U novoobjavljenoj knjizi pod naslovom „Što je kršćanstvo. Gotovo duhovna oporuka“ (Che cos’è il Cristianesimo. Quasi un testamento spirituale), tiskano je ukupno šesnaest tekstova različitih vrsta, koje je Benedikt XVI. napisao nakon odreknuća od papinske službe. Dio njih nije ranije objavljivan, između ostalih studije o biti religije, o kršćanstvu i moderni, islamu te svećeničkoj službi.

Teolog Joseph Ratzinger, koji je izabran za papu 2005. uzeo ime Benedikt XVI. i vršio tu službu do odreknuća 2013., preminuo je u 31. prosinca 2022. u dobi u od 95 godina. Njegova sabrana djela, procjenjuje se, bit će do iduće godine pripremljena za tisak.

U knjizi „Što je kršćanstvo. Gotovo duhovna oporuka“, koja je zasad objavljena samo na talijanskom jeziku, papa emeritus još jednom zaokružuje neke od bitnih točaka svoje teološke misli. Teme obrađene u tekstovima ukazuju na to koliko se i u posljednjim godinama života bavio sadržajem što ga je naznačio u svome govoru u Regensburgu 2006., koji se tiče monoteizma i pitanja nasilja, sklada vjere i razuma te otvorenosti kršćanstva prema grčkoj misli.

Nasuprot tome, uočljiv je izostanak tekstova o Isusu, stoga poznavatelji zaključuju da je trima knjigama o Isusu što ih je objavio za trajanja svoga pontifikata Benedikt XVI. već tada zaokružio svoje analize o Isusu.

Knjigu su za objavu priredili talijanski teolog i Benediktov biograf Elio Guerriero i njegov osobni tajnik nadbiskup Georg Gänswein. Guerriero navodi u predgovoru da je papa emeritus 2019. odredio da se njegovi tekstovi napisani nakon odreknuća zajedno objave tek nakon njegove smrti. Tvrdi da je Benedikt XVI. tu odluku između ostaloga objasnio tvrdnjom o „bijesu krugova u Njemačkoj protiv mene“ i da ni sebe ni kršćansku zajednicu nije htio izložiti polemici. Guerriero također piše da je Benedikt XVI. izrazio želju da talijansko izdanje knjige bude mjerodavno.

Osim Guerriera, predgovor knjizi napisao je i sam Benedikt XVI. Njegov predgovor datiran je na 1. svibnja 2022. U njemu papa emeritus otkriva da nakon odreknuća 2013. najprije nije više imao želju za pisanjem. Treći svezak njegove trilogije o Isusu, objavljen 2022., činio mu se „logičnim zaključkom mojih teoloških tekstova“. Međutim, nakon izbora njegova nasljednika Franje ipak je odlučio nastaviti svoj „teološki rad“. Prema njegovim riječima u predgovoru, tekstovi objedinjeni u novoj knjizi predstavljaju „niz manjih i srednjih priloga“.

„Što je religija?“ – pod tim naslovom papa emeritus nastoji odrediti definiciju religije. Upada u oči da pritom ističe pozitivne aspekte poganstva, odnosno plemenskih vjerovanja, primjerice pišući kao su „usmjereni na očuvanje i plodnost zemlje“. Mnogo je toga, piše, ušlo u kršćanstvo, premda „pročišćeno i ispravljeno“. „Ono što je iskonski bilo pogansko i suprotstavljeno (kršćanskom) vjerovanju, danas predstavlja oblik kršćanskog gledanja na život i svijet, kojemu je na žalost određena propast. Ono što je naizgled pogansko… u konačnici je također pridonijelo predodžbi o životu za kojega se uvijek iznova pretpostavlja da je došao od Boga“.

I u poganskim ritualima vezanima za umiranje i smrt Benedikt XVI. je unatoč ozbiljnim primjedbama ipak pronašao „najdublje poticajne riječi i geste“. Osim toga, smatra da je „vrijedno razmišljanja“ kult predaka, tipičan za plemenske religije, ne ocijeniti tako negativno kako je to bio slučaj u prošlosti.

