Objavljen novi svezak „Hrvatskog iseljeničkog zbornika“

Utemeljitelji Matice bili su, na osnivačkoj skupštini 12. veljače 1951. istaknuti intelektualci i povratnici iz tuđine na čelu s bečkim medicinarom rođenim u Gradištu pored Županje, liječnikom i kasnijim visokim hrvatskim političarom dr. Zlatanom Sremcem, a ustroj i djelatnost su joj danas određeni Zakonom koji je Hrvatski sabor donio 12. listopada 2018. „Hrvatski iseljenički zbornik“ uređuje publicistkinja Vesna Kukavica, preuzevši uredničko kormilo dvijetisućitih od Borisa Marune, pjesnika, nakladnika i Matičina ravnatelja devedesetih nakon demokratskih promjena i osamostaljenja Republike Hrvatske. U okruženju modernih informatičkih tehnologija i izazova suvremene mobilnosti, Matica danas djeluje kao javna ustanova u RH i inozemstvu, koja se sustavno bavi heterogenim iseljeničkim zajednicama sa svih kontinenata i bogatim sadržajima njihovih društvenih, kulturnih, znanstvenih i umjetničkih postignuća, pružajući im stručno verificirane i usustavljene osnove za daljnje kreiranje programa i dublje poznavanje reprezentativnih uzoraka nacionalne kulturne i jezične baštine. Matica je tako stvorila jedinstven ljudski lanac, koji iz naraštaja u naraštaj povezuje građane hrvatskih korijena s udaljenih meridijana s društvenom, gospodarskom i kulturnom zbiljom Lijepe Naše. Taj se ljudski lanac sada može iščitavati u personariju „Leksikona hrvatskoga iseljeništva i manjina“, koji je tiskan za Matičin 70. rođendan i opisan u HIZ-u iz pera D. Šimurina Šoufek.

Postignuća naših misionara na vjerskom i kulturnom planu među iseljeništvom u HIZ-u opisuje recenzent spomenutog „Leksikona“ dr. sc. Tomislav Markić (str. 401 – 404.), koji je izrazio posebno zadovoljstvo što su misionari pravično zastupljeni u tome neizmjerno vrijednome djelu o hrvatskom iseljeništvu i manjinama, posebice u njegovom segmentu koji se tiče sadržaja koji se odnosi na Katoličku Crkvu i hrvatsku inozemnu pastvu koju kao nacionalni ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu predstavlja. Dušobrižništvo za Hrvate u inozemstvu, podsjeća ovogodišnji HIZ u Markićevoj recenziji, djeluje od 25. lipnja 1966. kada je u Rimu imenovan prvi nacionalni ravnatelj u osobi svećenika Vladimira Vincea, koji je upravo obilazeći svijet u potrazi za našim iseljenicima i uspostavljanju dušobrižničkih struktura 5. ožujka 1968. poginuo u zrakoplovnoj nesreći kod otoka Guadeloupe u Antilima. No, pothvat hrvatske inozemne pastve stariji je od toga te svoje korijene vuče, kako je to u „Leksikonu“ istaknuto, još iz vremena hrvatskih gastarbajtera na gradnji Sueskoga kanala, kojima misirski biskup fra Lujo Čurčija 1869. godine dovodi za dušobrižnika fra Jerka Karačića. S tim se našim radnicima na privremenom radu u Egiptu ostvarilo ono što smo priželjkivali i s onima koji su kasnije odlazili, a to je da se vrate. Stoga je pravi početak hrvatske inozemne pastve vezan uz 1894. godinu kad je u Pittsburghu u Pensilvaniji, u Sjedinjenima Američkim Državama, hrvatski svećenik Dobroslav Božić – kojega je na molbu hrvatskih iseljenika onamo poslao đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer – okupio na hrvatskoj misi velik broj hrvatskih katolika. Ondje je sagrađena i župna crkva