Dana 28. lipnja 2012. papa Benedikt XVI. odobrio je Kongregaciji za kauze svetaca objavu Dekreta o mučeništvu sluge Božjega prezbitera Giuseppea Puglisija i odredio je da će se svečani obred proglašenja blaženim održati u Palermu 25. svibnja 2013. Tom prigodom je novi papa Franjo uputio i Apostolsko pismo u kojem čitamo da je don Puglisi „mučenik, pastir po Srcu Isusovu, istaknuti svjedok njegova Kraljevstva pravde i mira, evanđeoski sijač oprosta i mira“. Danas se prisjećamo desete obljetnice beatifikacije i 30. obljetnice njegova mučeništva. Činimo to prigodom službenog predstavljanja knjige u kojoj su sabrane homilije koje je izgovorio kardinal Salvatore De Giorgi u euharistijskim slavljima od 1996. do 2006., kada je bio nadbiskup metropolit Palerma.[1]

Blaženi Puglisi nije jedini mučenik u povijesti Crkve, dapače, kako nas papa Franjo često podsjeća, mučenici našeg vremena čak su i brojniji od onih tijekom prvih stoljeća kršćanstva. Ponovio je to i u audijenciji u srijedu 19. travnja 2023., kada je precizirao da mučenike „ne treba gledati kao na ‘junake’ koji su djelovali pojedinačno, poput cvijeća iznikla u pustinji, nego kao zrele i izvrsne plodove Gospodnjeg vinograda, koji je Crkva“. Objasnio je i duhovnu dinamiku koja pokreće mučenike: oni ljube Krista u svome životu i oponašaju ga u njegovoj smrti.

Papa Franjo je ovim riječima istaknuo krajnji motiv mučeništva, a to je milosrđe. To je nauk Crkve. Sveti Toma Akvinski, na primjer, ponavljajući riječi svetog Augustina, tvrdi da je, među svim kreposnim djelima, mučeništvo ono koje „maxime demonstrate perfectionem caritatis – među svim kreposnim djelima ono koje najbolje pokazuje savršenstvo ljubavi“.[2]

Drugi vatikanski koncil ponovno će preuzeti tu misao pa se u dokumentu Lumen gentium mučeništvo definira kao „vrhovni dokaz ljubavi“. Objašnjava se i razlog: „mučeništvo, dakle, kojim se učenik usličnjuje Učitelju koji je slobodno prihvatio smrt za spas svijeta i njemu se u prolijevanju krvi suobličuje, Crkva smatra iznimnim darom i vrhovnim dokazom ljubavi“ (br. 42).

Ukratko, kršćanski mučenik nije samo netko tko umire za neku ideju, pa makar onu i uzvišenu i koja bi se odnosila na čovjekovo dostojanstvo, ili slobodu, solidarnost s potlačenima… Sve te vrijednosti, naravno, mogu biti prisutne i imaju svoju ulogu u mučeništvu. Međutim, mučenik umire s Nekim tko je već prije umro za njega i zbog ljubavi prema Njemu.

Da bismo došli do ispravnog određenja mučeništva, morat ćemo pričekati papu Benedikta XIV. koji piše da je „mučeništvo dobrovoljno podnošenje ili prihvaćanje smrti zbog vjere u Krista ili zbog drugog čina kreposti koji se odnosi na Boga“.[3] To nas vodi do određenih pojašnjenja o važnosti odium fidei u uzrocima mučeništva.

Polazište će biti poznata izreka svetog Augustina da „martyres non facit poena, sed causa – mučenike ne stvara kazna, već razlog (op. prev.)“[4]. Drugim riječima, ispovijest vjere od strane mučenika mora odgovarati odium fidei od strane onih koji uzrokuju smrt. Zato i želim staviti naglasak na ovaj drugi aspekt, ostavljajući po strani, što je već prihvaćeno, odnos prema mučeništvu našeg Blaženika (ex parte victimae, kako se tehnički kaže). Nastavimo stoga korak po korak.

A. Što, prije svega, u jednom procesu super martyrio, znači odium fidei, to jest, mržnja prema kršćanskoj vjeri? S tim u vezi, sveti Toma je već objasnio da se ne radi samo o tome da netko bude ubijen zbog ispovijesti vjere riječima, nego i zbog toga što je određena osoba učinila neko dobro djelo ili zato što je htjela izbjeći bilo koji grijeh zbog ljubavi prema Kristu.[5]

Dobar primjer u tom smislu mogao bi biti onaj Marije Goretti, ubijene u dobi od dvanaest godina jer je branila svoju čistoću: proglašena je blaženom kao mučenica 27. travnja 1947., a zatim je i proglašena svetom 24. lipnja 1950. Noviji primjer je onaj mučeništva obitelji Ulma, čiji su članovi proglašeni blaženima 10. rujna 2023. Uzrok je, u ovom slučaju, bila činjenica da je osmeročlanu židovsku obitelj Saula Goldmanna ova obitelj primila i sakrila u svoju kuću kada je Hitler već odlučio provesti zloglasno „konačno rješenje“. U ovom slučaju, izbor pomoći Židovima promatran je u svjetlu zapovijedi ljubavi i primjera dobrog Samarijanca.

