Uz vjernike grada Požege i članove molitvenih zajednica koji se redovito okupljaju na misna i druga slavlja u ovoj crkvi sudjelovali su i predstavnici učitelja i učenika požeške Osnovne škole Antuna Kanižlića kao i predstavnici profesora, učitelja i učenika Katoličke gimnazije i Katoličke osnovne škole u Požegi, te Gimnazije Požega na čelu s njihovim ravnateljima. Među sudionicima slavlja bio je i požeški gradonačelnik Željko Glavić. Ulazna procesija iz Biskupskog doma zaustavila se ispred crkve sv. Lovre, gdje je biskup Škvorčević uputio Bogu molitvu na spomen požeških isusovaca, osnivača, djelatnika i učenika drevne požeške Gimnazije osnovane 1699. i Akademije u 18. stoljeću, pokopanih u kripti crkve, poglavara i pitomaca požeškog Orfanotrofija te onih koji su kao žrtve »Križnog puta« 1945. bili ubijeni u Požegi, kao i za hrvatske branitelje koji su položili živote u obrani Vukovara, čije se žrtve spominjemo narednih dana. Potom su učenici, predstavnici spomenutih škola položili svijeće pod križ koji je pored crkve podignut njima u spomen.

Ustvrdivši u homiliji kako je ova večer u požeškoj crkvi sv. Lovre puna znakovitosti, biskup je s nazočnom djecom zapodjenuo kratak razgovor o dugoj povijesti crkve. Kazao je kako je jaka činjenica da u gradu Požegi postoji osam stoljeća staro sakralno zdanje, naglasivši da je još snažnija povijest dušâ onih Požežana koji su se tijekom navedenog vremena, budnom vjerom i savješću uključivali ovdje u onaj dijalog s Bogom o kojem smo čuli u naviještenim svetim čitanjima i postajali dionicima njegova svijeta. Tako smo u prvom čitanju iz Druge knjige o kraljevima čuli molitveni razgovor kralja Salomona s Bogom o njegovoj neizmjerljivoj prisutnosti u hramu, koji mu je on u Jeruzalemu izgradio, a koji je po riječima proroka Natana, upućenih Davidu, znak onog potomka iz kraljeva roda, koji će biti istinski hram Božje prisutnosti. Biskup je istaknuo da smo u Isusu Kristu po razorenom i u uskrsnuću ponovno podignutom hramu njegova tijela svi mi u krštenju postali živi hramovi prisutnosti Duha Svetoga, ugrađeni u zajedništvo njegove Crkve.

Stoga se pred činjenicom postojanja svakoga pojedinog od nas i danas trebamo zaustaviti s divljenjem i zahvalnošću, poručio je biskup Škvorčević. Dodao je kako se navedeni čudesni Božji naum njegove prisutnosti u nama na poseban način očituje u zdanjima kao što je ova crkva, u koju su mnogi Požežani tijekom minulih stoljeća dolazili razgovarati s Bogom, slično onome kako je u prvom čitanju s Bogom razgovarao kralj Salomon, a u evanđelju žena Samarijanka s Gospodinom Isusom. »Mnogi pojedinci u prošlosti našega naroda i Gradu postali su veliki upravo radi toga što se u svojim razgovorima nisu ograničili samo na ljude i ono malo i kratkotrajno što su oni mogli ostvariti, nego su u molitvi razgovarali i rasli s Bogom u dimenzijama onostranosti kojoj pripadamo, i koja čeka da nas posvema zagrli, kao što ova crkva grli ljude osam stoljeća, ustvrdio je biskup. Osim toga, kazao je, kako je u toj crkvi po onima koji su se u njoj tijekom prošlosti molili na svoj način zgusnuta povijest požeških radosti i nada, žalosti i tjeskoba, muka i nevolja, očitovanja vjernosti Bogu i ljubavi za njega, trganja iz prolaznosti i uključivanja u vječno. Zbog toga je velik događaj kad se mi okupimo u ovom prostoru te se susretnemo s tom poviješću dušâ, što nema značenje samo za našu prošlost koja na taj način oživi, nego i za našu sadašnjost i budućnost, ustvrdio je biskup.