„Individualizam, koji se razvio na zapadu i koji predstavlja najsnažniji otpor kultu predaka, u stvarnosti je usmjeren i protiv kršćanske predodžbe o čovjeku, koja nas vidi smještene u otajstveno Tijelo Kristovo“.

Ima važnih dodirnih točaka između kulta predaka i kršćanske predodžbe o općinstvu svetih, tvrdi Benedikt XVI. „To nam dopušta da pronađemo oblike zajedništva s mrtvima, koji se (oblici) možebitno u Africi drugačije prikazuju nego li u Europi“.

Glede nastanka monoteizma, Benedikt se u tom istom članku protivi tezi da je vjera u jednog Boga bila „na početku povijesti religija“ i da se iz toga razvilo vjerovanje u različita božanstva. On smatra da je bilo upravo suprotno. „Na neki način uvijek se znalo da bogovi nisu naprosto množina od Boga. Bog je Bog u singularu, postoji samo u jednini… Procvatom vjerovanja u bogove rasla je čežnja da pravi Bog svojom moći oslobodi ljude od vlasti straha pod kojom se razvijalo vjerovanje u bogove“.

Kršćani su uvjereni da s Isusom stupa „jedini Bog u povijest i smjenjuje bogove“. „Prvenstveno je Henri de Lubac pokazao da se kršćanstvo promatra kao oslobođenje od straha, u koji je ljude uvela vladavina bogova. Moćni svijet bogova srušio se jer je jedini Bog stupio na scenu i dokrajčio njihovu moć“.

Benedikt XVI. kritički ocjenjuje mistične religijske oblike, u njima se, tvrdi, predodžba o Bogu pretvara u ništa. U „ranije kršćanskim europskim kulturama“ međutim takva je predodžba o Bogu mnogima privlačna. U njemačkom govornom području to je vidljivo u dosjetki koja se pripisuje Karlu Rahneru: „Kršćanin budućnosti bit će mistik ili uopće neće biti kršćanin“. To samo naizgled cilja na veću intimnost vjere; Benedikt piše da mu ni književnica Luise Rinser u osobnom razgovoru nije uspjela objasniti što zapravo znači ta rečenica. „Za mnoge se“, piše Benedikt XVI., iza toga krije samo program proglašenja drugorazrednima svih konkretnih oblika vjere, kako bi se naposljetku dospjelo do neosobne pobožnosti.

„Povijest religija između Boga i bogova ne završava se time da Bog na kraju nestaje kao fetiš, nego pobjedom jedinog pravog Boga nad bogovima, koji nisu Bog. Ona završava darom ljubavi, koja za pretpostavku ima Božju osobnost. Stoga ona za čovjeka završava činjenicom da je u punom smislu osoba ako prihvaća biti ljubljen od Boga i ako tu ljubav od Boga prosljeđuje“.

U jednom od tekstova Benedikt XVI. se bavi temom jednoboštva, monoteizma, pod naslovom „monoteizam i tolerancija“. Suprotstavlja se raširenoj tezi da je helenistička religija predstavljala „moderni oblik tolerancije“ te da je židovstvo bilo nesnošljivo. „Iz današnje perspektive“ zamisliva je i „drugačija prosudba tadašnjeg stanja“ – u konačnici su kršćani, koji „smatraju da je bitni oblik naše vjere izrastao iz židovstva“, danas „žrtve rastuće nesnošljivosti, koja se prakticira upravo u ime tolerancije“.

