape Wojtyłe i hrvatskoga naroda, kao i veliko poštovanje prema onome što bismo mogli definirati „mučeništvom jedinstva“ kojemu je u različitim trenucima svoje povijesti bila podvrgnuta ova Crkva.

Još 1986. godine grupi mladih hodočasnika iz Zagreba i Varaždina ukazao je na njihove pređe kao primjere vjernosti Kristu:

„‘Život mi je Krist’, rekao je veliki apostol naroda sveti Pavao čiji ste grob i baziliku jučer pohodili. Ove apostolove riječi toliki mladi kroz stoljeća, također i u vašem, hrvatskom narodu, učinili su sadržajem svoga života. U Isusu su pronašli prijatelja, u njemu su izgradili svoju osobnost, usrećili svoj život i živote drugih” (Govor mladima iz Hrvatske 21. ožujka 1986.).

Istom prigodom ukazuje mladima gdje danas mogu pronaći Isusa:

“A gdje ćete naći Isusa? U prvom redu u Euharistiji koju vam Crkva daje kao duhovnu hranu. Okrijepljeni snagom svete Pričesti spremnije ćete se moći uključiti u apostolat širenja Isusove istine i ljubavi što Crkva očekuje od svakog krštenika” (Idem).

Prisjećanje na prošlost, na „uvijek vjernu“, ponovno nas približava pozivu da živimo sadašnji trenutak, danas, u obnovljenoj vjernosti.

Još prije, 2. svibnja 1983., prigodom jednog drugog hodočašća mladih u Rim stopama dr. Ivana Merza, Papa koristi priliku da ocrta duhovni profil budućeg blaženika i prikaže ga kao uzor vjernosti Kristu, sakramentima i Majci Božjoj:

“Poput doktora Merza, tako i vi posebno usmjerite pozornost na euharistijski život, koji je nadahnuo mnoge mlade duše. On je svaki dan primao svetu pričest, često je adorirao, često se ispovijedao i imao je posebnu ljubav prema Majci Božjoj. Nemojte, dragi moji mladi, zaboraviti važnost česte svete ispovijedi. Ona je temelj vašega duhovnog života. Ona vas ujedinjuje s Kristom.”

DRUGA VJERNOST: CRKVI I PETROVOM NASLJEDNIKU

Tijekom već spomenutog hodočašća, Papa mladim Hrvatima preporučuje vjernost Crkvi i Petrovom nasljedniku:

“Da, dragi moji mladi Hrvati, vi poput vašeg uzora, kojeg imate u profesoru Merzu, morate ljubiti i ostati vjerni svetoj Crkvi i Svetom Ocu” (2. svibnja 1983.).

Upravo je obljetnicu prvog sporazuma između kneza Branimira i Petrovog nasljednika Ivan Pavao II. smatrao temeljem vjernosti Petrovu nasljedniku.

Prethodno sam već spomenuo susret s prvom grupom hrvatskih hodočasnika u travnju 1979. godine. Dva tjedna kasnije, 15. svibnja 1979., u pismu napisanom u povodu godine posvećene Branimiru, Papa se vraća na važnost vjernosti Crkvi i govori o bliskom savezu između Hrvata, Krista i Crkve. Piše:

„Svojom ustrajnošću sklopili ste svojevrstan savez s Kristom i njegovom Crkvom: ostanite vjerni tom savezu, koliko god vremena bila tomu protivna. Onakvi kakvi bijaste od slavne one godine 879., takvi uvijek ostajte” (Ivan Pavao II, Pismo povodom Branimirove godine, 15. svibnja 1979.).

Vrlo je zanimljiva i značajna fraza „koliko god vremena bila tomu protivna“. Savez, naime, ne treba uzimati zdravo za gotovo. Uvijek će biti pokušaja da on propadne. Papin poziv je da ostanete vjerni „koliko god vremena bila tomu protivna“ po obnovljenoj vjernosti: „Kakvi bijaste… takvi uvijek ostajte!“ Održati savez sklopljen u praskozorje hrvatskog naroda veliki je izazov, pun zamki, no hrabrost se iskazuje u trenucima kušnje.

