Knjiga predstavlja jedan od najosebujnijih i manje poznatih dijelova njegova književnog stvaralaštva, s naglaskom na njegovu duhovnu i religioznu dimenziju.

Vladimir Nazor (1876. – 1949.) u hrvatskoj je književnosti ponajprije zapamćen kao pjesnik iznimne stvaralačke snage, čiji je opus obilježen raznovrsnim temama, motivima i stilskim mijenama. Njegove pjesme nadahnute slavenskom mitologijom, hrvatskom poviješću, prirodom i mediteranskim krajolikom zauzimaju važno mjesto u hrvatskoj književnoj baštini. Uz tu poznatiju stranu Nazorova pjesništva postoji i ona intimnija, refleksivna i duhovna, u kojoj se pjesnik sve snažnije okreće pitanjima čovjekove egzistencije, transcendencije, vjere i odnosa s Bogom.

Upravo je ta dimenzija u središtu zbirke „Četiri arhanđela”. Kako u popratnoj studiji ističe Božidar Petrač, „Nazorovo pjesništvo prolazilo je kroz različite razvojne faze, a osobito se važnom pokazuje preobrazba njegova ranijeg vitalizma i panteističkoga doživljaja prirode u sve izraženiju kontemplativnost i kršćanski mistički senzibilitet“. U pjesmama nastalima nakon Prvoga svjetskog rata pjesnik se sve više posvećuje unutarnjem svijetu, promišljanju ljudske sudbine, prolaznosti i vječnosti te traganju za smislom života.

Središnje mjesto u knjizi zauzima poema „Četiri arhanđela”, jedno od najosebujnijih Nazorovih pjesničkih ostvarenja. Prvo izdanje, pod naslovom „Pjesme o četiri arhanđela”, objavljeno je 1927. godine na Sušaku u samo 250 primjeraka i nije bilo namijenjeno prodaji. Drugo izdanje, iz 1942. godine, nosilo je naslov „Četiri arhanđela”, a konačna inačica djela uvrštena je u Nazorova „Sabrana djela” iz 1977. godine.

Petrač tu poemu određuje kao religiozno-mistični spjev, odnosno lirski oratorij, jedinstven u hrvatskom pjesništvu. Njezina je kompozicija izgrađena oko četiriju arhanđela — Rafaela, Uriela, Mihaila i Gabriela, Božjih vjesnika i posrednika između Boga i čovjeka. Svaki od njih simbolizira određeno razdoblje stvaranja i čovjekova duhovnog puta, a zajedno sudjeluju u pjesnikovoj viziji svijeta kojim upravljaju duhovne sile i koji svoju puninu pronalazi u zajedništvu s Bogom.

Nazor pritom povezuje biblijsku predaju, kršćansku teologiju i mističnu simboliku. Od stvaranja svijeta i čovjekova pada, preko duhovne borbe dobra i zla, do navještenja Kristova rođenja i nade u vječni život, pjesnik razvija cjelovitu viziju povijesti spasenja. U središtu te vizije nalazi se Krist, čijim se utjelovljenjem, mukom, smrću i uskrsnućem otvara perspektiva novoga stvaranja i čovjekova spasenja.

Posebno se izdvajaju pjesme „Božić”, „Blagoslov”, „Duhovi”, „Tijelovo”, „Mistički brak” i „Via crucis”. U pjesmi „Via crucis” Nazor kroz četrnaest postaja križnoga puta promišlja Kristovu i vlastitu patnju, pokoru i nadu u uskrsnuće. Zbirka završava pjesničkom razradom Gospodnje molitve „Oče naš koji jesi na nebesi!”, u kojoj pjesnik osobne i ljudske potrebe povezuje s pouzdanjem u Božju providnost.

Knjiga je dostupna u knjižarama i mrežnoj knjižari Kršćanske sadašnjosti, izvijestio je nakladnik.