Pozdravljajući sudionike slavlja biskup Škvorčević rekao je da je protekla godina dana otkako je svećenik Josip Devčić predao svoju plemenitu dušu Bogu, preselio se u vječnost. Kazao je da je „razdaljina koja nas od njega dijeli prostorno-spacijalna. Ali okupili smo se oko oltara da bismo prinijeli Isusovu žrtvu ljubavi s križa koja je skratila sve razdaljine i dovela nas u Božju blizinu“, poručio je.

Napomenuvši da je svećenik Devčić na tom oltaru u misi slavio upravo to otajstvo, pozvao je nazočne da se s njime sjedine u zahvalnosti za sve ono što je tijekom svoga smrtnog života nastojao ondje ostvarivati: naviještati Isusovu radosnu vijest, pobjedu nad smrću, u nadi da je i on postao njezinim dionikom.

U homiliji je mons. Škvorčević rekao sudionicima slavlja da su u naviještenom evanđelju čuli izvještaj o tužnoj sudbini jednog od Isusovih najbližih učenika, Jude Iškariotskoga, koji je opredjeljenjem svoje zavedene savjesti od Isusova prijatelja postao njegov izdajica. Naglasio je kontrast između Jude i Isusa: dok Juda izdaje Isusa i predaje glavarima svećeničkim za trideset srebrnjaka, Isus predaje samog sebe za nas Ocu do kraja, do u smrt. S jedne strane je Judina izdaja, koja ga je odvela u propast, a s druge strane predanje Isusovo koje nam je podarilo spasenje.

Promatrajući lik svećenika Josipa Devčića u svjetlu navedenih činjenica, propovjednik je ustvrdio da je on u svom životu jasno nastojao svjedočiti opredjeljenje za Boga, i da je kao svećenik sa svim svojim ljudskim slabostima nalazio u Isusovu predanju Ocu model svoga svakodnevnog postojanja, te da nikad nije posumnjao da je krenuo pravim putem, predanjem za druge, napose za svoje župljane u Stražemanu, tako nastojeći živjeti svoje svećeništvo.

Kazao je da se sav njegov život može sažeti u Isusovo evanđeosko predanje za nas, jer je posvema živio od prisutnosti Božje, „uhom sav pozoran čuti Božju riječ i ustima je naviještati, poput Sluge Božjega kojeg prikazuje prorok Izaija u prvom čitanju, i kojega njegovi progonitelji ne mogu pobijediti jer je Bog u kojega se pouzdao bio s njime i pokazao se jačim od svih životnih protivština. Onaj koji živi u Božjoj prisutnosti, nije podvrgnut osudama“, ustvrdio je biskup Škvorčević.

Podsjetio je sudionike slavlja da se Božja prisutnost u njima ostvaruje po svetim sakramentima u Crkvi, a napose po krštenju i euharistiji, te životom po vjeri, kojem je svećenik služitelj. „Na taj način kršćani dok su još na zemlji već počinju živjeti vječnost. Sva se naša osuda dogodila u Isusovoj nepravednoj osudi i njegovu razapinjanju. Stoga stojimo u slobodi vjere i pred životom svećenika kao što je bio Josip Devčić u uvjerenju da je ono što je izabrao nastojao ostvarivati i svjedočiti svojim svećeničkim životom te je to bilo njegov identitet i za vrijeme njegova ovozemaljskog života i za vječnost. Bog prisutan u njegovu životu na zemlji, već je bio početak onoga što treba biti njegova vječnost“, ustvrdio je. Poželio je svećeniku Devčiću da puna Božja prisutnost, koju je ovdje na zemlji u vjeri živio, bude njegova proslava u vječnosti.

Na svršetku misnog slavlja mons. Škvorčević je poručio da je „prisutnost Božja u nama i u našem životu jača od naše prolaznosti i smrtnosti. Kad pak u smrti odložimo našu prolaznost, ostaje samo Božja prisutnost, ‘Bog sve u svima’, kako veli Pavao, i mi vjerujemo da se to dogodilo u smrti svećenika Josipa“, kazao je te dodao da predanje koje netko živi na ovom svijetu jest ona snaga koja se očitovala u Isusovu predanju Ocu do kraja, do u smrt. „To predanje je ovdje na zemlji zalog besmrtnosti, te mi u toj vjeri pristupamo našim preminulima“, naglasio je. Poželio je prisutnima da to bude i njihova utjeha na odlasku s ovoga svijeta i nada da će se sa svojim pokojnima ponovno susresti u vječnosti.