Ovdje bi bilo zanimljivo zastati i pokušati mirno razmisliti o današnjim poteškoćama i razmotriti ih kao priliku za obnovljeno zajedništvo, za obnovljenu vjernost. To je nedvojbeno najveća ambicija svakog nuncija, to je njegovo najveće poslanje: obnoviti vjernost Crkve u koju je poslan s Petrovom Stolicom. To je svrha crkvene diplomacije. Uvjeravam vas da Svetom Ocu ne nosim toliko vaše probleme, već mu donosim vaše želje, vaše snove, i želio bih vam prenijeti njegovu ljubav, njegovu zahvalnost, učiniti da osjetite njegovu blizinu da „ostanete vjerni savezu koliko god vremena bila tomu protivna”.

Dana 15. rujna 1979. godine, pismom upućenom kardinalu Franji Šeperu, Hrvatu, tadašnjem prefektu Kongregacije za nauk vjere, posebnom papinom izaslaniku na proslavi u Ninu povodom 1100. obljetnice spomenute razmjene pisama između Ivana VIII. i kneza Branimira, Papa, između ostalog, podsjeća kako se dogodio taj savez, citiram:

“…u vrijeme žalosnog rascjepa Istočne crkve od Zapadne, poslije kojeg Hrvati za kratko vrijeme potpadoše pod državnu i crkvenu zaštitu Bizanta. Upravo knez Branimir bio je taj, koji je ‑ naslijedivši na upravi Zdeslava ‑ pridonio da taj narod sačuva katoličko ime, kada je sam osam stotina sedamdeset devete godine odlučio da pošalje Pismo tom Našem Predšasniku, da ‘čitavom dušom’ pristajući uz Rim, obnovljenu vjernost naroda ispovjedi i potvrdi“.

Već se u tom pismu pape Ivana VIII., na koje se poziva papa Ivan Pavao II. u pismu kardinalu Šeperu, hvalila vjernost Hrvata Katoličkoj crkvi, štoviše već se govorilo o „‘čitavom dušom’ pristajući uz Rim, obnovljenu vjernost (hrvatskog) naroda” nakon razdoblja krize.

Čini mi se primjerenim istaknuti da u tom pismu Papa priznaje da su Hrvati bili možda prvi među kršćanima koji su se vratili u puno zajedništvo s Rimskom Crkvom nakon što su, iako na vrlo kratko vrijeme, bili pod građanskom i crkvenom zaštitom Bizanta kojem je tada na čelu bio izopćeni patrijarh Focije.

Bizantska patrijaršija, iako se još uvijek, ni teološki ni pravno, nije formalno odvojila od Rima, malo pomalo se udaljavala od Rima i suprotstavljala mu se. To je još uvijek razdoblje prije Velikog istočnog raskola koji će se dogoditi tek oko 150 godina kasnije, međutim, smatram da već ovdje možemo vidjeti primjer „unijatizma“ ante-litteram (ako sam rekao nešto besmisleno, molim povjesničare da mi oproste i da me isprave).

Značajno je i lijepo da je slavni dan, 7. lipanj 879. godine, kada je Ivan VIII. formalno priznao hrvatski narod u „obnovljenoj vjernosti“ Rimu, Vlada Republike Hrvatske izabrala kao „dan hrvatske diplomacije“. To ukazuje na ono što je, čini mi se, često u opasnosti da zaboravimo: da priznanje neovisnosti jedne zemlje ne mora nužno biti plod rata, štoviše, trebalo bi uvijek biti posljedica diplomatskog rada, plod saveza. Rat, svaki rat je poraz diplomacije, dok su prava sloboda, a time i neovisnost, plod saveza, prijateljstva i samim time pobjeda diplomacije. Zapravo, postoji samo jedan način da se zauvijek pobijedi neprijatelja: pretvoriti ga u prijatelja. Kao što je Martin Luther King govorio: „Ljubav je jedina sila koja može pretvoriti neprijatelja u prijatelja.“

Obilježavanje „dana diplomacije“ na obljetnicu sklapanja saveza koji predstavlja pobjedu bez krvoprolića i koji bismo mogli definirati kao „preventivni sporazum“ umjesto „preventivnog rata“ služi na čast hrvatskoj diplomaciji, a posljedično i Svetoj Stolici.

Morat ćemo se toga češće prisjećati jer imam dojam da danas postoji opasnost od podcjenjivanja snage dijaloga, snage sporazuma i da se zavaravamo kako se oružjem može stati na kraj ratovima.

