Euharistijsko slavlje u popodnevnim satima, u isto vrijeme kada je 2. srpnja 1992. s dvije tone eksploziva srpska vojska minirala plehansku ljepoticu – velebnu crkvu Sv. Marka, koja je bila svetinja i ponos cijele Bosanske Posavine a i šire, predvodio je vlč. Jozo Batinić, župnik susjedne župe na Ceru, a sudjelovalo je dvadesetak vjernika. Uz domaćeg gvardijana fra Antu Tomasa koncelebrirala su još sedmorica svećenika: fra Jozo Gogić, plehanski župnik i samostanski vikar, fra Ivan Ćurić, ispovjednik na Plehanu, mons. Bosiljko Rajić, župnik u Novom Selu i Kulini, fra Jozo Puškarić, župnik u Gornjoj Dubici, svećenici iz Slavonskog Broda; vlč. Mato Matasović i Davor Tomić te fra Ivan Marić, župnik u Koraću i derventski dekan, koji je slavlje animirao i pjevanjem.

Podsjetivši na stradanje plehanske crkve i samostana, neizbrisivih u srcima i mislima vjernika toga kraja i cijele Bosanske Posavine, koje se dogodilo 2. srpnja 1992. i svih zala koja su se događala poslije vlč. Batinić na početku je u homiliji ustvrdio kako je to sramotan, neljudski i bezbožnički čin, koji se nije smio i ne smije nikada više dogoditi. Podsjetio je kako su franjevci na tim prostorima više od 800 godina izgrađivali civilizaciju ljubavi, gradili a ne rušili, liječili a ne zadavali bol.

“Odgajani u duhu Katoličke Crkve na današnji dan molimo Gospodina da nam skine svaku mržnju sa srdaca i sol s usana, molimo da se ovakvo zlo nikada više ne dogodi“, rekao je uz ostalo vlč. Batinić. Dodao je kako ono što su nam naši stari namrli kao i svetost toga tla i domovine nitko ne bi smio zaboraviti. Plehančanima je poručio da ne zaborave svoj rodni kraj da ga obnavljaju: „Svetište se može razoriti, hram se može uništiti, Jeruzalem se može opustošiti, ali vjera u Spasitelja Krista se ne smije izgubiti. Bog nije napustio ovaj kraj, zato se ne boj stado malo, jer uvijek je mala skupina mijenjala svijet“.

Onima koji su u izbjeglištvu morali napustiti Bosansku Posavinu i misle kako tu više nema života poručio je da ne budu pesimisti jer pesimizam je grijeh protiv i Boga i čovjeka. „I kad se jednom čovjek iskorijeni iz svoga rodnog kraja – nije dobro. Stoga imajte i nade i vjere. Bit će i ruha i kruha ako imadnemo Božjega duha“, zaključio je vlč. Batinić.

Poslije mise u prostorijama privremenog samostana otvorena je izložba novinarskih uradaka Plehančanke Brankice Lukačević, dopisnice više katoličkih medija za Bosansku Posavinu vezanim uz važnija događanja na Plehanu. Otvarajući izložbu gvardijan fra Anto Tomas zahvalio je novinarki Lukačević na njezinom doprinosu te su sva važnija događanja na Plehanu posljednjih 17 godina zabilježena u tiskovnim i radijskim medijima. Prisjetio se i prvih izvješća u izbjeglištvu u Slavonskom Brodu o Bosanskoj Posavini tadašnje novinarke Ivanke Bubalo koja je 2004. poginula u prometnoj nesreći. Izložbu, u kojoj su na 100-tinjak panoa postavljeni uradci iz više katoličkih tiskovnih medija; Glasa Koncila, Katoličkog tjednika, Svjetla Riječi, Naših ognjišta, Kane i županijskog tjednika Posavska Hrvatska, postavili su suradnici u župi Ivica Blažević i Mijo Jerković.

Sa svojim predsjednikom Nihadom Alićem toga su dana Plehan posjetili predstavnici udruge „Koraci mira“ iz Odžaka – udruge građana za njegovanje stradanja stanovništva BiH, koja djeluje osmu godinu i ima 50-ak aktivnih članova svih nacija. U znak mira na tim i svim prostorima Bosanske Posavine, oni su gvardijanu fra Anti darovali sliku na kojoj su prikazani muslimanska džamija i katolička crkva u Odžaku.

Velebnu franjevačku crkvu Sv. Marka na Plehanu srpska vojska je, nakon što je zauzela Plehan, 2. srpnja 1992., s dvije tone eksploziva minirala. Prilikom miniranja stradao je i franjevački samostan, a u narednim danima u potpunosti su razoreni i devastirani ostaci samostana i svih popratnih zgrada, kao i sve kuće katoličkog puka, koji je pred ratnim strahotama morao u izbjeglištvo. Nakon povratka franjevaca na Plehan, svake godine 2. srpnja, misnim slavljem spominju se te velike tragedije, za koju još nitko nije odgovarao, mole da Gospodin iscijeli sve rane koje je puk toga kraja doživio i još doživljava. Kolika je stradanja doživjela župa Plehan najbolje govori podatak da je u plehanskoj župi prije rata živjelo 8120 Hrvata katolika, a danas ih tu živi tek 90-ak – uglavnom starijih i nemoćnih.