Obraćanje umirovljenog riječkog nadbiskupa Ivana Devčića

„Ove godine obavijestio sam Svetog Oca da 1. siječnja 2023. godine navršavam 75 godina života, čime sam postigao kanonsku dob za umirovljenje. Papa Ivan Pavao II. imenovao me je riječkim nadbiskupom metropolitom 17. studenog 2000. godine, a za biskupa ove mjesne Crkve posvećen sam i uveden 16. prosinca iste godine. Za svoje biskupsko geslo uzeo sam riječi „Krist – naša nada!“

Tijekom svoje biskupske službe bio sam više godina član Stalnog vijeća HBK, a također i predsjednik više odbora i vijeća. Kao što su: Odbor HBK za sredstva društvene komunikacije, Odbor HBK za katoličke škole i visoka crkvena učilišta, Vijeće za laike HBK, član Komisije HBK za odnose s Europskom unijom, predsjednik Upravnog vijeća Hrvatskog katoličkog radija i IKA-e, član Biskupske komisije HBK za odnose s državom te član Biskupske komisije za Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu.

Uz sve te odgovorne službe, nisam zanemario i svoju veliku ljubav prema znanosti, napose prema filozofiji. U svom znanstvenom radu bavio sam se ponajviše istraživanjem i produbljivanjem filozofije Nikolaja Aleksandroviča Berdjajeva, na kojem sam doktorirao na Filozofskom fakultetu Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu. Proučavao sam također fundamentalna pitanja etike. Tijekom svoga znanstvenog i profesorskog rada na više fakulteta, počevši od naše Teologije u Rijeci, Medicinskog i Filozofskog fakulteta u Rijeci, objavio sam više znanstvenih knjiga i članaka. A trenutno su mi u tisku tri sveska nove knjige koja će biti naslovljena „Pitanje o Bogu“.

U ovih dvadeset i dvije godine svoje biskupske službe kao riječki nadbiskup metropolit uvijek sam imao na srcu brigu za najslabije i najpotrebitije u našemu gradu i šire. Zato sam inicirao otvaranje Hospicija za umiruće, koji je nazvan po utemeljiteljici izvorne riječke družbe sestara Presvetog Srca Isusova – Marija Krucifiksa Kozulić, Riječka Majka. Ovaj je hospicij ujedno i prvi takve vrste u Hrvatskoj. Otvorili smo i Prihvatilište Ruže sv. Franje za beskućnike, kao i niz drugih socijalno-karitativnih ustanova. Podsjećam ovdje i na Caritas Riječke nadbiskupije za koji smo također izgradili adekvatni smještaj. A osobito sam ponosan na otvaranje naše Katoličke osnovne škole Josip Pavlišić, kojoj smo dali ime upravo po nadbiskupu Pavlišiću koji je bio veliki graditelj, promicatelj školstva od svojih svećeničkih dana u Istri i kasnije u Riječkoj nadbiskupiji. Ova je zgrada u kojoj se danas nalazimo također proširena i dorađena za biskupijsku upravu i potrebe same Nadbiskupije.

Puno se radilo i gradilo kroz ova dva desetljeća. Naravno, nisam mogao to sve činiti sam nego uz Božju pomoć i pomoć svojih dobrih suradnika, od kojih su neki napredovali do visokih akademskih titula. Ovom prilikom zahvaljujem Gospodinu za nesebičnu pomoć koju su mi tijekom moje biskupske službe uvijek pružali naši svećenici, dijecezanski i redovnički, kao i redovnice koje sa svojim družbama djeluju na području naše nadbiskupije.

Također želio bih zahvaliti i gradskim i županijskim vlastima, posebno gospodinu Zlatku Komadini, županu Primorsko-goranske županije, i gospodinu Vojku Obersnelu, donedavnom riječkom gradonačelniku, kao i njegovom nasljedniku gospodinu Marku Filipoviću. Naravno, koristim priliku zahvaliti se za dobru suradnju s riječkim sveučilištem na čelu s rektoricom Sveučilišta prof. dr. Snježanom Prijić Samaržija. Ovdje želim također zahvaliti i bivšem ravnatelju KBC-a prof. dr. Davoru Štimcu, kao i njegovom nasljedniku prof. dr. Alenu Ružiću. Naravno, i cijelom medicinskom osoblju.

Kada bih navodio sva imena ustanova i osoba u kojima sam tijekom svoje biskupske službe nalazio vjerne i odane suradnike, bila bi to poduža lista. Zato svima od srca zahvaljujem. Neka im Gospodin stostruko uzvrati za svako dobro koje su učinili riječkoj Crkvi i meni osobno u ova dva desetljeća.

I vama, dragi predstavnici medija, također od srca zahvaljujem što ste sva događanja pratili, uključujući i ovo današnje, i tako omogućavali našoj javnosti da se pobliže upozna sa životom i radom naše Riječke Crkve.

Uza sve spomenute, kao riječki nadbiskup uvijek sam osjećao da imam posebnu podršku i naklonost naših vjernika laika širom Riječke nadbiskupije. Zato sam uvijek rado dolazio u župe i susretao se s njima. Nosim u srcu lijepe uspomene na brojne krizme i susrete s mladima. Sve ih preporučujem zagovoru našega nebeskog zaštitnika, mladoga sv. Vida.

Na kraju, ako sam tijekom svoje biskupske službe nekom riječju, odlukom ili činom nekoga od gore navedenih uvrijedio, molim kao svećenik i biskup za oproštenje.

Svome nasljedniku, mons. Mati Uziniću, želim puno Božjeg blagoslova i mudrosti u vršenju službe riječkoga nadbiskupa metropolita.“