Da pojasnim. Bilo bi jako zanimljivo produbiti misao Ivana Pavla II. o razoružanju, pomirenju, nenasilju, no nemamo vremena. Čak i kada govori o svojoj „dragoj Hrvatskoj“ u trenucima kada se ona mora boriti za svoju neovisnost, Ivan Pavao II.  ne dopušta da ga obuzme iskušenje nasilja. Navodim samo jedan dio od brojnih govora u na tu temu, upravo zbog njegove aktualnosti:

“Neophodno je promicati mirotvorni pokret između srpskog i hrvatskog stanovništva, kako bi – prevladavajući nepovjerenje i antagonizme prošlosti – mogli razoružati svoja srca i razmijeniti zagrljaj mira. Ovaj pokret pomirenja treba poduprijeti molitvom koja proizlazi iz kršćanske vjere. Stoga pozivam kršćane – katolike i pravoslavne – (…) da se znaju prepoznati kao braća u Kristu i da iz zajedničke vjere crpe snagu za prevladavanje podjela i suprotnosti. Neka njihovi pastiri budu neumorni promicatelji oprosta i pomirenja. Neka Kraljica mira svojim majčinskim zagovorom potakne svaku inicijativu namijenjenu promicanju osjećaja bratstva, poštovanja i sloge (Angelus, Nedjelja, 21. srpnja 1991.).

TREĆA VJERNOST: MARIJI

Kada se Ivan Pavao II. obraća Hrvatima, gotovo svaki put se prisjeća njihove postojane pobožnosti prema Djevici Mariji.

Od brojnih citata evo ih nekoliko:

“Povjeravam vas majčinskom Srcu Majke Božje koja je Kraljica mira, a koju štujete kao Kraljicu Hrvata. Blagoslovio vas Svemogući Bog. Hvaljeni Isus i Marija!“ (Opća audijencije, 9. listopada 1991.).

Opraštajući se na kraju svog posjeta Zagrebu, izrazio je ovu želju:

“znajte uvijek naći u Kristovoj riječi svjetlost i snagu za građenje vaše budućnosti. Tu svoju želju povjeravam zagovoru Djevice, koju vi u pjesmi zazivate »Naša Majko, naša zoro zlata«: neka Ona prati svaku vašu težnju, neka vas Ona utješi i neka podrži svakog pojedinca na njegovu trnovitom putu“ (Međunarodna zračna luka Zagreb – Svečanost oproštaja, 11. rujna 1994.).

“Neka Gospa, Kraljica Hrvatske, udijeli hrvatskom narodu svoju majčinsku pomoć!”,  rekao je prvom veleposlaniku Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici, gospodinu Ivi Livanjiću 3. srpnja 1992. godine.

Svaki put kada pozdravlja grupe Hrvata, obraća im se tipičnim pozdravom “Hvaljen Isus i Marija”, kao da potvrđuje da su za pravog katolika Krist i Marija nerazdvojni. Zapravo, pišući kardinalu Kuhariću, on kaže:

„Gdje je Marija, tu je i njezin Sin. Nastavite stoga duhom vjere i pokore hodočastiti u brojna, mala i velika, Marijanska svetišta, razasuta diljem vaše domovine“,

i spominje ih, jednog po jednog, kao da želi reći: „gledajte, dobro mi je poznata vaša vjernost Mariji“:

“Marija Bistrica, Otok u Solinu, Trsat, Sinj, Barban, Gerovo, Vepric (…) Aljmaš, Voćin, Molve, Remete i mnoga druga, koja kroz stoljeća svjedoče o pobožnosti Vašeg naroda prema Gospi, koju su vaši preci zvali ‘Advocata Croatiae fidelissima’. U vjernosti Gospi naći ćete najsigurniju zaštitnicu za očuvanje i napredak svoje višestoljetne vjere” (Pismo kardinalu Kuhariću, 22. kolovoza 1984.).

