Održan XXIV. redovnički dan u Bosni i Hercegovini

Program je počeo uvodnom molitvom te pozdravom i dobrodošlicom predsjednika Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine fra Joze Marinčića. Prigodnu riječ uputio je i vrhbosanski nadbiskup metropolit  i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH Tomo Vukšić te ravnatelj salezijanske zajednice u ovome gradu don Mirko Barbarić. Redovnički susret moderirao je don Ivan Veriga.

Potom je predavanje pod naslovom „Redovnici i redovnice – stručnjaci ili amateri sinodalnosti?“ imala s. Branka Perković, školska sestra franjevka Hercegovačke provincije.

Uslijedila je diskusija, a potom su nazočni imali prigodu za sakrament pomirenja.

Euharistijsko slavlje u crkvi Sv. Ante Padovanskog u Žepču predvodio je mons. Vukšić u koncelebraciji 20-ak svećenika.

Na početku nadbiskup je iskazao pohvalu što su redovničke zajednice našle svoj organizirani izričaj također u Konferenciji svojih viših redovničkih poglavara i poglavarica kako bi dogovorno, zadržavajući svaka svoju karizmu i identitet vlastite ustanove, pronalazile odgovore na zajednička pitanja. „U službi širenja i jačanja Crkve Kristove i kraljevstva Božjega u ljudskim srcima i društvima, redovničke zajednice imaju svesrdnu podršku hijerarhijskoga dijela Crkve. U tom smislu i ja sam danas s vama na vašoj skupštini kao predstavnik ostale braće biskupa, članova naše Biskupske konferencije, kojima ste izravni suradnici u naviještanju Božje poruke i u svjedočenju njegove dobrote i ljubavi“, kazao je te zahvalio za sve što redovnici čine u mjesnoj Crkvi.

U homiliji govorio je o sv. Grguru Velikom, papi, čiji se blagdan proslavljao toga dana. Nadbiskup je posvijestio kako je taj svetac kao vrlo nadaren potomak ugledne rimske obitelji, rođen 540. godine najprije bio započeo svjetovnu karijeru te je, još kao vrlo mlad, 572. godine dospio čak do službe prefekta Vječnoga Grada. „No samo dvije godine nakon toga, poslije smrti svoga bogatog oca, napustio je javnu službu i odlučio započeti monaški život te je podigao više manastira, a prvi, onaj Sv. Andrije, u obiteljskoj kući. Na nov način živo je samo četiri godine jer papa Pelagije 579. ga je zaredio za đakona i poslao u Carigrad kao svoga poklisara (nuncija) na carskom dvoru gdje je ostao šest godina“, kazao je mons. Vukšić te govorio o njegovim željama za misijama i posvijestio kako je 590. đakon Grgur izabran za papu te je doslovce u jednom danu, u svojoj 50. godini, postao svećenik, biskup i papa.

„Bilo je to točno na današnji dan, 3. rujna 590., kad je započeo pontifikat 64. rimskoga biskupa koji je trajao sljedećih 14 godina. Umro je 12. ožujka 604. godine, a njegov pontifikat općenito se smatra jednim od najuspješnijih u cijeloj povijesti Crkve“, kazao je vrhbosanski nadbiskup te govorio o načelu koje je nadahnjivalo Grgura, i koje povezuje njegovo razmišljanje i djelovanje, a sažima se u riječi: propovjednik.

„Pri tomu Grgur misli da zaređeni službenik Božji i svaki kršćanin, uključujući naravno i monahe, ima obvezu biti propovjednik onoga što je iskusio u svojoj intimi o primjeru Krista koji je postao čovjek da bi svima donio navještaj spasenja“, kazao je mons. Vukšić te posvijestio kako prema Grgurovoj jasnoj pastoralnoj psihologiji propovjednik, da bi dopro do srdaca ljudi, mora znati prilagoditi sadržaj i način izlaganja različitim vrstama slušatelja: u Crkvi i svijetu, a i u samostanima također.

Nakon što je raščlanio neke od Grgurovih metodologija propovijedanja različitim skupinama ljudi vrhbosanski nadbiskup je podcrtao da je Grgur cijeloga života u svom srcu ostao običan monah i slobodan od svakog oblika ljudske slave. „On se jednostavno potpisivao ‘servus servorum Dei’. Ta izreka za njega nije bila samo neka pobožna formula nego istinsko očitovanje njegova načina života i djelovanja. On je intimno bio vrlo dirnut poniznošću Boga, koji je u Kristu sebe učinio našim slugom, koji je prao i pere nam prljave noge. Zato je bio uvjeren da posebice biskup treba nasljedovati ovu Božju poniznost i tako slijediti Krista. Njegova je stvarna želja bila živjeti kao monah u stalnom razgovoru s Božjom Riječi, ali iz ljubavi prema Bogu znao je biti sluga svih koji Bogu služe“, kazao je mons. Vukšić te na kraju podcrtao kako „upravo zato što je bio takav, sluga slugu, on je velik i svima nama, koji smo dragovoljno izabrali biti sluge slugu Božjih, pokazuje mjeru istinske veličine“.

Misno slavlje animirao je zbor Sv. Ante Padovanskog iz Žepča pod ravnanjem s. Slavice Tubak, Marijine sestre od čudotvorne medaljice.

U popodnevnim satima uslijedilo je razgledavanje Centra i rekreacija u salezijanskom duhu, a za članove Konferencije VRPP-a BiH održana je Izvanredna skupština.