Stručna skupina osnovana je zbog dviju odluka Narodnog vijeća u kojima je od ministra unutarnjih poslova zatraženo da evaluira Pravilnik o simbolima-oznakama s obzirom na simbole ustaških skupina, a od savezne vlade, napose od ministra, da ispita sve mogućnosti koje bi zakonom zabranile proslavu u spomen na „Bleiburški pokolj“.

Budući da je riječ o komemoraciji, skupina je ispitala ulogu Hrvatske od 1939. do 1949. te se u prijedlogu osvrnula na povijesnu pozadinu memorijalnog događaja.

Kako se navodi u zaključku skupine, „dolaskom na vlast, ustaše su htjele etnički homogenizirati izrazito heterogeno društvo masovnim ubojstvima Srba, Židova, Roma i Sinta. Polazilo se od pretpostavki hrvatske nacije kojoj su pripadali Hrvati i bosanski muslimani. Nasilje nad Židovima potaknula je Njemačka, pri čemu su veliku većinu u zemlji pobili ustaše“.

Nadalje se navodi da su „balkanske države, izuzevši Grčku“, 1944. godine potpale pod komunističku vlast. „Komunističko preuzimanje vlasti bilo je povezano s ekstremnim nasiljem koje je koštalo života stotine tisuća osoba ili ih je nagnalo u bijeg. Do danas je prisutna činjenica masovnog ubijanja najmanje 60 tisuća posebice hrvatskih i slovenskih vojnika i pripadnika paravojske, kao i civila koji su bježali s njima, koje su počinili jugoslavenski partizani. Morali su se bezuvjetno predati Narodnooslobodilačkoj vojsci. Žene i djeca su u prvih nekoliko dana uglavnom pušteni kućama. Višim časnicima suđeno je na vojnom sudu i uglavnom su osuđeni na smrt. Vojnici i članovi ustaških udruga masovno su bez suđenja likvidirani na obližnjim stratištima (što se nazivalo ‚Bleiburški pokolj‘ i ‚Križni put‘). Broj ubijenih vojnika i civila teško je utvrditi jer je broj u hrvatskoj emigraciji bio preuveličan, a u socijalističkoj literaturi zatajen ili podcijenjen, posebice kad je riječ o civilnom stanovništvu u bijegu.“

„Takozvana Bleiburška povorka časti trebala je održati sjećanje na ‚nevine žrtve komunističkog terora‘. Memorijalne manifestacije inicirali su i proveli bivši ustaški dužnosnici i simpatizeri sa sjedištem u Austriji koji su bili integrirani u široku mrežu profašističkih udruga i krovnih organizacija pod vodstvom Ante Pavelića. Počevši od obilježavanja Dušnog dana 1952. godine, komemoracije kasnije održane sredinom svibnja razvile su se u skupove s fašističkom desničarskom ekstremističkom pozadinom, što je se odrazilo i u sudskim i upravno-krivičnim postupcima“, ustvrdila je stručna skupina.

Odgovarajući na zahtjev ispitivanja mogućnosti zabrane komemoracije, u prijedlogu se poziva na (Europsku) Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, temeljni državni te savezni ustavni zakon, Zakon o okupljanju, Zakon o simbolima i pripadajuću Uredbu o simbolima-oznakama te na Zakon o zabrani i Zakon o značkama.

Analizirajući tijek komemoracije, stručna skupina je navela da je ona bila podijeljena u tri dijela: „Sjećanje na mrtve na groblju“, „Procesiju“ i „svečanost svete mise“. „Već i na groblju su se nosili i izlagali transparenti koji nisu imali ništa zajedničko s obilježavanjem pokojnika u konvencionalnom obliku. Isto to nastavljalo se i ‚Procesijom‘, kretanjem pohoda od groblja do Loibaškog polja. Uz uobičajene dijelove takve ceremonije, misa je sadržavala i političke govore, a održavana je na mjestu, na kojem je bio podignut spomen-kamen u čast vojske fašističkog režima.“

„Ne samo da su se proteklih godina iznova događali incidenti s ponovnim buđenjem nacionalsocijalizma, te bi se već samo radi toga, a prema mjerodavnom sudstvu Ustavnog suda, trebala uzeti u obzir zabrana, komemoracija se odvijala s popratnim radnjama fašističkog režima tako da u cijelosti stupa na snagu članak 9 koji se nalazi na ustavnoj razini Austrijskog državnog ugovora. Austrija se time prema svojim ugovornim partnerima obvezala ne samo da će se zalagati protiv nacionalsocijalističkog buđenja, već će se i suprotstaviti svim oblicima fašizma općenito. Ako to Republika Austrija ne bi učinila, prema međunarodnom pravu pogodila bi ju međunarodnopravna odgovornost prema ugovornim strankama Austrijskoga državnog ugovora. Natpisima na spomen-kamenima, transparentima i bedževima koji su nošeni, kao i održanim govorima, dolazi do izražaja činjenica da se ovdje odaje počast režimu i njegovim predstavnicima koji su uspostavili fašistički režim nasilja i koji su surađivali sa nacionalsocijalistima. Slijedom navedenog, stručna skupina dolazi do zaključka da se ubuduće treba zabraniti skup koji se održavao 2019., a i ranije.“

Pozivajući se na zakone koji se na to odnose, skupina je predložila i zabranu grbovnog štita s prvim bijelim poljem „jer ga je koristila 13. SS divizija ,Handschar’ i stoga se odnosi na nacionalsocijalizam“.

U završnoj napomeni piše da „čak i ako bi se ubuduće zabranila manifestacija u smislu okupljanja, kao što se održavala posebice u godinama prije 2020., nije isključeno da unatoč tome može doći do obilježavanja spomena na mrtve. Stručna skupina izričito naglašava da se ne izjašnjava protiv sjećanja na mrtve ili protiv katoličke mise.“

„Kao što je prikazano, moguće je naći primjere neutralnog sjećanja na mrtve, kod kojeg nije riječ o štovanju fašističkih ideja i štovanju ideja koja su nespojive s temeljnim vrijednostima demokratskog, liberalnog i ustavnog društva, već o obilježavanju sjećanja na sve žrtve rata, nasilja, fašizma i izgona. Stručna skupina upućuje na to da spomen-kamen na Loibaškom polju u sadašnjem obliku sprječava zaista neopterećenu komemoraciju. U tom kontekstu treba uputiti i na inicijativu Općine Bleiburg za rješavanje ove teme u jesen 2021., u sklopu Dana Bleiburškog dijaloga212 (Bleiburger Dialogtage212). Razmišljanja stručne skupine, s obzirom na obveze Austrije iz Austrijskog državnog ugovora, također su pokazala da bi bilo prikladno pravno pojasniti da Austrija ne samo da ima jasan stav protiv nacionalsocijalizma, već i da zauzima odlučan stav protiv svake vrste fašizma“, istaknuto je u prijedlogu stručne skupine.

Među ostalima, član stručne skupine bio je i kancelar Koruške biskupije.

PDF Expertenbericht Bleiburg