Nakon izvještaja o Isusovoj muci i smrti iz Evanđelja po Ivanu prigodom homilijom okupljenima se obratio vlč. Hrvoje Zovko.  Razmatrajući na početku o Kristovom križu, istaknuo je kako križ spominjemo drugi dan Vazmenog trodnevlja i kako je to drugi korak prijelaza u novi život uskrsnuća.

„To su koraci koje nam liturgija nudi kako bismo korak po korak došli do svoje pashe (pasha=iskočiti). Smisao trodnevlja nije samo sjećanje na ono što je Krist učinio, nego je smisao u tome da dođemo do našeg prijelaza, do našeg iskoraka u novi život, do naše pashe, do onoga što je namijenjeno za nas.”

“Uskrsnuće Isusa Krista i Njegova Pasha su Njegov put prema Ocu – put u nebo – a u Vazmenom trodnevlju kao da nas Isus uzima za ruku i vodi Istim putem koji je On prošao kako bi nas doveo do neba, do naše pashe, do istog cilja“, rekao je dodavši kako križ nije greška na putu te muka Isusa Krista nije strano tijelo, nego ona čini dio uskrsnuća.

„To znači da Isusov križ čini dio Njegova prijelaza Ocu – nema prijelaza u novi život bez križa. Križ je odskočna daska, on je nužan. On nije grješka na putu! Mi večeras trebamo povjerovati da bez križa nije moguće uskrsnuti, da nije moguće ući u novi život“.

U nastavku ustvrdio je kako križ služi Kristu da bi On uskrsnuo i samo zato se i danas možemo pokloniti križu na što nas pozivaju obredi. „Prvo svjedočanstvo proslave Velikog petka donosi nam hodočasnica Egerija iz IV. st. koja spominje ljubljenje pozlaćene škrinje u kojoj je sveto drvo križa. Mi ćemo se pokloniti križu! Kako je to moguće? Pazite, mi se ne klanjamo Raspetome, nego se klanjamo križu.

To nije isto – postoji križ i postoji Raspeti na križu. Mi se klanjamo križu! Što svećenik ili đakon otpjevaju tri puta kada prolaze kroz crkvu do oltara? Pjevaju evo drvo križa, ne pjevaju evo Krista na križu! To su dvije različite stvarnosti! Mi se klanjamo drvu križa! Klanjamo se križu, mučilištu – nečemu što je bilo sredstvo mučenja! Nas križ ne sablažnjava jer smo na njega naviknuli. Kako je moguće pokloniti se sredstvu mučenja? Treba imati nove oči koje vide ono što je skriveno!

Jer, to hoćeš li se imati snage pokloniti križu, ovisi o načinu na koji ga gledaš! Jer, ako u križu vidiš samo bol, patnju, muku, smrt, zlo – a u križu je i to – ne možeš se pokloniti križu! Zašto bi se netko klanjao zlu, nepravdi, boli, muci, patnji…?

Osim toga križ ima i nešto drugo jer je on puno više od toga! Koga pokazuje križ? On pokazuje nekoga tko je zaljubljen, tko ljubi do kraja, tko je pun strasti, tko ljubi bezuvjetno, tko ljubi druge više nego sebe. Križ pokazuje čovjeka koji je ujedno i Bog i koji sebe daje za tebe do kraja! Križ pokazuje Boga koji se daje bez zadrške i koji je spreman učiniti sve da bi ga ti prihvatio i otvorio mu svoje srce“.

Propovjednik se zapitao i zašto mi imamo svoj križ i što činiti s tim križem na kojem patimo. „Kristovim križem je osvijetljen naš križ. Kristov križ nam pomaže da razumijemo svoj križ. Krist je svome križu i patnji dao smisao – onda i moj križ i patnja, i tvoj križ i patnja imaju smisla.

Nema prijelaza u novi život bez križa! Nema uskrsnuća bez križa! Postoji više mogućnosti kad stojimo pred svojim križem. Možemo se sakriti, izmaknuti ukoliko nam naš križ to dopušta. Ako to ne možemo, onda možemo podnositi križ – to je druga mogućnost – ali kad podnosimo onda mrmljamo i naš križ nas tlači i opterećuje.

Mi kršćani imamo i treću mogućnost – prihvatiti križ. I to prihvatiti ga ne u naše ime, nego u Kristovo ime! Ne u ime naše snage koje nemamo, nego u ime Božje snage koju nam On daje tako da možemo učiniti ono što je On učinio. Možemo se poslužiti svom tom nelagodom koju nam križ daje kao odskočnom daskom kako bismo mi došli do svoga cilja – nebo“, zaključio je vlč. Zovko.

Uslijedilo je klanjanje križu, za vrijeme kojega je zbor pjevao korizmene napjeve što je doprinijelo snažnom iskustvu sjedinjenja s Isusovom patnjom.

Foto: Stjepan Vego // Obredi Muke Gospodnje u sisačkoj bazilici Sv. Kvirina