S izabranicima iz župa Požeške biskupije na obredu su sudjelovali i njihovi župnici i kumovi. Pozdravljajući nazočne pripravnike, biskup je rekao da su se okupili u kapeli sv. Ivana Pavla II., sveca koji je prije dvadeset i pet godina utemeljio Požešku biskupiju i na taj način ju uključio u zajedništvo jedne svete, katoličke i apostolske Crkve. Istaknuo je da će oni po svetim sakramentima krštenja, potvrde i svete pričesti, Isusovim zahvatom biti ugrađeni u to zajedništvo njegove Crkve koje se ostvaruje u Požeškoj biskupiji. Spomenuo je da je zbog toga znakovito što se obred upisa imena kandidata za svete sakramente čini u katedrali, majci crkvi Požeške biskupije, i što ga predvodi dijecezanski biskup. Zahvalio im je što su se u svojoj slobodi odlučili krstiti i povjeriti svoju sudbinu Onome koji je pobijedio smrt i s kojim i oni postaju pobjednici.

U homiliji biskup Antun je zapitao pripravnike za primanje sakramenata otkud ili iz čega čitaju istinu o sebi. Kazao je da ima nekih koji smatraju kako je naša životna sudbina upisana u zvijezdama i zato ih prema njihovu mišljenju treba proučavati da bismo znali tko smo. Drugi pak tvrde da se istina o nama krije u kartama, a ima i onih koji smatraju da je istina o čovjeku zapisana u dlan njihove ruke. Poručio je sudionicima slavlja da su se okupili u Katedrali da bi istinu o sebi i o smislu svoga života pročitali na ovom obredu iz onog zapisa koji se zove Sveto Pismo, u kojem je od prapočetaka čovječanstva zabilježena Božja istina o nama ljudima. Podsjetivši ih na čudesnu činjenicu njihova postojanja, biskup je naglasio da je svaki pojedini od njih jedinstvena i neponovljiva osoba po stvarnoj a neuhvatljivoj dubini svoga bića koju iskustveno žive. Da ste sami sebe smišljali, vjerojatno biste sebe drugačije ostvarili. Ali vi niste ništa mogli pridonijeti svojoj pojavi na ovome svijetu. I to je izazovno, jer nam svjedoči da je svatko od nas dar koji ničim nismo zaslužili, ustvrdio je biskup. Pozvao je sudionike slavlja da budu radosni što postoje i što nisu prepušteni samima sebi. Još im je poručio kako nisu samo dar svojih roditelja, nisu rođeni samo iz njihove ljudske ljubavi, jer spoznajemo – više srcem nego pameću – da postoji jedna dublja, veća, neuhvatljiva ali stvarna ljubav kojoj pripadamo, – Božja ljubav. Budući da smo djelo neizmjerne Božje ljubavi, koliko god mi tjelesno bili slični jedni drugima, nitko od nas nije nečija kopija ili klon, nego izvorno, originalno biće, jedinstvena i neponovljiva osoba, zaključio je biskup. Ustvrdivši kako je jedinstvenost i neponovljivost naše osobe duhovni podatak, te mi nismo samo ono što drugi izvanjski vide, nego naš identitet i našu bît tvori ono što je u nama nevidljivo i neuhvatljivo. Iza našeg postojanja stoji Bog koji je ljubav i koji ima svoj naum o nama, te on sigurno nije pogriješio kad nas je stvorio, ali mi možemo pogriješiti opredjeljujući se za život bez njega, kazao je biskup Antun.

Polazeći od prvog čitanja iz Knjige postanka koje tvrdi da je Bog stvorio čovjeka kao slobodno biće, biskup je spomenuo kako sloboda nije nešto što se može izmjeriti, izvagati ili kupiti u trgovini, nego je ona stanje ljudskog duha od kojeg čovjek zapravo živi i po kojem je prvenstveno slika Božja. Za razliku od Boga koji je ničim uvjetovana sloboda jer u njegovu biću nema nikakve prisile, naša ljudska sloboda može biti uvjetovana, napastovana, i dovesti do toga da budemo zavedeni i prevareni od Zloga, kojeg Sveto pismo naziva đavao ili sotona. Govoreći o otajstvu zla, biskup je ustvrdio da ne znamo otkud zlo, ali da pameću i srcem otkrivamo kako je zlo iracionalna stvarnost, protivna životu i čovjeku, koja mu pristupa vrlo inteligentno, uvjeravajući ga da će dobro učiniti ako se svojom slobodom opredijeli za ono što je protiv njega i njegova života, odnosno za grijeh. Međutim, ubrzo nakon što je učinio grijeh čovjek „progleda i prepozna da je gol“. To nije u prvom redu golotinja njegova tijela, nego razgolićenost i smrt njegova duha, svedenost njegove slobode na gubitništvo. Za razliku od tjelesne smrti koju ljudska znanost može protumačiti, smrt duha je otajstvena stvarnost koju nismo u stanju do kraja razumjeti, rekao je biskup. Tvrdnju je potkrijepio aktualnim ratnim zbivanjima u Ukrajini, kazavši da je ondje pokrenut rat jer je Zli uvjerio jednog vođu da će postići nešto veliko za sebe osvajanjem susjedne zemlje, razarajući njezine gradove i ubijajući njezine stanovnike. Međutim, iskustvo nam kazuje da čovjek ne može biti sretno biće, ubijajući drugoga i otimajući ono što je njegovo. Zaveden je prevarom Zloga te dok ubija druge, zapravo ubija samoga sebe.