Između 1987. i 1988. godine, Papa će posvetiti niz nedjeljnih Angelusa marijanskim svetištima. Ovo virtualno hodočašće završit će 20. ožujka 1988. upravo u svetištu u Mariji Bistrici. Svoje predstavljanje povijesti Hrvatskoga nacionalnog svetišta Papa će završiti dugim citatom kardinala Stepinca, kako bi još jednom istaknuo vjernost hrvatskog naroda Nebeskoj Majci:

„Ovo kratko prisjećanje na najpoznatije svetište Blažene Djevice u Hrvatskoj želim zaključiti riječima tadašnjeg nadbiskupa koadjutora, koji je kasnije postao kardinal monsinjor Stepinac, tijekom zavjetnog zagrebačkog hodočašća 1935. godine. Okrenuvši se Mariji, rekao je: ‘Obećajemo da ćemo Ti ostati vjerni i iskreni štovatelji. Vjerni dok budu žuborili potočići naši, šumile rijeke naše, dok se bude pjenilo sinje more naše. Vjerni dok se budu zelenile livade naše, dok su budu zlatile njive naše, dok se budu sjenile tamne šume naše, dok bude mirisalo cvijeće domovine naše’” (Angelus, 20. ožujka 1988.).

Kako lijepa poezija!

VJERNOST VLASTITIM KORIJENIMA

Vrlo često, kada se susreće s hrvatskim grupama, Papa spominje njihovo podrijetlo, kao da želi naznačiti da vjernost ima duboke korijene.

Možda zato što je svjestan da hrvatski korijeni potječu iz njegove zemlje. Kada piše kardinalu Kuhariću povodom euharistijskog kongresa održanog u Mariji Bistrici 1984., piše: „Kada su početkom sedmoga stoljeća vaši pređi, stigavši iz karpatskoga područja Bijele Hrvatske – nedaleko od moga rodnog mjesta – došli u sadašnju vašu Lijepu Domovinu, stupili su u dodir s kršćanstvom, što se u onim krajevima već bilo duboko ukorijenilo još od apostolskih vremena. Zemlja natopljena krvlju solinskih, istarskih, sisačkih i tolikih drugih mučenika, postala je domovinom vašega naroda.”

Na taj euharistijski kongres kao svog osobnog izaslanika šalje bečkog kardinala Franza Königa, kojem nastoji objasniti koga će susresti, a to je, citiram:

„velikodušan i neustrašiv narod, potomci svetaca i pjesnika“ koji će biti „prisutni u velikom broju, poput rijeke narasle kišama, da se prisjeti onih vremena svojih slavnih početaka. Slava očeva prenijela se na njihove sinove i njihova je vrlina baština bogata nasljednicima.”

Prekrasan je to portret Hrvata kako ga je ocrtao Ivan Pavao II.

Zaključit ću posljednjim citatom, ponovno preuzetim iz propovijedi održane na Zagrebačkom hipodromu tijekom dugoočekivanog prvog posjeta 1994. godine. Vraća se na nasljeđe dobiveno od svetih mučenika iz prvih kršćanskih vremena:

„Zagrebačka je Crkva naslijedila vjeru starokršćanske baštine kontinentalne Hrvatske. To svjedoče brojni sveci: sveti Kvirin, biskup Siska; sveti biskup Euzebije i Polion čitač iz Vinkovaca. Njima se pridružuju sveci iz dalmatinskih i istarskih krajeva: sveti Venancije i Dujam iz Solina, te sveti Mavro iz Poreča.”

I nastavlja:

„Iz tih korijena rasla je kroz devet stoljeća duhovna zgrada zagrebačke katoličke zajednice, uklopivši se u zajedništvo drugih lokalnih Crkava. Kako ne zahvaliti Bogu na svemu tome? Kako mu ne zahvaliti za činjenicu da je većina Hrvata ostala neprestano vjerna Rimu i da su zbog toga bili sposobni suprotstaviti se tolikim teškoćama i nadvladati ih? U ovom trenutku mislim na svijetle likove brojnih svetaca vaših sunarodnjaka, koje vi dobro poznate” (Zagrebački hipodrom – Propovijed – 11. rujna 1994.).

I nije potrebno ponavljati njihova imena, Papa je siguran da će biti shvaćen.

Zahvaljujem Vam na pozornosti.

[1] “No, danas se na osobit način sjećamo onih veza Hrvatske sa Svetom Stolicom koje su tako jasno došle do izražaja u pismima pape Ivana VIII. knezu Branimiru, hrvatskom kleru i narodu te biskupu Teodoziju. Bilo je to točno pred jedanaest stoljeća. Ondašnji događaji obradovali su srce Petrova nasljednika, a bili su presudni za svu buduću povijest hrvatskog naroda i Crkve, za vašu vjeru, kulturu i političku neovisnost” (Susret s vjernicima hrvatskog hodočašća, Propovijed, 30. travnja 1979.).