Iscrpnom analizom biblijskih mjesta u Starom zavjetu Benedikt XVI. nastoji pokazati da Bog Izraelov nije Bog nasilja. Ta predodžba o Bogu, tvrdi, tek se postupno oblikovala u kontekstu vizije proroka Ilije na Sinaju, gdje se Bog ne javlja u plamenu i oluji, nego u lahoru. „Bog ne pobjeđuje u nasilju, onako kako ga je Ilija prakticirao (pred Baalovim svećenicima), nego u trpećem Božjem sluzi, po kojemu Bog sam intervenira u povijest.“ Benedikt XVI. u tekstu povlači luk od Ilijine vizije preko navještaja Sluge Božjega kod proroka Izaije sve do Ivana Krstitelja kao poveznice između Staroga i Novoga saveza.

Benedikt u svome članku ne staje u obranu Ilijina nasilja naspram Baalovim svećenicima, ali skreće pozornost da je Baalov kult „izbrisao granicu između Boga i čovjeka“, da je „božansko povukao u dubinu i time unakazio njegovo dostojanstvo“. „U tom smislu Baalov kult pokazuje se kao stvarni razlog moralnog uništenja naroda, a zemlja mora (po Ilijinu uvjerenju) biti oslobođena toga uništenja. Na toj podlozi moguće je razumjeti smisao prve od deset Božjih zapovijedi, koja se u svoj jasnoći promatra kao autentični, bitni zahtjev Božjeg zakona: Jedini Bog stoji iznad ljudskih stvarnosti. U čistoj transcendenciji, koja Mu je vlastita, istodobno jamči čovjekovo dostojanstvo. Borba za živoga Boga, protiv Baala, time je borba za ljudsku pravičnost, kao što je to konkretno izraženo od četvrte do desete Božje zapovijedi“.

Iz Ilijinog nasilnog postupka prema Baalovim svećenicima, smatra Benedikt, „ne može se izvući zaključak o pitanju snošljivosti ili nesnošljivosti jednoboštva“. Prijetnje kaznama drugim narodima „uobičajene su i izvan Izraela“ i inače se različiti oblici jednoboštva ne daju jednostavno mjeriti istim metrom.

Osvrćući se na Knjige o Makabejcima, Benedikt XVI. primjećuje da se ondje Bog opisuje kao „razumljiv ne samo vjeri Izraela“; štoviše, Izrael ondje poziva na „opći razbor“. „Vidljivo je da mnogobožački kultovi nisu koncipirani kao razumski utemeljeni, dok jedini Bog, u kojega Izrael vjeruje, želi biti potvrđen i shvaćen i u razumskom viđenju svijeta“.

Na ovome mjestu opet se naslućuje Ratzingerova najvažnija životna tema, sukladnost i uzajamna upućenost vjere i razuma.

„Suvremena misao ne želi više priznati istinu bitka, nego zadobiti moć nad bitkom. Želi iznova oblikovati svijet prema vlastitim potrebama i težnjama. Tom orijentacijom, ne prema istini, nego prema moći, dotičemo se nesumnjivo istinskog problema današnjeg vremena.“

Kod opisa pobune Makabejaca riječ je u konačnici o „vjernosti istinskom Bogu“, a ne o tobožnjoj monoteističkoj nesnošljivosti. „Štoviše, ovdje stoje jedno nasuprot drugome nesnošljivost moderne države i vjernost vjeri otaca“. Polazeći od te tvrdnje, Benedikt se osvrće na današnje vrijeme. Moderna država zapadnog svijeta predstavlja se kao „velesila tolerancije“. „Svojim radikalnim manipuliranjem ljudima i zbunjivanjem spolova kroz rodnu ideologiju postavlja se posebice kao suprotnost kršćanstvu. To diktatorsko polaganje prava na to da se uvijek bude u pravu zbog tobožnje razboritosti, zahtijeva odricanje od kršćanske predodžbe o čovjeku i kršćanskog stila života.“ To je „nesnošljivost“, koja se još nije pretvorila u „otvoreni progon“, ali nastupa „sve autoritarnije“, uključujući i zakonodavstvo. Ovdje se javlja prijetnja gašenja onoga što je bitno kršćansko, upozorava Benedikt XVI.