Sv. Nikole, prva hrvatska crkva u iseljeništvu. Broj hrvatskih katoličkih župa u SAD-u povećava se početkom 20. stoljeća, kada pristižu i hrvatski franjevci koji se 1926. organiziraju u Komisarijat, a kasnije u Franjevačku kustodiju Sv. Obitelji sa sjedištem u Chicagu koja djeluje do danas i koja je u svojem gotovo stoljetnom djelovanju pružila neizmjeran doprinos dušobrižništvu i očuvanju hrvatskoga identiteta na sjevernoameričkom kontinentu. Kustodiju danas vodi agilni Jozo Grbeš s kojim Hrvatska matica iseljenika te ine vjerske i svjetovne institucije iz RH i BiH svestrano surađuju. Nadalje, za hrvatskim radnicima u zapadnu Europu nadbiskup Alojzije Stepinac šalje svećenike, a napose u europske poslijeratne logore kada su potrebe bile i veće. Svima njima zajedničko je da su okupljali svoje sunarodnjake, u počecima često obilazeći tvornice, rudnike, gradilišta kako bi prvo povezali, a potom i uspostavili zajednicu. U tim počecima, ali i poslije svećenici nisu bili samo duhovni pastiri, često su i materijalno pomagali, uspostavljali Caritas, savjetovališta za sve one u problemima u snalaženju u novim okolnostima, pomagali oko dokumenata, jezika. Postupno se i prilike mijenjaju i uspostavljaju se hrvatske katoličke misije diljem Europe, u SAD-u i Kanadi su to župe, negdje hrvatski katolički centri – u Australiji. Pritom je važno naglasiti da su ti naši iseljenici posebice u prekomorskim zemljama, svojim snagama (uz suglasnost mjesnih biskupa na određenom području) kupovali ili gradili svoje crkve, dvorane (sada izgrađuju i staračke domove), te su uzdržavali i uzdržavaju svećenike i časne sestre koji bi ondje služili. Jasno je pak kako su te pastoralne jedinice ne samo duhovni punktovi, nego i društveni, kulturni kako nekada tako i danas. Razvoj hrvatske inozemne pastve, prema ocjeni u HIZ-u ravnatelja dr. Mrkića, zauzima primjereno mjesto u „Leksikonu“ te je veoma dobro obrađen. Posebno mjesto u „Leksikonu“ zauzima mons. Vladimir Stanković, i to ne samo kao nacionalni ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu sa stažem od punih trideset godina, nego i kao bibliografski izvor za mnoge natuknice, jer je tijekom svoje službe pa i nakon toga s posebnom revnošću kao svjedok i sudionik mnogih događanja u iseljeništvu bio njihov kroničar i čuvar sjećanja. Ostavio nam je bogatu arhivsku građu za proučavanje kako dušobrižništva, tako i naše emigracije uopće. Može se ustvrditi kako je Katolička Crkva u hrvatskom narodu rano prepoznala važnost duhovne skrbi za naše iseljenike te je tako bila spremna poslati svećenike za onim sunarodnjacima koji su najčešće, silom prilika morali otići. Ta briga kontinuirano traje do danas, kada hrvatska inozemna pastva ima ukupno 189 hrvatskih katoličkih župa, misija, zajednica i centara diljem svijeta. Najviše ih je u Njemačkoj: 99. Ostale se nalaze u Sloveniji (4), Austriji (8), Švicarskoj (12), Francuskoj (3), Beneluxu (3), Skandinaviji (6), Velikoj Britaniji (1) i Irskoj (1). U Kanadi ih je 17, u SAD-u 16, u Peruu 1, u Argentini 2, u JAR-u 1, a u Australiji 14, dok se jedna nalazi i na Novom Zelandu. Ravnatelj dr. Markić napominje kako Hrvati tamo gdje žive kao nacionalna manjina (u 12 europskih država: CG, SRB, KOS, MAK, BUG, RUM, HUN, SLO, ITA, AUT, SK, ČR), osim