Za vrijeme Službe, Muku našeg Gospodina Isusa Krista po Ivanu pjevali su đakon Tin Vidov, Zdenko Stipčević, katedralni župnik Josip Radojica Pinčić i Katedralni zbor sv. Stošije.

„Isus, stojeći na pragu svoje muke, zajedno sa svojim učenicima, nakon što su otpjevali hvalospjeve i proslavili Posljednju večeru, nalazi se u Getsemanskom vrtu na Maslinskoj gori. Isus je tu u molitvi, u Očevoj blizini, kao što je bio i cijeloga života. Isusov razgovor s Ocem, pun ljubavi, nikada nije izostao. ”Došao je čas’ (Iv 16, 32) kojeg je Isus gledao od početka, o kojemu je govorio svojim učenicima. To je čas koji nije sličan niti jednom njegovom dotadašnjem trenutku. To je čas koji sadrži i sabire cijelo Isusovo djelo. To je čas u kojem se Isus potpuno predaje u Očeve ruke. Trenutak je to Isusove molitve“, rekao je mons. Zgrablić. Istaknuvši da je Isusova molitva imala velike učinke za naše spasenje, potaknuo je nazočne da zahvale Isusu za taj trenutak njegovog krvavog znoja u Getsemanskom vrtu.

„Isus se često povlačio od svojih učenika, od mnoštva, u osamu ili na goru, na molitvu. U Maslinskom vrtu Isus poziva sa sobom na molitvu učenike Petra, Jakova i Ivana. Te iste učenike poveo je sa sobom i na brdo Tabor gdje se pred njima preobrazio. Te učenike Isus je svojim preobraženjem pred njima pripremao za trenutak koji sada dolazi. Silazeći s brda nakon preobraženja, Isus im je naložio da nikome ne govore što su čuli i vidjeli, ‘dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane’“, rekao je.

Iako se Isus udaljuje od učenika, u trenutku kad mu se približava smrt on želi da učenici budu u njegovoj blizini, barem u molitvenoj blizini, u trenutku kada se On priprema do kraja izvršiti volju Očevu. „Isus, ‘rušeći se na zemlju’, kako kaže evanđelist Marko, izražava stav poslušnosti Očevoj volji i predaje se u njegove ruke s povjerenjem. Ta gesta označava potpuno predanje Bogu i povjerenje u njega“, istaknuo je mons. Zgrablić. Gestom prostracije i započinje obred Velikog petka, a ta gesta iskazuje se i na svim redovničkim zavjetima, na đakonskom, svećeničkom i biskupskom ređenju, dodao je.

Propovjednik je podsjetio na riječi Benedikta XVI. da je u Isusovom strahu i tjeskobi u Maslinskom vrtu „sažet sav čovjekov užas pred vlastitom smrću, sigurnost njene neizbježnosti i percepcija težine zla koja pogađa naš život“.

„Isus moli: ‘Abba! Oče!’ I u tom trenutku agonije Isus se obraća Ocu riječima djeteta koje još tepa, ‘Abba’ – riječima koje su pune djetinje nježnosti, ljubavi, povjerenja, predanja. Isus moli: ‘Otkloni ovu čašu od mene’. ‘Čaša’ koju Isus moli da ne pije je uobičajena slika koju nalazimo na više stranica Svetoga pisma koja označava snažno trpljenje namijenjeno zločincima, osuđenicima na smrt (usp. Ps 75, 9; Is 51, 17; Jr 25, 15 – 17). Isusa očekuje da ‘bude ubrojen među zločince’ i da kao Sluga Jahvin koji trpi – nosi krivice i zločine mnogih umjesto njih. Isus, pravednik, Svetac Božji, proživljava iskustvo strahote grijeha koje udaljuje čovjeka od Boga; proživljava iskustvo osude na smrt u trenutku kada na sebe preuzima sve njihove posljedice. Isus proživljava svu dramu mraka grijeha i njegovih posljedica. Isus moli Oca da ga oslobodi od tog unutarnjeg pritiska zla, ali u isto vrijeme moli: ‘Ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!’“, rekao je nadbiskup Zgrablić, istaknuvši da u tom trenutku Isusova ljudska volja potpuno prianja uz Božju volju.

„U Isusovoj molitvi potpunog i bezuvjetnog predanja u volju Očevu, dvije volje, ljudska i božanska, Isusova i Božja, postaju jedno − i time čovjek u Isusu i po Isusu ponovno pronalazi svoje najviše mjesto u procesu otkupljenja. U molitvi Oče naš koju nas je Isus učio moliti, izgovaramo riječi: ‘Budi volja tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji.’ Iako tako, izgovaramo i često želimo da ‘naša volja na zemlji bude na nebu’. Molimo da naši ‘interesi’ postanu Božja volja. Mi znamo da postoji Božja volja, ali nismo uskladili naš život s Božjom voljom za nas. Bitno je, sudbonosno, spasonosno, da Božja volja za nas bude svakog dana predmet naših promišljanja, naših odluka i života. Važno je da ‘nebo’ postane ‘zemlja’, a ne obratno. Ako je na zemlji ‘nebo’, ako je naš život prožet ‘nebom’, ako je u našoj duši ‘nebo’, onda će među nama i u nama živjeti istina, ljubav, prijateljstvo, zajedništvo, dobrota, Božja ljepota i slava. Samo ako vršimo volju Božju, naša će molitva biti poput Isusove, uvijek će nas uzdizati Bogu i povezivati s njime“, poručio je.

U tom kontekstu, istaknuo je riječi Benedikta XVI. da „Isus na Maslinskoj gori ponovno vraća ljudsku volju na puno ‘Da’ Bogu; u njemu se volja ljudske naravi potpuno uklapa u smjer koji joj daje Božanska Osoba. Isus živi svoju egzistenciju u skladu sa središtem svoje osobe − svojim bogosinovstvom. Tako nam Isus poručuje da samo u uobličavanju vlastite volje božanskoj, ljudsko biće prispjeva pravoj uzvišenosti, postaje ‘božansko’; samo izlazeći iz sebe, samo u ‘Da’ Bogu, ostvaruje se želja svih nas, a to je želja da budemo potpuno slobodni. Time što je Isus učinio u Getsemaniju − prenoseći ljudsku volju u božansku volju, rađa se pravi čovjek“, rekao je.

Nadbiskup je potom potaknuo na molitvu Gospodinu „da nam po svojoj muci da snage ispravno moliti i živjeti, izaći iz nas samih i svoje pouzdanje staviti u Božju providnost i Božje vodstvo“.

Nakon obreda u katedrali, mons. Zgrablić je središtem grada u procesiji, u kojoj su sudjelovali svećenici i puk, nosio križ. Za vrijeme procesije od katedrale sv. Stošije, Širokom ulicom do crkve sv. Šime, pjevani su prijekori „Puče moj“, a u crkvi sv. Šime nadbiskup Zgrablić udijelio je puku blagoslov s križem.