Uz okupljenu braću laike, na susretu su sudjelovali predsjednik konferencije i ministar Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Marko Mrše, ministar Franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Milan Krišto, ministar Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri fra Tomislav Šanko, ministar Franjevačke provincije Svetoga Križa – Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić, ministar Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije fra Jozo Grbeš te provincijski vikar iste provincije fra Miro Šego i ministar Slovenske franjevačke provincije Svetoga Križa fra Marjan Čuden.

Prvoga dana susreta, u utorak 7. studenoga, braća su se okupila na molitvi Večernje. Nakon molitve i zajedničke večere, braću su pozdravili tajnik Vijeća za studij i formaciju fra Ante Bekavac te provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo Grbeš.

Identitet i poslanje redovnika u Crkvi

Drugoga dana, u srijedu 8. studenoga, braća su se okupila na molitvi Jutarnje. Zatim je prvo izlaganje o temi „Identitet i poslanje redovnika u Crkvi“ održao fra Ante Bekavac. U uvodnome dijelu, fra Ante je naglasio da svjedočanstvo redovničkog života nije spektakularno. U središtu ne bi trebali biti veliki projekti, već otkrivanje istine da je Bog autor moje biografije, rekao je. Usporedivši redovnički život sa susretom dvojice učenika s Gospodinom na putu u Emausu, istaknuo je da je svjedočenje redovničkog života prije svega nenametljivo, ali i odlučno. Važno je, pojasnio je, da redovnik ima trajnu svijest da je Bog prisutan u njegovom životu i njegovim odnosima – tamo gdje je i u onome što trenutno radi.

Govoreći o identitetu, fra Ante je istaknuo da se na identitet može gledati kao na hodočašće. Dodavši da se identitet otkriva u životnome poslanju, naglasio je da on podrazumijeva susret i pripadanje Bogu čitavim bićem. Identitet, dodao je, nije posjed, nego hod koji poznaje i tamu i svijetlost te trnovite i nesigurne staze. Najgora smrt redovničkoga života je osrednjost. Da bismo mogli prihvatiti identitet brata, bitno je da nas iznutra osvjetljuje vjera. Važno je odjelotvoriti u svome životu Kristov život. Usporedivši zajednicu sa satom, pojasnio je da ako samo jedan mehanizam sata ne funkcionira, onda ne funkcionira ni cijeli sat. Redovnik se u svome životu mora susret s osobom Isusa Krista i povjerovati u Božju ljubav, dodao je.

Osvrnuvši se na smisao redovničkog poslanja, istaknuo je da biti redovnik znači biti posrednik Ljubavi. Kriterij koji pred koje nas stavlja Božji sud očituje se u Isusovim riječima „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25, 45). To, dodao je fra Ante, znači da smo pozvani učiniti vidljivim lice Isusa Krista te prepoznati da je svaki brat u Božjim očima dragocjen i vrijedan.

Poziv na zajedničko predanje u bratstvu svakodnevni je zadatak u koji treba ulagati i davati najbolje od sebe, dodao je predavač te istaknuo da je to predanje znak onima koji su u svijetu. Fra Ante je istaknuo opasnost navikavanja ili mehaničkog odnošenja braće jednih prema drugima. Potrebno je slijediti Božje znakove na putu te iskusiti radost u susretu s Gospodinom iz dana u dan. Potaknuo je braću da se oslone na Isusove riječi „Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28, 20). Nakon predavanja uslijedila je rasprava.

Liturgija kao izvor duhovnog života

Drugo predavanje o temi „Liturgija kao izvor duhovnog života“ održao je fra Domagoj Volarević. Rekavši da se na liturgiju često može gledati kao na izvanjsku formu koja nema dodira sa stvarnošću, fra Domagoj je istaknuo da je ona, prije svega, dijalog između Bog i čovjeka. Bog je nama prvi govorio, rekao je predavač te dodao da liturgija dolazi iz prirode čovjeka i njegove neverbalne komunikacije. Ona je izvor i vrhunac, a izvor mora biti čist. Tek onda, dodao je, dolazi forma.