Slovenije, nisu u ingerenciji Hrvatske inozemne pastve, jer po crkvenim propisima ne spadaju u novije iseljenike te su u potpunosti pod ingerencijom mjesnih biskupa, ali su našli svoje zasluženo mjesto i u naslovu „Leksikona“. U svim našim pastoralnim prisutnostima posljednje je godine djelovalo ukupno 193 svećenika, od kojih 61 dijecezanski, a 132 redovnička, sedam trajnih đakona, 50 časnih sestara, 39 pastoralnih suradnika i suradnica te 48 tajnica i tajnika. Ukupno dakle 337 osoba. Pribrojimo li tome i predsjednika Vijeća za Hrvatsku inozemnu pastvu, nacionalnog ravnatelja i tajnicu u Ravnateljstvu, ima nas 340, posvijestio je čitateljima dr. Markić, dodavši: „Usuđujem se reći kako je hrvatska inozemna pastva jedna od najprepoznatljivijih i najorganiziranijih poveznica s iseljeništvom sve do danas. O njezinoj ulozi, važnosti i prepoznatljivosti svjedoči i ovaj vrijedni Matičin ‘Leksikon’u svojim brojnim natuknicama. ‘Leksikon’ o misijama donosi pravo bogatstvo obavijesti o ključnim svećenicima. Primjera radi, u portretiranju osoba poznatih i manje poznatih široj javnosti ‘Leksikon’ donosi niz imena što književnika, publicista, liječnika, sportaša, inženjera, arhitekata, pravnika, no najčešće spomenuto zvanje i zanimanje među svim tim imenima jest svećenik. Onako nasumično bilježeći, procjenjujem na ne manje od 20 posto. To neizravno govori o značajnom utjecaju i udjelu Crkve u životu naših iseljenika. U ‘Leksikonu’ možemo pronaći podatke o velebnoj sakralnoj baštini hrvatske dijaspore – koja je građena doslovno znojem i krvlju naših pečalbara poput crkve u Norvalu ili one u Melbourne-Sunshineu, da spomenem samo dvije. Uz Radosnu vijest, fascinantna vjerska i misijska građa u ‘Leksikonu’ svjedoči o vrhunskim rezultatima naših misionara ne samo u dušobrižništvu, već i u prosvjeti, kulturi, književnosti i u mnogim drugim područjima. Tu valja spomenuti brojne hrvatske škole koje su vezane uz naše župe i misije, pa Hrvatski etnički institut, osnovan inicijativom Franjevačke kustodije iz Chicaga, zatim brojne druge osobe iz crkvenoga života koje su ostavile dubok trag u hrvatskoj kulturi kao što su bili fra Lucijan Kordić, fra Rok Romac (u ‘Leksikonu’ naveden pod krsnim imenom Stjepan) ili dominikanac Rajmund Kupareo, da ponovno spomenem tek nekolicinu. Valja biti svjestan da je ‘Leksikon’ posebna književna vrsta – ‘Gattung’, rekli bi bibličari – pa je stoga važna sažetost, preciznost, sveobuhvatnost i općenitost te se može razumjeti da je poneko ime, pojedinačna misija ili neka druga iseljenička ili manjinska stvarnost preskočena kao zasebna leksikografska jedinica. No, i takve ‘preskočene stvarnosti’ često pronalaze svoje mjesto u pojedinim natuknicama koje sažimlju i pružaju širu sliku neke složene stvarnosti. Takve su primjerice zbirne natuknice o hrvatskim katoličkim misijama u pojedinim zemljama. Zaključno se s velikom zahvalnošću prema nakladnicima Matici i Institutu Ivo Pilar, priređivačima, izdavačima, urednicima i autorima može ustvrditi kako ‘Leksikon’ na jedan izvrstan, originalan i jedinstven način prikazuje hrvatsko iseljeništvo i hrvatsku manjinu te da je dolično i odlično prikazan i vrednovan crkveni doprinos u duhovnoj i drugoj skrbi“.

