Nakon molitve, moderator Miroslav Paulić, profesor hrvatskog jezika u Katoličkoj gimnaziji u Požegi, pozdravio je sudionike, predstavio predavače i uveo u temu tribine.

U prvom dijelu tribine vlč. Kristijan je na temelju Svetog pisma i vlastitog iskustva obrazložio važnost molitve i vjerske prakse u obitelji. Pročitao je i protumačio Lukin evanđeoski izvještaj o hodočašću Svete obitelji u Jeruzalem tijekom kojeg je dvanaestogodišnji Isus tri dana ostao u Hramu, po povratku u Nazaret bio poslušan svojim roditeljima, a majka Marija brižno pohranjivala sve uspomene iz njegovog djetinjstva u svom srcu (usp. Lk 2, 41-52).

Podsjetio je da primjer Svete nazaretske obitelji svim kršćanskim obiteljima treba biti uzor u životu po vjeri i u vjerskom odgoju djece. Usporedivši molitvu s majčinim mlijekom, kazao je da je prvi i najvažniji zadatak kršćanskih roditelja vlastitim primjerom molitve i života u vjeri omogućiti svojoj djeci da zavole Boga i komunikaciju s njime kroz molitvu.

Osvrnuo se na rezultate istraživanja po kojima 2-5% djece koje u vjeri odgaja samo majka, nastave prakticirati vjeru kad odrastu, a da njih 44% to čini ako je uz majku i otac uključen u njihov vjerski odgoj. Podijelio je sa sudionicima tribine svoje pozitivno iskustvo molitve i vjerskog života u vlastitoj obitelji, koje se nastavilo tijekom njegova svećeničkog života sve do danas te je pritom spomenuo kako nastoji redovito zajednički moliti sa svojim najbližim pastoralnim suradnicima, a s kolegama iz Hrvatske nogometne reprezentacije svećenika prije svake utakmice moli da ostvare sportsku pobjedu i da se tijekom utakmice nitko od njih ne ozlijedi.

Naglasio je da djeca, kad vide da njihovi roditelji mole, podsvjesno spoznaju Božju veličinu i ljubav. Kazao je da su dva mjesta ključna za molitvu u obitelji, a to su obiteljski stol i krevet te da su molitva prije i poslije jela, večeranja molitva prije spavanja i jutarnja molitva nakon ustajanja osobiti trenuci susreta svih članova obitelji i njihova obiteljskog zajedništva.

Prikazao je potom video slajd – poučnu priču iz perspektive djeteta o jednom neobičnom „strancu“ u obitelji, pripovjedaču televizoru, koji je kasnije u njihovu obitelj doveo svoje prijatelje računalo i mobitel, a koji su istisnuli molitvu i vjersku praksu iz obitelji te navodili članove obitelji na nemoralno ponašanje.

Na temelju spomenute priče dao je sadašnjim i budućim roditeljima nekoliko praktičnih savjeta kako molitvom zaštititi svoju djecu od Zloga. Ustvrdio je kako ustrajna molitva prije ili kasnije sigurno donosi plodove, od kojih je jedan od najvećih međusobna vjernost supružnika, a osobit plod jest duhovno zvanje.

U drugom dijelu tribine supružnici Ivan i Željka Štabi podijelili su iskustvo molitvenog života iz vremena dok su „hodali zajedno“, a napose tijekom osamnaest godina bračnog života i odgoja u vjeri svoje četvero djece. Kazali su da je sve počelo još u vrijeme njihovih studentskih dana zajedničkom molitvom prije jela u studentskoj menzi, a nastavilo se mjesečnim odlaskom na ispovijed i zajedničkim moljenjem krunice.

Na poticaj i po primjeru Ivanove sestre i njezina muža, koji je bio vjeroučitelj, i njih dvoje imali su svećenika duhovnika koji ih je pratio na putu njihova duhovnog odrastanja i na čiji poticaj su godinu dana prije vjenčanja proslavili zaruke po za to predviđenom obredu. Kazali su kako se njihov molitveni život nastavio nakon vjenčanja u obitelji Ivanovih roditelja, a supruga Željka podijelila je svoje iskustvo molitve Krunice Djetetu Isusu u trudnoći tijekom trudnoće te važnost molitve za djecu i s djecom i svakodnevnog blagoslivljanja djece na odlasku u školu ili negdje drugdje.

Još je rekla da njezina obitelj veliku važnost pridaje hodočašćima, osobito u marijanska svetišta. Naglasila je da se njihova zajednička obiteljska molitva nije prekinula ni onih godina kada je suprug Ivan zbog posla boravio najprije u Njemačkoj, a kasnije i u Češkoj, kad su zajedno putem Skype-a na daljinu molili jutarnju i večernju molitvu. Svoje svjedočanstvo zaključila je tvrdnjom da se plodovi njihove molitve vide i osjećaju u životima njihove djece, na čemu su ona i suprug Bogu veoma zahvalni.

U raspravi koja je uslijedila, a kojom je moderirao prof. Paulić, vlč. Stojko je odgovarao na pitanja zainteresiranih. Na koncu se prisutnima obratio i biskup Antun Škvorčević, istaknuvši kako definiciji obitelji pripada „biti zajedno“ – suprug i supruga, roditelji s djecom, djeca s roditeljima, a s njima djed baka.

Kazao je da se najčešće ne zna do kraja obrazložiti što je u tome „biti zajedno“ lijepo i snažno, ali iskustvo može potvrditi da je obitelj izvorna pojava u kojoj se ogleda i čovjekovo dostojanstvo. Podsjetio je kako starozavjetni prorok Izaija na svoj način proširuje i produbljuje navedeno iskustvo obitelji kad naviješta da će Bog „biti s nama Bog“, Emanuel. Biskup je naglasio da je u Isusu Kristu na križu „s nama Bog“ postao „za nas Bog“.

„Kad obitelj ne moli, isključuje Boga iz svog zajedništva, gubi svoju izvornost i puninu, jer je na razini „biti“ postala siromašna“, kazao je mons. Škvorčević. Spomenuo je da je važno prepoznati ono što čovjeka uzdiže na razini „biti“ za razliku od razine „imati“. Upozorivši kako danas u hrvatskom društvu jača kultura „biti protiv drugoga“, ne samo u međustranačkim odnosima, biskup je pozvao okupljene da ove korizme zauzetije nastoje oko rasta u kulturi „biti zajedno“ te omoguće da Bog bude „s nama Bog“, još više „za nas Bog“ u obitelji i u društvu.

Nazočnim mladima koji sudjeluju na Tečaju priprave za brak zaželio je da svoj brak grade na povjerenju u Boga i zajedničkom molitvom uvedu Boga u svoju obitelj.

Završavajući tribinu, prof. Paulić je zahvalio vlč. Kristijanu Stojku i bračnom paru Štabi što su sudionicima tribine približili važnost molitve u obitelji koja izgrađuje i učvršćuje odnose u obitelji međusobno i s Bogom. Pozvao je sudionike da dođu i na posljednju korizmenu tribinu u 2024. godini, u četvrtak, 21. ožujka na kojoj će gostovati župnik Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Tuhelju vlč. Božo Belinić i govoriti o temi „Molitva liječi i preobražava život“, izvijestila je Požeška biskupija.