Istaknuvši da duhovnost uključuje i intelekt, tj. mudrost, razum i savjest, potaknuo je braću da obrednike koriste i kao duhovna štiva. Časoslov je izvor duhovnoga života, a krunica je nastala kao njegova zamjena, rekao je fra Domagoj te potaknuo braću da koriste kratke napjeve kao izvor za osobnu molitvu.

Istaknuvši da je dvostruki stožer molitve časova jesu Jutarnja i Večernja, pojasnio je da molitva Jutarnje služi za posvećenje dana te da je njezin simbolizam uskrsni, dok je kod molitve Večernje naglasak stavljen na pashalni misterij. Citirajući fra Andriju Bilokapića, istaknuo je da je Misal najbolja knjiga koju je čovječanstvo priredilo. Nakon predavanja uslijedila je rasprava. Ručak je održan u župnoj kući u Međugorju zajedno s braćom koja djeluju u toj župi.

Frustracije – izazov za rast i važnost samopouzdanja

Nakon popodnevnog odmora, prvo predavanje u popodnevnom dijelu susreta o temi „Frustracije – izazov za rast i važnost samopouzdanja“ održala je psihologinja Ankica Baković. Istaknula je da do frustracije može dođi onda kada osoba ima više uloga u životu kroz koje se nastoji realizirati, ali u tome ne uspijeva. Prije nego što nešto napravimo, mi već imamo određenu sliku kako bi nešto trebalo biti. Mi sva svoja iskustva stavljam u našu životnu naprtnjaču, a naš mozak je kao kontrolni sustav koji uspoređuje ono što očekuje i ono što se događa u stvarnosti. Ako se ove dvije slike podudaraju, onda nema frustracije. No, što je veći raskorak između tih dviju slika, to je frustracija veća.

Istaknuvši da se često kaže da je najbolje ništa ne očekivati, pojasnila je da to nije ni moralno ni normalno. Svaka osoba ima očekivanja koja dolaze iz njezina iskustva. Problemi nastaju, pojasnila je predavačica, kada svoja životna iskustva stavimo kao standard, tj. kada živimo kao radar koji obilazi i popravlja ljude oko sebe koji imaju drugačija iskustva. Gledati na sebe kao na standard najveći je izvor frustracije. Upitavši braću kojim metrom mjerimo svoju vrijednost, naglasila je da je svaka osoba jedinstvena. U tome smislu, ako pojedinac sebe počne mjeriti tuđim metrom, to postaje izvor ogromne frustracije. Kopiranjem drugih ulazim u frustraciju, rekla je Baković te dodala da je potrebno „uštimavati se“ na sliku Božju, a ne na sliku drugih ljudi.

Bitno je, naglasila je predavačica, otkriti koji potencijal imam u sebi. Ako počnem razvijati svoje potencijale, onda izlazim iz frustracije. U suprotnome postajem iskompleksiran jer sam sebi stvaram očekivanja koja se ne podudaraju s mojim darovima, pojasnila je. Kao još jedan izvor frustracija navela je situacije u kojima osoba „guta“ tuđa očekivanja te želi ispuniti očekivanja koja nisu realna, a sve samo kako bi se svidjela onome tko to od nje očekuje. U takvim se situacijama povećava brzina rada mozga i organizam se počinje pripremati za obranu. Sve se to odvija na psihološkoj razini i izaziva u pojedincu stanje grča. Što smo duže u tom stanju, to organizam počinje sve više napadati samoga sebe, a tako se razvijaju i mnoge autoimune bolesti, pojasnila je.