Osvrnuvši se na evanđeoski ulomak o Isusovu napastovanju od Zloga, biskup je ustvrdio da je Isus Krist postao čovjekom upravo zato da nas izbavi iz našeg stanja zavedenosti zlom i gubitništva. Vlastitim primjerom nam je pokazao kako se trebamo oduprijeti napasniku kad nas uvjerava da ćemo biti sretni ako svoj život svedemo na materijalno. Materijalna dobra su nam potrebna za život, ali ona nas ne mogu usrećiti i dati smisao našem postojanju, to može jedino Bog. Isus svjedoči da je Božja riječ istinska hrana za naš život, zapisana u Svetom Pismu i u savjest svakog čovjeka, ustvrdio je biskup. Rekao je da savjest nije neki fizički organ u našem tijelu, nego duhovni podatak u nama, glas koji nas uvjerava da istinsku sreću postižemo onda kad činimo dobro i izbjegavamo zlo. Drvom spoznanja dobra i zla, o kojem govori današnje prvo čitanje slikovito je uprizorena čovjekova savjest. Biskup je pozvao pripravnike za sakramente da razmišljaju kakvi su ljudi, otkud su se pojavili i žele li u životu postići tek nešto materijalno, izgraditi kuću i kupiti dobar automobil, ili biti uspjeli ljudi po opredjeljenju svoje savjesti za Isusa Krista, jedinog pobjednika nad zlom i smrću.

Ustvrdivši kako se nitko drugi na zemlji osim Krista nije usudio za sebe reći: „Ja sam Put i Istina i Život“, biskup je naglasio da je oblikovanje svoje savjesti i srca u povezanosti s njime najbolja i najuspješnija životna formula. Napomenuo je da ima onih koji smatraju da je čovjek sretan onda kad može raditi što hoće, kazavši da sloboda nije raditi ono što se nekome prohtije i sviđa, nego raditi ono što je dobro i istinito. Stoga je poručio pripravnicima za sakramente da svoju slobodu i dostojanstvo najbolje potvrđuju kad Isusu Kristu otvaraju prostore svoga duha. Crkva je služiteljica njegove pobjede nad smrću u našim životima po molitvi, naviještanju Božje riječi, po kojoj u naš duh ulazi Božje svjetlo, osobito pak po sakramentu svetog krštenja i drugim sakramentima, ustvrdio je biskup. Još je rekao da u krštenju povjeravamo same sebe Isusu Kristu, da on u nama snagom svoga pobjedničkog Duha nad zlom i smrću ostvari svoje djelo, te nas uvede u puninu istine i daruje životni smisao. Poručio je pripravnicima za sakramente da će krštenjem biti ugrađeni u Crkvu, koja nije ljudska organizacija, nego živi organizam u kojem je prisutan Isus Krist i međusobno nas povezuje svojim Duhom, te u nama teče milosna snaga njegove ljubavi i postajemo dionici njegove pobjede nad smrću. Poželio je da bude blagoslovljeno sve što će katekumeni učiniti u svojoj pripravi za sakramente kršćanske inicijacije, i da se njihovim primanjem ne dogodi tek nešto izvanjsko, nego da zahvatom Isusova Duha postanu novi ljudi, te iskuse svu ljepotu kršćanstva. Završavajući homiliju, biskup je pozvao pripravnike za svete sakramente da Crkvu, čijim će članovima postati primanjem sakramenata kršćanske inicijacije, nikad ne promatraju površno, usredotočujući se na ono što ljudi, pokatkad slabi, nemoćni i grešni u njoj čine, nego da uvijek očima vjere i u ljudskim slabostima prepoznaju Isusovu jakost a u nemoćima njegovu pobjedu, te da on po djelu koje će u njima ostvarivati daruje novu ljepotu i snagu našoj hrvatskoj domovini.

Potom je biskup Antun u obredu izbora primio spomenute kandidate među izabranike za sakramente kršćanske inicijacije, a Ivica Žuljević, prepošt Stolnog kaptola sv. Petra, upisao njihova imena u Knjigu katekumena. Na svršetku obreda biskup je poručio kandidatima da svake korizmene nedjelje učine novi korak u svojim župnim zajednicama kako to predviđa Red pristupa odraslih u kršćanstvo. Zaželio im je da s velikom marljivošću i zauzetošću svjedoče sebi i Bogu što žele biti, ne površno i djelomično, što u odnosu s Bogom ne može nikoga ispuniti niti usrećiti. Prisutnim svećenicima zahvalio je za sudjelovanje na ovom slavlju, jer su na taj način posvjedočili katekumenima da nisu sami na putu priprave za svete sakramente, nego da uz njih stoji cijela župa, u kojoj se živi krsno pripadništvo Isusu Kristu i njegovoj Crkvi.