Produbljujući govor o otajstvu Božje prisutnosti u svijetu i u ljudskim dušama, biskup Škvorčević je podsjetio sudionike slavlja, napose djecu kako mi zapravo živimo od nevidljive i našim ljudskim mjerilima neuhvatljive prisutnost neke voljene osobe, primjerice majke. Kao što su majčin poljubac, lijepa riječ, radost koja se s njezina lica razlijeva po cijeloj kući, vidljivi znakovi njezine nevidljive ljubavi za svoju djecu i druge ukućane, tako je u svetim slavljima u crkvi među nama u znakovima prisutan nevidljivi Bog, Isus Krist, njegova ljubav pobjednica nad smrću, koja nas ispunja, ustvrdio je biskup. Još je rekao da oni koji prezru ljudska i Božja događanja u znaku, zapravo osiromašuju same sebe i druge oko sebe. Naime, što je više tih znakova prisutnosti naše ljubavi u pojedinim osobama i međusobne blizine, tim je više punine života kojoj pripadamo i koja nas jedino nosi – ne samo za vrijeme ovozemaljskog puta – nego i u vječnosti, ustvrdio je biskup.

Podsjetio je kako nas u drugom čitanju apostol Petar upozorava da je čovjek poput neke građevine, kako je prisutnost ljubavi kojom nas Bog zahvaća u slavlju svetih otajstava takva da nas on njome izgrađuje. Biskup je ustvrdio da smo pozvani surađivati s Isusovim Duhom koji u nama prebiva, kako bi se punije i čvršće u nama izgrađivao božanski život. Kad taj Duh Isusove ljubavi s križa, Duh njegove položenosti života za nas zahvati dubinu našega bića, našu osobnost, tada se u nama događa najbolja i najčvršća gradnja. Tvrdnju je potkrijepio iskustvom duha voljene osobe, prijatelja ili majke, koji nas izgrađuje svojom ljubavlju. Istaknuo je kako se u tom slučaju u nama događa nešto mnogo dublje od fizičkog, biološko-tjelesnog, materijalnog rasta, to je zbivanje na razini duha, naše jedinstvene i neponovljive osobe. Kad tu izgradnju u nama ostvaruje Bog, već se ovdje na zemlji počinje događati vječnost, ustvrdio je biskup.

Pozvao je sudionike slavlja da – nastojeći sredstvima iz fondova Europske unije ili nekih drugih izvora materijalno izgrađivati hrvatsku zemlju, ne propuste Bogu omogućiti da on u njima izgrađuje ono što samo on svojom ljubavlju može ostvariti. Kazao je da pred tolikim dušama koje su tijekom osam stoljeća dolazile u ovu crkvu sv. Lovre zajedno s njima moli Boga neka ne dopusti da svedemo sebe na malo, na naše ljudske pokušaje koji počesto završavaju u neuspjehu, nego da trajno računamo s onom njegovom gradnjom koju je započeo u Isusu Kristu, u njegovu djelu ljubavi na križu, i da nas to djelo što snažnije prožme u dubini našeg bića, čineći nas radosnim i dobrohotnim ljudima koji žive u međusobnoj slozi i ljubavi, obogaćujući na taj način ovu našu zemlju. Još je pozvao nazočne da na ovom slavlju odluče kako će svojom vjerom, sabranošću pred Bogom u crkvi i u obitelji, sudjelovanjem u svetim slavljima, nastojati da se ne izgube ovdje na zemlju, nego da uz pomoć Božju rastu i dospiju u vječnost za koju ih je Bog stvorio. Zamolio je sv. Lovru da im bude na pomoć.

Na svršetku slavlja biskup Škvorčević je pročitao zapis iz Matice umrlih požeške Župe Sv. Terezije, o smrti isusovca Antuna Kanižlića na dan 24. kolovoza 1777. godine, kao i ulomak iz njegove oporuke, sastavljene devet dana prije njegove smrti, u kojoj ovaj znameniti Požežanin izražava želju da bude pokopan u crkvi sv. Lovre, a svoju plemenitu dušu preporuča u molitve svojim sugrađanima. Nakon toga biskup je sa svećenicima sišao u kriptu, izmolivši ondje molitvu odrješenja i blagoslova Kanižlićeva groba, pozvavši sudionike slavlja, napose školarce da idućih dana razgledaju u kripti trajni postav izložbe njegovih književnih i teoloških djela iz Povijesne knjižnice Požeške biskupije. Slavlje je popratio svojom pjesmom zbor crkve sv. Lovre i dječji zbor Katoličke osnovne škole u Požegi te je završilo Kanižlićevom pjesmom „Pismu novu svi pivajmo“.