Obilježena 32. obljetnica progonstva Slunjana

U privremeno progonstvo preko susjedne BiH izbjeglo je između 15 i 20 tisuća ljudi pri čemu su zadobivene 352 smrtne žrtve. Slijedio je četverogodišnji križni put do povratka u svoje domove u kolovozu 1995.

Obilježavanje je započelo zvukom sirene i komemoracijom kod spomenika poginulim braniteljima u gradskom parku, a nastavljeno je kolonom sjećanja središtem grada. Obilježavanje je zaključeno misom u župnoj crkvi Presvetog Trojstva koju je predslavio župnik i slunjski dekan Šimo Božić dok je propovijedao višedesetljetni župnik Slunja, a sada umirovljeni svećenik mons. Mile Pecić.

Molitvu kod spomenika poginulim braniteljima u nazočnosti izaslanika svih triju sastavnica vlasti je predvodio vlč. Šimo Božić.

Vijence za poginule Slunjane položili su predstavnici svih sastavnica državnih vlasti kao i predstavnici braniteljskih udruga iz Slunja i drugih hrvatskih gradova na čelu s potpredsjednikom Vlade RH i ministrom hrvatskih branitelja Tomom Medvedom, karlovačkom županicom Martinom Furdek Hajdin i mjesnom gradonačelnicom Mirjanom Puškarić.

Uz predvoditelja Šimu Božića i mons. Milu Pecića na misi su suslavili župnik Cetingrada i Lađevca Ivica Tolla te Rakovice Pavo Martić.

Mons. Pecić u svojoj homiliji je poručio: „Sjećamo se danas tužne godišnjice, početka našeg križnog puta koji je počeo na današnji dan 1991. i trajao četiri godine. Nije to izgubljeno vrijeme, donosili smo i tada plodove solidarnosti, dijeljenje onoga što smo imali, sjećamo se hrabrosti naše mladosti, muževa i žena, koji su bili spremni dati život. Sjećamo se onih koji su dali život za našu slobodu i mir. Veće ljubavi nema nitko od ove : položiti život za druge! Takvih je oko 350 iz našeg kraja. Oni su u našim srcima i molitvama, oni su naša prethodnica u nebeskoj domovini.

Sjećamo se velikih promjena nakon pada Berlinskog zida 10. studenog 1989. Radovali smo se ulasku u demokratski svijet, prvim demokratskim izborima 1990. Ali su neki držali da mi nemamo pravo na svoje ime, jezik, kulturu, povijest, svoju domovinu. Počela je agresija na mladu demokraciju. Nismo bili spremni vojno. Razoružani. Gledali smo na istok i zapad i čekali pomoć a onda smo se pouzdali u sebe, našu mladost i Božju pomoć. Sjećam se vapaja majke pokojnog Jure koji poginuo u Vagancu: koliko ćemo morati naših janjaca žrtvovati! Mogli bismo usporediti agresiju s virusima koji napadnu organizam. Organizam se mora braniti, treba mu pomoć u lijekovima. To su naši branitelji: suprotstavili su se virusima koji su počeli razarati tkivo domovine”.

Nadalje je kazao: „Kad sam putovao negdje 1992. prema Gospiću u Senju je stopirao jedan vojnik. Rado sam ga uzeo. Doznajem: on je profesor književnosti ali svoje zvanje je pustio jer treba braniti domovinu: ‘Kad obranimo domovinu ja se vraćam svom poslu’. Neki analitičari nam nisu davali šanse. Ali, dogodilo se čudo: otpor je bio svake godine jači i uspješniji. Biblijska mudrost kaže: Ako Gospodin kuće ne gradi uzalud se trude graditelji! Naši branitelji su nosili krunicu oko vrata, naše majke su molile u skloništima i crkvama, naša djeca su pozdravljala strance s dva prsta u znaku slova ‘v’ tj. pobjede. Nemojmo podcijeniti ovu duhovnu energiju. Mi svećenici smo posjećivali naše vojnike, ispovijedali smo ih, kajali su se i tražili Božju snagu. Naš je kardinal Kuharić u jeku rata govorio: ‘Ako tvoju kuću netko zapali, ti nemoj njegovu!’ Nas ne vodi mržnja nego ljubav prema domovini, djeci, roditeljima…”

„Godine progonstva nisu bile izgubljeno vrijeme. Pokapali smo naše mrtve po drugim grobljima i sanjali povratak. Neki nisu mogli izdržati pa su na svoju ruku kradom obilazili okupirane kuće. A onda je svanuo veliki dan: slavna Oluja 5. kolovoza 1995. je čudo. U nekoliko sati možemo reći agresor je razbijen i dao se u panični bijeg. Svijet je u čudu gledao hrvatsku vojsku. Reče mi jedan dobar vojni stručnjak da ovako nešto mogu napraviti samo Izraelci, Amerikanci i Hrvati, hrvatski vojni genij”, poručio je mons. Pecić.

„Slavni povratak bio je kao da snivamo: usta nam bijahu puna smijeha, a jezik klicanja! Nisu nam smetale ruševine. Meni je i danas čudo: kako je mlada hrvatska država nakon pobjede obnovila tolike kuće. Sa naših srušenih zvonika opet su se oglasila zvona. Moramo biti pošteni i priznati hrvatskim Srbima koji su Hrvatsku smatrali svojom domovinom da su bili s nama. Pravoslavnu crkvu u Slunju nismo rušili. Obnovila ju je hrvatska država. To je dokaz širine našeg srca. Dok se radujemo našem hodu u slobodi, ne smijemo zaboraviti naše poginule, one koji nose ožiljke na dušu i tijelu. Netko je u teškim prilikama uputio vapaj: Bože gdje si ? Zašto šutiš? Draga braćo, sjetimo se da je Krist, sama dobrota, Sin Božji, uzeo naše tijelo. Da je trpio u sramoti, gol pred masom izrugan, trpio je u sramoti, napuštenosti i samoći te u teškoj patnji. On je s nama u našoj boli, našem križu, našem umiranju, ali zadnju riječ nema zlo, smrt.. On je ljubavlju pobijedio sve zlo ovoga svijeta i uskrsnućem obnovio naš život. Naši se pokojni branitelji raduju našoj vjeri, našem hodu u ljubavi prema Bogu i braći, oni se raduju našem hodu u vjeri. Ništa nas ne može rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu”, zaključio je propovjednik.