Kao i svojedobno u govoru u Regensburgu, Benedikt XVI. i u jednom od tekstova objavljenih u knjizi osvrće se i na islam. U kratkom tekstu ukazuje na to da između Biblije i Kurana postoje „temeljne strukturne razlike“, koje ne dopuštaju trpanje tih dviju jednobožačkih religija u isti lonac. Strogo uzevši, piše Benedikt XVI., kršćanstvo za razliku od islama nije „religija knjige“; tek je Reformacija sa svojim zahtjevom „sola scriptura“ pogrešno izazvala taj dojam. Benedikt kritički opaža da se u kršćansko-islamskom dijalogu često ne uzimaju u obzir „strukturne razlike“. K tome je često riječ i o „nedovoljnom poznavanju Svetih pisama“. Ne smije se „takorekoć postaviti iznad obiju vjera i njihovih izvora i izjaviti: u obje ima dobroga i lošega, dakle moramo tekstove interpretirati hermeneutikom ljubavi i izjasniti se da smo i jedni i drugi protiv nasilja“.

Jedno od ukupno sedam poglavlja knjige Benedikta XVI. „Što je kršćanstvo – gotovo duhovna oporuka“ bavi se i skandalima zlostavljanja unutar Crkve, ali taj je tekst objavljen već ranije.

Crkva u Njemačkoj sa zanimanjem je dočekala četvrto poglavlje knjige, koje sadrži dosad nepoznate studije o katoličkoj dogmatici.

Benedikt je ovdje preradio članak o svećeništvu, što je objavljen 2019. u knjizi Roberta Saraha i koji je postao poznat kao obrana obveze celibata. Tom je tekstu u prerađenom obliku, kako piše, „dao novo gravitacijsko središte“. U tekstu nastoji pokazati kako se novozavjetno svećeništvo, za razliku od Lutherova tumačenja, nalazi u kontinuitetu prema svećeništvu Staroga zavjeta, „iako ga je veliki svećenik Isus Krist na križu definirao na novi način“. Sukladno tome, Benedikt ističe kao neizbježan kultni vid svećeničke službe.

Drugi vatikanski koncil, od 1962. do 1965, na kojemu je pokojni papa sudjelovao kao stručnjak, pokušao je „iznova pokazati ljepotu svećeničke službe“, ali koncilska predodžba o svećeništvu „zbog stanja suvremene biblijske egzegeze“ nije potpuna. Stoga se svećenička služba prikazuje „uglavnom kao dušobrižnička služba, dok svećenički ´proprium´ u novozavjetnoj pastoralnoj službi nije nazočan“.

Danas je u Crkvi kao „rana“ vidljivo to da se Koncil „nije pozabavio načelnim dovođenjem u pitanje katoličkog svećeništva od strane Reformacije u 16. stoljeću“.

Za razliku od Luthera, koji je postavio suprotnost između „Zakona“ i „Evanđelja“, Benedikt XVI. načelno ne vidi protimbu između poimanja svećeništva u Starom i Novom zavjetu. To je važno stoga što ne dovodi samo do različitih predodžbi o svećeničkoj službi u kršćanskim Crkvama, nego i do nespojivosti katoličke mise i protestantskog bogoslužja. Riječ je o „temeljno različitim oblicima bogoslužja, koji se po svojoj biti uzajamno isključuju“, piše Benedikt XVI, dodajući: „Tko danas zagovara intercommunio (sudjelovanje u duhovnim stvarnostima, osobito dioništvo u euharistiji onih kršćana koji ne dijele istu vjeru i isti oblik crkvenoga života), trebao bi to imati na umu.“

Knjiga „Što je kršćanstvo – gotovo duhovna oporuka“, u kojoj su objavljeni tekstovi što ih je Benedikt XVI. napisao od odreknuća od papinske službe do smrti, ukazuje na to da je nakon odreknuća nastavio teološki rad, onako kako je to činio i do izbora za papu 2005. kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, piše Vatican News.