Naglasivši važnost komunikacije, Baković je rekla da je važno moći izraziti sebe – kako sam i kako se osjećam. Također, naglasila je važnost zdravog zauzimanja za sebe. Sebe treba procijeniti po tome koliko sam ponudio, a ne po tome koliko je tko uzeo. Također, sebe treba procijeniti prema tome jesam li dao sve od sebe. Ako jesam, onda sam bio uspješan, istaknula je predavačica. Problem je, dodala je, kada sebe počnemo procjenjivati po tome kako nas drugi vide. Tada dajemo moć drugim osobama da nas vode uzicom koju smo sami sebi stavili oko vrata. Potaknula je braću da se ne daju zarobiti očekivanjima drugih ljudi. Ljudi osjete kada se tako ponašamo pa nas počnu tako i tretirati, dodala je.

Očekivanja se, istaknula je, moraju stalno ažurirati. Potrebno je stalno osluškivati samoga sebe. Osoba koja se svima svidjela ne postoji, rekla je predavačica te dodala da se ni Isus Krist nije svima svidio. Ako ovisimo o tome da se svima svidimo, onda smo sami sebe osudili na vječnu frustraciju, istaknula je te dodala da je potrebnu sebe vidjeti onako kako nas Bog vidi.

Istaknuvši važnost zajednice, predavačica je naglasila da sreća jednog brata ovisi o sreći drugoga. Brinući se za sreću svoga brata, ja se brinem da sebi osiguram sretno okruženje te tako zapravo brinem o sebi na zdrav način. Svoju ulogu brata ne mogu realizirati bez brata. Zato je važno da se kroz komunikaciju nastojim brinuti o tome da i drugome bude dobro. Psihotična osoba ne vodi računa o potrebama drugoga. Njoj je samo bitno da se realizira preko drugoga i da njoj bude dobro, rekla je, između ostaloga, Baković te dodala da smo najviše u dobitku onda kada smo u miru sa sobom. Nakon predavanja uslijedila je rasprava.

Iskustvo odgoja – važnost početne formacije braće

Sljedeće predavanje o temi „Iskustvo odgoja – važnost početne formacije braće“ održao je fra Stanko Mabić. Na početku je spomenuo usporedbu između psihologije i duhovnosti, naglasivši da se psihologija, između ostaloga, bavi emocijama, a duhovnost se bavi duhovnom stvarnošću. Psihologija nam može pomoći, ali nije apsolutna. Može nam biti korisna ako nas dovodi izvoru prave ljubavi, no ako nas dovodi do samopomoći, onda postaje idolopoklonstvo. Duhovnost podrazumijeva da imam iskustvo Božje blizine i brige koja liječi, pojasnio je.

Na pitanje je li u zajednici teže biti časni brat ili velečasni svećenik, fra Stanko je naglasio da je to osobno pitanje, dodavši da je jednako teško i jednako lako. Ako Isus sa mnom nosi moj križ, onda težina postaje preobražavajuća, istaknuo je. Zatim se osvrnuo na život franjevačkog brata sv. Paškala Bajlonskog, koji je u svojoj zajednici uživao veliki ugled. Iako je prolazio kroz velika poniženja, on nije bio frustriran. Bio je čak jedno vrijeme odbačen i od svoje braće franjevaca. Kasnije je imao mistična iskustva te je postao zaštitnik euharistije i euharistijskog klanjanja. Na pitanje koji bi bio najbolji naziv časni brat, brat laik ili jednostavno brat, najviše je bilo suglasja za jednostavni naziv – brat.

Govoreći o identitetu redovnika, istaknuo je da je redovnik čovjek posvećen Bogu. Nije bitna uloga koju pojedinac ima, nego posvećuje li ga ta uloga više Bogu ili ne. Tvoje je zvanje tamo gdje se više posvećuješ Bogu, istaknuo je fra Stanko. Osvrćući se na prispodobu o milosrdnom ocu, predavač je istaknuo skrivene grijehe srca starijega sina koji je mrmljao. Te negativnosti koje primijetimo kod drugih ljudi, sigurno su prvo u nama. Prvo je, dodao je, potrebno to riješiti sa samim sobom pa tek onda to ići rješavati s bratom.

