Uvodeći u misno slavlje, biskup Škvorčević je kazao nazočnima da su se okupili u Katedrali kako bi se proslavom Obljetnice njezine posvete spomenuli otajstva Crkve, koje se od prije 24 godine po odluci pape Ivana Pavla II. ostvaruje u Požeškoj biskupiji. Pozvao ih je da se u zahvalnosti Bogu za dar svoje požeške mjesne Crkve sjedine sa svima onima koji pripadaju njezinu zajedništvu.

U homiliji biskup je podsjetio sudionike slavlja kako je 5. srpnja 1997. papa Ivan Pavao osnovao Požešku biskupiju i da je ona na današnji dan prije 24 godine, 27. rujna 1997. uspostavljena tako što je narodu Božjem to proglašeno čitanjem Papina Apostolskog pisma i biskupovim ređenjem. Naglasio je kako je tim činom Biskupija započela svoj povijesni hod. Čestitao je spomenutu obljetnicu svim sudionicima slavlja na čelu sa svećenicima i đakonima. Istaknuo je kako je Papa svojim spomenutim Apostolskim pismom odredio sjedište nove Biskupije u Požegi, uzdigavši crkvu sv. Terezije na dostojanstvo katedrale, te je gradonačelniku, županici i svim građanima grada Požege čestitao što je time Požega uvrštena među gradove u svijetu koji imaju posebno, ne samo vjersko, nego i šire društveno-kulturno značenje. Napomenu je kako je od toga dana ova požeška crkva počela okupljati vjernike, ne samo iz grada Požege, nego i iz svih dijelova Požeške biskupije. Kazao je da nas naviještena Božja riječ želi dublje uvesti u otajstvo njezine posvete koje slavimo.

Polazeći od ulomka prvog čitanja iz Prve knjige o kraljevima, molitve koju je kralj Salomon u ono davno doba uputio Bogu nakon što mu je sagradio hram u Jeruzalemu, biskup je ustvrdio kako je čovjek između ostalog biće koje se kreće i doživljava sebe u prostoru, a prostor uz svoje fizičke dimenzije, ima i duhovnu dimenziju, koju ne uspijevamo do kraja protumačiti, ali iz iskustva znamo da ona ima za nas veliko značenje. Kazao je da kralj Salomon, graditelj raskošnog hrama u Jeruzalemu, pred nedokučivim, ali istinitim otajstvom prisutnosti beskrajnoga i neizmjernog Boga u ograničenim dimenzijama fizičkog prostora pita u molitvi samoga sebe kako je moguće da Bog, kojega ne može obuhvatiti nikakav prostor, ni zemaljski ni nebeski, prebiva u hramu kojeg mu je on izgradio. Drugim riječima: zašto je sagradio hram Bogu kojega nikakvi prostori ne mogu obuhvatiti. Odgovor je dao sam Salomon ustvrdivši da je hram mjesto sabranosti, molitve, razgovora između čovjeka i Boga, koji se u njem nastanjuje svojom beskrajnom prisutnošću. Molitva nije samo prisutnost Božja, nego događaj susreta čovjeka s Bogom, koji je u Starom zavjetu na svoj način bio ograničen na zidove jeruzalemskog hrama.

No, sv. Petar u ulomku svoje Prve poslanice, naviještenom u drugom liturgijskom čitanju produbljuje Salomonovu istinu o Božjem hramu, uvjeravajući svoje naslovnike da je Isus Krist kamen živi kojeg su ljudi odbacili i razapeli na križ, ali kojeg je Bog izabrao da bude temeljnim i zaglavnim kamenom u zdanju žive zajednice, Crkve. Na Isusu Kristu počiva Crkva i on je poput temeljnog i zaglavnog kamena drži na okupu ne dopuštajući da se uruši, veli sv. Petar, uvjeravajući da su oni koji vjeruju u Isusa Krista poslagani kao živo kamenje u zdanje njegove Crkve, a onima koji ne vjeruju on je kamen spoticanja. Apostol poručuje vjernicima: »Vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni«, koji je pozvan naviještati silna djela Božja i zajedno s Kristom prinositi duhovnu žrtvu.

Biskup je dodao kako sv. Ivan u današnjem evanđeoskom ulomku, opisujući završetak razgovora koji je Isus vodio na Jakovljevu zdencu sa ženom Samarijankom, upućuje na to da Božja prisutnost nakon Isusova utjelovljenja nije vezana za rukotvoreno zdanje, nego za čovjeka, u kojem se ostvaruje istinsko klanjanje Ocu, kad on cjelovitim bićem iz vjere živi predanje Isusu Kristu, i omogućuje da ga zahvati ona njegova ljubav s križa koja je pobijedila smrt. U crkvama građevinama mi neprestano očitujemo takvu pripadnost Isusu Kristu, klanjanje u duhu i istini, ustvrdio je biskup. Klanjanje je trajni čin čovjekova predanja Bogu, a koljeno koje prigiba zemlji to označuje. Crkve građevine znak su žive Crkve koju Isus Krist gradi u svojim vjernicima. Kad ne bi bilo živih vjernika, materijalna crkva bila bi mrtvi muzej, ustvrdio je biskup.