Emigrantika u biblioteci „Hrvatska katolička baština XX. stoljeća“ u središtu je pozornosti Zborničkog priloga koji potpisuje dr. sc. Vladimir Lončarević (str. 118- 125.). Prema Lončarevićevu mišljenju, cjelokupna hrvatska kultura u najširem smislu te riječi pa tako i emigrantika kao njezin konstitutivni i integrativni dio, treba sustavan znanstveni pristup u istraživanju, predstavljanju i recepciji. Emigrantika u Biblioteci „Hrvatska katolička baština XX. stoljeća“ briše zapravo prašinu zaborava s plejade istaknutih intelektualaca iz razdoblja prošlostoljetnih totalitarizama. Prešućivanje osoba, događaja i raznih fenomena iz hrvatske kulturne i opće povijesti (što je s vremenom značilo i izbacivanje iz školskih ‘kurikula’ i iz enciklopedijsko-leksikografskih sinteza) najdrastičnije se provodilo tijekom komunizma. Biblioteka je pokrenuta u okrilju Glasa Koncila (2005.). Za desetljeće i pol obrađeno je 12 prešućenih djela i autora među kojima su: Luka Brajnović: „Služiti istini“ (priređivačica dr. Matilda Kolić-Stanić); Hijacint Eterović: „Osoba, etika i nacija“ (priređivač dr. sc. Domagoj Polanščak OP); Rajmund Kupareo: „Um i umjetnost“ (prir. Zdravko Gavran, prof.); Ivo Lendić: „Katolicizam i kultura“ (prir. mr. sc. Božidar Petrač); Mirko Meheš (u pripremi – prir. dr. sc. Vladimir Lončarević); Bonifacije Perović: „Društveno-socijalne misli“ (prir. dr. sc. Ivan Čulo); Stjepan Tomislav Poglajen: „Kršćanski personalizam“ (prir. dr. sc. Ivan Šestak SJ); Ivan Ev. Šarić: „Suvremene spasonosne misli“ (prir. dr. sc. Vlado Vladić); Pavao Tijan: „Domovinske i emigrantske teme“ (prir. B. Petrač); Kvirin Vasilj: „Religija i nereligija“ (prir. dr. sc. Draženko Tomić OFM); Vendelin Vasilj (u pripremi – prir. mr. sc. Miroslav Rožić) te Dušan Žanko: „Mistika i misterij Povijesti“ (prir. V. Lončarević). Tko se uhvati čitanja obrađenih 12 naslova otrgnutih zaboravu iz Lončarevićeva priloga, zacijelo će s čuđenjem utvrditi koliko su njihove studije i članci korisni u suvremenim promišljanjima nacionalnog života i razvoja.

„Hrvatski iseljenički zbornik“ otkad ga uređuje profesorica Vesna Kukavica, ima posebnu tematsku cjelinu posvećenu stvaralaštvu hrvatskih katoličkih misija u inozemstvu te donosi i članak publiciste Tihomira Nuića pod naslovom „Zlatni jubilej glasila ‘Movis’ iz Švicarske“ (str. 329 – 339). Tromjesečno glasilo hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj „Movis“ navršilo je 2020. godine pedesetu obljetnicu izlaženja. Prvi broj pojavio se 1970. godine. S povijesnog stajališta gledano „Movis“ ima obilježje ljetopisa u kojemu su, uz ostalo, kronološkim redom zapisani važniji događaji u vezi s hrvatskim iseljeništvom u toj srednjoeuropskoj zemlji. Posrijedi je glasilo koje izlazi povremeno te u skladu s okolnostima prenosi, obavještava, objašnjava i komentira za čitatelje važne aktualne i zanimljive crkvene i narodne događaje. Glasilo bilježi sve što se događa u 12 hrvatskih katoličkih misija: od krštenja, preko krizme i vjenčanja do sprovoda, upoznaje čitatelje s papinskim proglasima, poslanicama hrvatskih i švicarskih biskupskih konferencija, obavještava radnike o aktualnim socijalnim pravima te prilozima teologa i znanstvenika iz domovine proširuje religiozni i kulturni vidokrug čitatelja, uspostavlja vezu među ljudima i skupinama hrvatske vjerske zajednice u Švicarskoj. Riječ je o nesvakidašnjoj hrvatskoj reviji u alpskoj Konfederaciji, koja ima internetski portal na adresi: https://www.hkm-movis.ch/. List uređuju svećenici eruditske naobrazbe kao što su Branko Radoš i Mićo Pinjuh, kojima se u uredništvu kreativno pridružuju Ivan Prusina, Miljenko-Mika Stojić i Niko Leutar.