Uz navedeno, u procesu super martyrio uvijek se mora provjeriti i dokazati postojanje veze između ubojstva vjernika, odnosno skupine kršćanskih vjernika i razloga vjere, pa čak i u slučaju zločina počinjenog u kontekstu vjerskog progona. Čak i u takvim slučajevima, zapravo, može se dogoditi da je ubojstvo bilo potaknuto drugim političkim ili društvenim razlozima, ili osobnom željom za osvetom, itd. Dakle, to ćemo uzeti u obzir u nastavku izlaganja.

B. Drugo: uvijek, ali prije svega u naše vrijeme i u našem slučaju, bit će potrebno imati na umu ono što je naglasio Benedikt XVI. prigodom susreta s članovima Kongregacije za kauze svetaca. Rekao je, naime, kako „jučerašnji“ i „današnji“ mučenici slobodno i svjesno daruju svoje živote (effusio sanguinis [prolijevanje krvi, op. prev.]) u vrhunskom činu milosrđa i tako svjedoče svoju odanost Kristu, Evanđelju, Crkvi. Ako je razlog koji pokreće mučeništvo ostao nepromijenjen, s izvorištem i uzorom u Kristu, promijenili su se kulturni konteksti mučeništva i načini ex parte persecutoris (od strane progonitelja, op. prev.). Naime, progonitelj sve više nastoji eksplicitno istaknuti svoju odbojnost prema kršćanskoj vjeri ili ponašanju povezanom s kršćanskim krepostima, ali ih simulira kroz različite razloge, primjerice kroz one političke ili društvene.[6]

Naime, naglasak Benedikta XVI. da progonitelj sve manje pokušava eksplicitno istaknuti svoju odbojnost prema kršćanskoj vjeri ili prema ponašanju povezanom s kršćanskim krepostima, već da ih simulira kroz različite razloge, političke ili društvene, odmah nas dovodi u vezu s mučeništvom u procesu za blaženog Puglisija. Naime, za tu je kauzu, nakon prvog kongresa (održanog 2. svibnja 2006., da bi se razjasnila prisutnost odium fidei), bio potreban i drugi koji se održao 10. listopada 2006. Ukratko, trebalo je biti što bolje usmjeren na uzrok njegova ubojstva, tj. na njegov formalni element. Nešto slično dogodilo se i u mučeništvu Rosaria Angela Livatina koji je proglašen blaženim 9. svibnja 2021.

C. Ovo posljednje mučeništvo, koje se također dogodio na Siciliji, imalo je osobitu važnost jer se je već u procesu proglašenja blaženim don Puglisija već stavio naglasak na identitet mafije, kao strukture grijeha, koja je sposobna i ubiti ako je ometena u postizanju svojih ciljeva. Na taj način dolazimo i do zaključka da je mafija progonila na sličan način koji se susreće i u komunističkim, španjolskim, meksičkim i nacističkim i fašističkim progonima.

Prekretnicom za sazrijevanje te svijesti mogu se smatrati poznate izjave Ivana Pavla II. iz Agrigenta od 9. svibnja 1993. koje je izgovorio na kraju svete mise. U razumijevanju unutarnjeg karaktera mafije odlučujućim treba smatrati tu izjavu Ivana Pavla II.

Kao što je Benedikt XVI. primijetio u govoru koji sam prethodno citirao, svakako je potrebno da progoniteljev odium fidei „bude izravno ili neizravno vidljiv, ali uvijek na moralno siguran način“, kao što je nužno da u svakom procesu bude vidljiv „neoboriv dokaz o spremnosti na mučeništvo, kao u prolijevanju krvi, i njegovo prihvaćanje od strane žrtve“.

Nedostaju li ta dva elementa, onda neće ni biti govora o pravom mučeništvu kako ga shvaća nepromjenjivo teološko i pravno učenje Crkve.

Tako je, nakon provjere prisutnosti ova dva elementa, Crkva don Giuseppea Puglisija proglasila „mučenikom, pastirom po Srcu Isusovu, izvanrednim svjedokom njegova Kraljevstva pravde i mira, evanđeoskim sijačem oprosta i mira“.[7]

[1] S. De Giorgi, Il Beato Giuseppe Puglisi. La voce del sangue, Ed. We can Hope, Palermo 2023.

[2] S.Th. II-II, q. 124, a. 3r.

[3] De servorum Dei beatificatione et beatorum canonizatione, III/1, cap. 11, n.1.

[4] Enarrationes in Psalmos, 34, 2, 13: PL 36, 340.

[5] Cf. S.Th. II-II, q. 124. a. 5 ad 1.

[6] Lettera ai partecipanti alla Sessione Plenaria della Congregazione delle Cause dei Santi, 24 aprile 2006.

[7] Francesco, Lettera apostolica per la beatificazione del Venerabile Servo di Dio sacerdote Giuseppe Puglisi, 25 maggio 2013.