Dana 26. ožujka 1944. pripadnici 7. SS divizije „Prinz Eugen“ pobili su 272 nevinih mještana Donjeg Doca, među kojima i 103 djece mlađe od četrnaest godina. Zločini su krajem ožujka 1944. počinjeni i u ostalim selima između Mosora i Kamešnice. U samo jednome tjednu ubijeno je 1534 katolika, Hrvata. Stradali su stanovnici mjesta: Donji Dolac, Gala, Gljev, Otok, Ruda, Podi, Krivodol, Rože, Ljut, Voštane, Kamensko. Tragediji valja pribrojiti i nekoliko desetaka nerođene djece spaljenih i ubijenih trudnica.

U zajedništvu s biskupom za oltarom su bili župnik župe u Donjem Docu don Ivan Prelas, don Pavao Banić i drugi svećenici.

Nakon navještaja Evanđelja, pročitana su imena svih 272 poginulih u Donjem Docu na taj dan te drugih poginulih stanovnika Donjeg Doca u vrijeme Drugog svjetskog rata – ukupno 319 osoba.

Osvrnuvši se na pročitano Evanđelje i na događaje prije 80 godina, biskup Bogdan u propovijedi je govorio o ljudskoj slobodi i o ljudskoj zloći, izdaji te potrebi za Božjim milosrđem. „Nakon nedjelje Cvjetnice, svečanog Isusova ulaska u Jeruzalem, kroz tri dana Velikog tjedna – Veliki ponedjeljak, utorak i srijedu – Crkva u misnome evanđelju u središtu ima Isusa za stolom sa svojim učenicima. S Isusom je za stolom i njegov izdajica Juda. Bila je to Isusova oproštajna i oporučna večera… Evanđelje nam kaže, da u tomu posebnom ozračju, Isus, potresen u duhu, proživljava pravu dramu: ‘Zaista, zaista, kažem vam: jedan će me od vas izdati!’ (Iv 13, 21) Duboko je potresen zbog izdaje! Zbog strašne izdaje jednog od apostola koji je s njime te večeri sjedio za istim stolom i blagovao! Izdaje ga jedan od onih koji je bio pozvan da bude više i jače s njime u odnosu na druge ljude! Predaje ga za novac bezdušnim proračunatim hramskim obredničarima na čelu s Kajfom; bezličnim političkim oportunistima s upraviteljem Pilatom, rijekama ulične pravde nabrijanih i razuzdanih gomila (‘Raspni ga, raspni! Krv njegova na nas i na djecu našu!’), lopovima, krvnicima, hladnim egzekutorima i čuvarima okupatorskoga Rima….“

Umjesto vjernog apostola, Juda se pod utjecajem Sotone prometnuo u Isusovog izdajicu („I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda“ (Iv 13, 2); „A Sotona uđe u Judu zvanog Iškariotski koji bijaše iz broja dvanaestorice“ (Lk 22, 3).

„Judina nam izdaja ostaje misterij…!? Kako je moguće da je Juda tako nešto učinio? Zastaje nam dah pred tim pitanjem! Isus se prema njemu odnosio prijateljski (usp. Mt 26, 50), no poštujući ljudsku slobodu, u svojim pozivima da ga se slijedi na putu blaženstava nije prisiljavao ničiju volju, niti je unaprijed zaštićivao od Sotoninih napasti te se taj događaj objašnjava na temelju osobne odgovornosti Jude, koji je jadno podlegao napastovanju Zloga. Da, braćo i sestre! Kad čovjek slobodno dopusti da mu Sotona šapće na uho i da polagano zloduhov govor uđe u ljudsko srce, onda je sve moguće. Kad čovjek u svojoj slobodi dopusti da ga Sotona zavede, onda se njegovo srce izopači. Onda ono ostaje hladno na Božji govor i Božje djelovanje. Ostaje hladno na Božji pogled i na Božju ljubav. Onda ono ide suprotnim smjerom od onoga što ga je Bog predvidio za čovjeka!“

Želeći istaknuti da se svakoga dana treba slobodnom voljom odlučivati za dobro, a odbacivati zlo, biskup Bogdan je citirao papu Benedikta XVI.: „Mnoge su mogućnosti izopačenja ljudskoga i jedini način da ih se spriječi jest da se ne njeguje samo individualistički, autonoman pogled na stvari, nego naprotiv, da se uvijek iznova svrstavamo na Isusovu stranu, prihvaćajući njegovo gledište. Dan za danom moramo nastojati ostvarivati potpuno zajedništvo s njime.“

„I u tomu uvijek i uvijek iznova valja nam se preispitivati, kajući se za svoje velike i male izdaje, za svoje individualizme i svoje subjektivizme, za svoje autonomne poglede na sebe i druge, za svoja odstupanja od Božjega plana i nauma za svakoga od nas, te nam valja ponizno prihvaćati Božje oproštenje i milost“, naglasio je biskup.