Istaknuvši da je uvijek moguće učiniti nešto dobro, fra Stanko je naglasio važnost poniznost te dodao da poniznost fascinira. Ponizna osoba je ona koja kaže: „Gospodine ja mogu samo u onoj mjeri u kojoj se pouzdajem u tebe“. Ponizna osoba je najjača osoba jer Bogu daje više mjesta, rekao je, između ostaloga, fra Stanko.

Između ostaloga, predavač je ustvrdio da je to prvi povijesni susret braće laika na našim područjima. Naglasio je da bi se u budućnosti moglo razmišljati i o tome da netko od predavača na takvim susretima bude brat laik. Istaknuo je važnost da se zaliječe rane koje su nastale u povijesti kroz razdvajanje franjevaca svećenika i braće laike. Nakon predavanja uslijedila je rasprava, a nakon rasprave slavljena je misa koju je predslavio provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Marko Mrše.

Franjevačko pravilo i liturgija

Posljednjega dana susreta, u četvrtak 9. studenoga, braća su zajedno slavila misu te molila Jutarnju. Nakon doručka, predavanje o temi „Franjevačko pravilo i liturgija“ održao je fra Danimir Pezer. U predavanju je govorio o liturgijskoj aktivnosti franjevaca u počecima Reda. Ističući da su neki 13. stoljeće opisivali kao vrijeme liturgijske dekadencije, predavač je rekao da bi bez srednjovjekovne teologije, filozofije, književnosti, umjetnosti i arhitekture u povijesti europske kulture stvorila velika praznina. Naime, u 13. se stoljeću u Rimu događa suobličavanje raznih liturgijskih tradicija liturgiji papinske kurije. Ističući da u srednjem vijeku nije postajalo liturgijsko jedinstvo ni u jednoj crkvenoj pokrajini, dodao je da su u Rimu u to vrijeme postojale četiri liturgijske tradicije. Iz toga razdoblja, za franjevce su posebno značajni Misal Inocenta III. i Misal Pravila (Missale Regulae). Misal Pravila jedini je svjedok liturgije slavljene po obredu Rimske kurije iz toga razdoblja, dodao je predavač.

Sveti Franjo je često govorio o euharistijskom misteriju, ali samo jednom o slavlju mise u Pismu čitavom Redu u kojem govori da fratri trebaju slaviti zajedno jednu misu na dan. Dodao je i da u početcima fratri nisu imali ni crkva i korova, već su sudjelovali u liturgijama u župnim ili samostanskim crkvama. Međutim, 1224. fratri su dobili dozvolu od Honorija III. da mogu upotrebljavati pokretne oltare, a 1230. već su imali veliki broj kapela u kojima se slavila euharistija. Ako su slavili misu u svojim kapelama, morali su imati svoje knjige. U početku su to sigurno bile darovane knjige, ali vrlo brzo su morali te Misale i brevijare suobličiti knjigama Reda. Prvi brevijari Regule bili su spremni već 1227., a prvi Misali 1230., istaknuo je predavač.

Između ostaloga, fra Danimir se osvrnuo na pismo čitavom Redu koje je najvjerojatnije 1220. napisao Franjo, a u kojem govori fratrima na koji način trebaju slaviti liturgiju. Duh liturgije koji Franjo želi da vlada u prvoj zajednici jest onaj koji vuče svoje korijene iz kršćanske tradicije koja se inspirira djelima sv. Augustina i pravila sv. Benedikta, dodao je.

Naš je Franjevački red par excellence i liturgijski red, naglasio je predavač te dodao da je u 13. stoljeću u Redu bila vrlo živa liturgijska prisutnost. Franjo je od fratara tražio da svaki dan zajedno slave euharistiju, a to od nas traži i Crkva, istaknuo je, između ostaloga, fra Danimir. Nakon zajedničke rasprave, organiziran je zajednički posjet Majčinu selu pod vodstvom fra Dragana Ružića. Susret je završen zajedničkim ručkom.