Ratni događaji slijedom napada Rusije na Ukrajinski narod, ali i stav pape Franje da se nalazimo u „fragmentiranom trećem svjetskom ratu“ potaknuli su dr. sc. Singboa da istražuje crkveni nauk o toj gorućoj tematici koju smatra transpovijesnom zbiljom ljudske vrste. Naime, rat je nesretna stvarnost koja tisućljećima prati ljudsko društvo bez naznaka da će nestati iz njega. U njegovoj postmodernoj pojavnosti potiče na promišljanje o crkvenoj mirovnoj etici i o novim naglascima i doprinosima Crkve u iskorjenjivanju te rane ljudske naravi. Prema autoru, nema sumnje da se nalazimo u epohi koja se može karakterizirati nuklearnom epohom. Stoga je težište promišljanje upravo na apokaliptičko stanje razornog ratnog arsenala. Nuklearna epoha svjedoči i o nemogućnosti razvijene civilizacije da pronađe načela kojima bi mogla bezuvjetno zaštiti ljudski život od začeća do prirodne smrti.

Knjiga je podijeljena u pet poglavlja. Prvo se bavi prikazom raznih teorija kod antičkih filozofa i crkvenih mislilaca. Zbog raznih diskusija o pacifizmu kao ključnom načelu kojeg se Crkva treba bezuvjetno držati, bilo je potrebno zaviriti u novozavjetni kontekst i podsjetiti se na koji su se način prvi kršćani odnosili prema pitanju (anti)militarizma. Zbog važne uloge sv. Augustina u stvaranju teorije pravednog rata, prikazani su ključni naglasci njegova promišljanja, te doprinosi sv. Tome Akvinskoga i drugih značajnih autora. Drugo se poglavlje bavi raznim filozofskim teorijama i načelima koja reguliraju vojnu filozofiju. Autor među ostalim analizira teorije poput decizionizma, pacifizma, militarizma, realizma, naravnog prava, te prikazuje izabrana načela za humanost unatoč nasilju. U trećem poglavlju dr. Singbo  aktualizira crkveni nauk u moderni s posebnom pažnjom na odgovornost Crkve u nekim povijesno-nasilnim zbivanjima. U središte je stavljeno promišljanje o ulozi papinstva u dva velika svjetska rata. Četvrto poglavlje analizira koncilski i postkoncilski nauk o ratu. Uloga raznih papa, ali i koncilskih otaca, jasno pokazuje duboku svijest Crkve o sveprisutnoj prijetnji miru i blagostanju naroda. U središtu nauka nalazi se mir koji je teško ostvariv bez povezanosti s Kristom koji je Mir naš. Taj će nauk primati razne naglaske ovisno o povijesnim okolnostima i o karizmama raznih papa sve do danas. Postkoncilsko razdoblje donosi izazove s kojima se svijet do danas suočava, a to su pitanja nuklearnog naoružanja i teorije nuklearnog odvraćanja ili zastrašivanja. Prema autoru, tehnološki razvoj koji dodatno pojačava sofisticiranost nuklearnog oružja nameće pitanje svrhovitosti istog i položaja vrijednosti čovjeka u rizičnom društvu. Peto i zadnje poglavlje knjige filozofsko-teološki promišlja o ljudskoj naravi i o zlu u nuklearnoj epohi. Tehnokratski mentalitet kojim je prožeto društvo u potrazi za preživljavanjem pokazuje svu paradoksalnu dimenziju istoga ljudskog društva koje – da bi preživjelo – uništava samo sebe nuklearnom energijom. Rat postaje sveprisutna zbiljnost ljudskog društva, a prijetnja nuklearnim oružjem i odvraćanjem novi političko-egzistencijalni govor i okvir djelovanja. Nuklearna metafizika ujedno je metafizika čovjekove sklonosti samouništenju zbog izbacivanja transcendentnog iz svoje vrste. Nema sumnje da je knjiga vrlo aktualna te pomaže čitatelju pratiti ključne naglaske crkvenog nauka o tematici.