U tom kontekstu, prisjetio se je događaja koji su se zbili u Donjem Docu. „Ovo je sve osobito važno naglasiti danas, ovdje, dok se sjećamo tragičnih događaja koji su se prije 80 godina zbili u ovom našem mjestu Donjem Docu, a sljedećih dana i u obližnjim nam mjestima, kad je u strašnom pokolju ubijeno 272 naših mještana, među kojima i 103 djece (jedno novorođenče), a koje su 26. ožujka 1944. ubili zločinci pod zastavom zloglasne 7. SS divizije ‚Prinz Eugen‘. Pitamo se: kako je ljudsko srce moglo takvo što smisliti i učiniti? Pitanje je to gotovo identično onomu što smo ga već postavili u govoru o Judinoj izdaji. Juda je izdao Bogočovjeka, Isusa Krista i predao ga u smrt. No, na svoj način, čovjek, kad se svjesno otvori djelovanju Zloga i kada u svojoj slobodi dopusti da ga Sotona zavede, pa mu se srce izopači te se ogriješi o brata čovjeka, Božju sliku i priliku, i preda u smrt, onda on izdaje Boga! A to se upravo ovdje dogodilo. Ovdje se dogodila izdaja Boga jer je izdaja brata čovjeka uvijek i izdaja Boga! I to predanje u smrt naše braće i sestara 26. ožujka 1944. u ovom našem mjestu bilo je strašno, bilo je neopisivo strašno. Ovdje je izopačenost ljudskog srca progovorila strašnom, paklenom mržnjom koja je u vatri i krvi nemilosrdno gutala našu braću i sestre, muškarce i žene, mlade i stare, djecu, rođenu i onu još nerođenu, u utrobama svojih majki…“

„U nekoliko dana, u Donjemu Docu i selima ispod Kamešnice, ubijene su 1534 osobe! Svi ubijeni bili su hrvatske nacionalnosti i katoličke vjere. Tko je to učinio? Neprijatelji hrvatskoga naroda! I koliko god očevidci i svjedoci ovoga teškog stradanja kazuju kojim su jezicima počinitelji govorili, koje su odore nosili, koja imena su imali, s kakvim naglascima i dijalektima su komunicirali, i što se tih dana zbivalo u ovome zamosorskome hrvatskome katoličkom selu, a mi iz ovoga kraja, toliko smo puta slušali i pitali preživjele očevidce i svjedoke događaja da nam ponovno kazuju o tome, ostaje velika tajna kako je moguće da ljudsko biće može isplanirati i počiniti takve zločine!? ‚Rat je poguba ljudske naravi‘, kazao je hrvatski pjesnik svećenik Marin Držić. Prostor od Mosora do Kamešnice u 1944. godini našao se na poprištu odmjeravanja snaga i sukoba vojski, različitih vojnih i političkih interesa i strategija, i velika je odgovornost sviju za teške zločine koji su se dogodili… Ukupno je iz naše župe stradalo u Drugome svjetskom ratu 319 osoba.“

Na kraju propovijedi, vojni ordinarij je ponovno istaknuo snagu Božje milosti i ljubavi koja može iscijeliti rane i ublažiti boli koje i danas traju zbog zla koje je pogodilo taj kraj prije 80 godina. „Draga braćo i sestre, od zla i mržnje može nas jedino osloboditi Božja ljubav i Božje milosrđe… Ovdje je, u ovim strašnim događajima, na nama nepojmljiv način, izobilovao ljudski grijeh i griješnost. No mi, znamo i vjerujemo, kao što tvrdi sveti Pavao da ‚gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost‘. No kako bi izvršila to svoje djelo u ljudskim srcima, milost mora razotkriti grijeh da nam obrati srce i dade mu ‚pravednost za život vječni po Isusu Kristu Gospodinu našemu‘ (Rim 5, 20 – 21). Poput liječnika koji istražuje ranu prije nego li je liječi, Bog svojom Riječju i svojim Duhom baca živo svjetlo na ljudski grijeh te svakog od nas poziva na obraćenje. A to znači: poziva nas da čvrsto ostanemo na putu Evanđelja, na putu prihvaćanja Božjeg milosrđa i oproštenja. Neka nam Gospodin, po zagovoru Blažene Djevice Marije, svetog Josipa zaštitnika Domovine i svih brojnih mučenika iz našega napaćenog naroda, onih znanih i onih neznanih, pomogne da ostanemo i ustrajemo na tom put. Amen.“

Nakon mise, položeni su vijenci i upaljene svijeće za poginule kod središnjeg križa na mjesnom groblju. Vojni ordinarij Jure Bogdan predvodio je molitvu odrješenja.

Na komemoraciji su među ostalima sudjelovali izaslanica Predsjednika RH Melita Mulić, splitsko-dalmatinski župan Blaženko Boban, omiški gradonačelnik Ivo Tomasović, drugi predstavnici državne i lokalne vlasti te mještani Donjeg Doca i drugih mjesta između Mosora i Kamešnice.

Liturgijsko pjevanje predvodila je policijska klapa „Sveti Mihovil“.