Kazao je kako je radostan što nakon osnutka Požeške biskupije Katedrala svjedoči da u ovom dijelu Hrvatske postoji živa Crkva, vjernici u čijim srcima živi ona blizina koju je Isus Krist počeo ostvarivati u njima po svetom krštenju i drugim sakramentima, napose svetoj euharistiji, koje slavimo u crkvama zgradama. Biskup je podsjetio sudionike slavlja na znakove Isusove prisutnosti u našim crkvama. To je ponajprije ambon, koji nije tek stalak na koji odlažemo knjigu svetih čitanja, nego znak Isusa Krista prisutna među nama u riječi koju naviještamo. To je oltar, koji nije tek neki stolić, nego kameni žrtvenik na kojem se u svetoj misi obnavlja Isusova žrtva ljubavi s križa. Znak Božje prisutnosti je i biskupovo sjedalo, zvano katedra, koje je veće od drugih sjedala, jer je znak prisutnosti Isusa Krista u jednome od zbora apostolskih nasljednika, predsjedatelju svetog slavlja. Poseban pak znak te prisutnosti je tabernakul, u kojem čuvamo Presveto Otajstvo, da bismo se pred njim klanjali i nosili ga bolesnicima kao popudbinu na odlasku s ovog svijeta u vječnost. Biskup je poručio nazočnim vjernicima da se raduje svakom slavlju s njima u Katedrali upravo stoga što Isus Krist svojom prisutnošću, riječju, žrtvom na oltaru po predsjedatelju svetog slavlja, izgrađuje zajedništvo svoje Crkve, njegove žive zajednice, ne samo ovdje na zemlji, nego za vječnost.

Zahvalio je onima koji su u 18. stoljeću izgradili ovu crkvu po vrijednom arhitektonskom nacrtu, te je stručnjaci smatraju jednom od najljepših kasnobaroknih građevina u Hrvatskoj. Napomenuo je da ona zbog povijesnih okolnosti nije iznutra bogato opremljena poput nekih drugih crkava, ali kako je to svojevrsni poziv da je mi opremimo u svoj njezinoj ljepoti s onim što će Gospodin Isus u našim srcima i životima ostvariti kao svoju božansku spasiteljsku ljepotu. Ustvrdio je da se na taj način događa određeni duhovni dinamizam između crkve građevine i Crkve kao duhovnog zdanja koje raste i živi u nama. Završavajući homiliju poželio je da bude blagoslovljeno sve ono što Gospodin Isus snagom svoga Duha izgrađuje u svim našim crkvama, a napose ovdje u požeškoj Katedrali.

Nakon popričesne molitve sudionici slavlja predvođeni biskupom Škvorčevićem uputili su Bogu molitvu za Požešku biskupiju, koja je zaključena pjevanjem biskupijskog gesla »Krist danas i uvijeke, naša nada, aleluja!«. Na svršetku misnog slavlja biskup je zahvalio svećenicima, redovnicima i redovnicama za ono što u svom poslanju nastoje činiti za život i rast požeške mjesne Crkve. Svim onima koji redovito dolaze u crkvu, osobito u Katedralu, zahvalio je što u molitvi neprestano predstavljaju živo kamenje kojim Isus Krist izgrađuje svoje zajedništvo u Požeškoj biskupiji. Kazao je kako ima još mnogo onih kojima bi trebao osobno zahvaliti, ali to nije moguće, te im prema ustaljenom običaju na obljetnicu uspostave Požeške biskupije na svoj način zahvaljuje time što nekim zaslužnim vjernicima dodjeljuje biskupijsku medalju s Poveljom zahvalnosti. To su ove godine: Franjo Gajst iz Župe bl. Alojzija Stepinca u Virovitici, Josip Tilinger iz Župe sv. Leopolda Mandića u Požegi, i dr. Slavko Žagar iz Župe sv. Antuna Padovanskog u Našicama.

Sudionike slavlja biskup je podsjetio da nakon svete mise slijedi otvorenje Orguljaških večeri u Katedrali u pripravi za svetkovinu sv. Terezije, njezine nebeske zaštitnice, koncertom koji će održati naš poznati orguljaš Pavao Mašić.