Nadbiskup Zgrablić istaknuo je veliku važnost pastorala bolesnih i starih osoba, rekavši da se taj oblik pastorala ne smije zapostaviti. „Baš taj dio pastorala pruža mogućnost da se da majčinski element u pastoralu Crkve, kada se ljudima može biti blizu. Gledamo život koji se ne iscrpljuje samo boravkom ovdje na zemlji i u ovom svijetu, nego vjerujemo u vječni život. Bolnički pastoral na osobit način njeguje pažnju s obzirom i na bolesti ljudske duše, dakle, ono što je najvažnije u čovjeku“, rekao je. U tom kontekstu, pastoral bolesnih i starijih osoba nazvao je „privilegiranim pastoralom“.

„Kada čovjek najviše misli na Boga, na svoju dušu? Onda kada mu je najteže. Kad je bolestan, nemoćan, u starosti. Prema tome, ako na prikladan način pristupimo čovjeku u takvoj situaciji, možemo učiniti puno ne samo za njegovo zemaljsko dobro, nego i za vječno“ istaknuo je.

Poručio je da kroz Povjerenstvo mogu učiniti mnogo toga u suradnji vjernika laika i župnika, te mnogo dobra za narod.

Iz dugogodišnje župničke službe, mons. Zgrablić posvjedočio je svoje iskustvo raspoloživosti u pastoralu. „Znam što znači posjećivati bolesnike u bolnici, staračkom domu, kako su jedva čekali da dođe župnik. S kojom ljubavlju su oni mene čekali i primali!? Moramo pristupati tim ljudima s ljubavlju i pažnjom. Oni u nama gledaju nadu koju mi njima možemo pružiti. Pozvani smo uzdići dostojanstvo starih osoba“, potaknuo je.

U susretu svećenika i bolesnih i starih događaju se dirljive situacije kada ti ljudi žele darivati župnika i s onim malo što i čega imaju. Njima je to sve, ali oni se odriču i toga dijela, svjedočeći davanje onoga udovičinog novčića, u želji da počaste i darivaju svećenika, župnika. To su veliki izrazi dobrote i velikodušnosti tih duša u njihovoj nemoći, koji pokazuju koliko je bogatstvo riznice njihovog srca.

Svećenici se tim pastoralom bave na različite načine i u takvim susretima i sâmi svećenici primaju puno milosti, rekao je zadarski nadbiskup. Njegova želja je da razne, već postojeće aktivnosti Povjerenstvo koordinira i potakne održavanje novih inicijativa, da se tomu da važnost na nadbiskupijskoj razini.

Potaknuo je i na organiziranje posebnih susreta, da se bolesne, nemoćne, starije i osamljene ne pohodi samo u ustanovama gdje se nalaze, nego i u njihovim obiteljima i kućama gdje žive; također, da ih se negdje na nekom susretu okupi i da im se i na nadbiskupijskoj razini iskaže posebna pažnja.

„Bog puno djeluje po sakramentima u tim ljudima i to je izuzetno važno, ali i ljudskim gestama posjećivanja, pomoći u svakodnevici i iskazivanja pažnje u osobnim susretima može se jako mnogo učiniti za te osobe“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Strateški vidi jako veliku važnost rada Povjerenstva u tri pravca djelovanja. Najprije da razmišljaju široko organizacijski što sve Povjerenstvo može učiniti za: zdrave, bolesne i medicinsko osoblje u najširem smislu riječi, što uključuje i njegovatelje u domovima, sve koji rade s bolesnima i nemoćnima.

„Što može učiniti župa, što neko tijelo, a što nadbiskupija. S kime se povezati, što već postoji, što može biti bolje. Educirati ljude, kako bolesnicima približiti sakrament, ali da ne zaboravimo ni ljudski element. Podijeliti i primiti sakrament je vrhunac, ljudi su zahvalni za primanje sakramenta, ali da ne zaboravimo i ljudsku dimenziju koja je jako važna. Važan je ljudski pristup osobama“, naglasio je nadbiskup.

Potaknuo je na razmatranje ideja pitanjem: „Što možemo učiniti za bolesne, ne samo da im se podijeli bolesničko pomazanje i pričest, nego, kako možemo voditi brigu o konkretnim slučajevima, ako i nisu u lošem zdravstvenom stanju, ali su osamljeni – kako pomoći i biti blizu tim ljudima, kako se približiti bolesnicima?“

Rekao je i da smatra važnim educirati laike kako će pristupiti bolesniku tijekom cijele godine, pri čemu su važni i posjeti kućama kao izraz blizine i podrške nemoćnima, osamljenima i bolesnima.

„U Crkvi moramo živjeti i majčinski element – Ljubav mora biti konkretna!“

U tom kontekstu, istaknuo je da Povjerenstvo treba surađivati s Caritasom. Izrazio je želju da u svakoj župi bude osnovan župni Caritas.

„Župni Caritas ne znači samo dostavljati materijalnu pomoć u hrani i potrepštinama, nego to znači pomoći i ljudima koji imaju psihosomatske probleme; da nekoliko osoba iz župe posjeti ljude kada su u bolnici, ali da se zanimaju za osobu i kada se vrati iz bolnice; da župljani posjete te ljude u njihovom domu, sjednu s njima, popričaju, daruju znak pažnje, čestitaju blagdane, učine nešto, pospreme u kući ako je potrebno – netko tko će voditi brigu o ljudima.

Župna zajednica koja će voditi računa o bolesnicima – i to je bitan element Crkve! Kao što je bitno naviještanje evanđelja, da djeluju vjeroučitelji, da postoji vjeronauk, mi moramo živjeti i taj majčinski element! Ne samo teoretizirati, nego moramo biti vrlo konkretni. Ljubav mora biti konkretna! Ljubav mora biti na djelu! Ljubav je za duše, ali čovjek je još uvijek u tijelu. Prema tomu, moramo voditi računa o tom tijelu“, istaknuo je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu, istaknuto je da je osposobiti župni Caritas kao kontinuiranu i sustavnu, pouzdanu pomoć starima i nemoćnima u župi veliki izazov.

Nadbiskup je dragocjenim primjerom naveo stav jedne liječnice koja je rekla: „Kad mi dođe neki pacijent, pomislim: ‚Došao mi je Isus. Što ja za njega mogu učiniti?‘ Isus je u tom bolesniku. To je njegovo lice. Tu se Isus skriva. Što ja mogu učiniti za njega? Da ljude odgajamo duhovno. To je prvo područje. Da vodimo računa o bolesnicima, ali i o zdravima, da imaju zdravi odnos prema bolesnicima.“

Treći smjer je da Povjerenstvo vodi računa o ljudima koji rade s bolesnicima. I medicinsko osoblje treba pomoć, podršku, suradnju. Treba saslušati njihove probleme i očekivanja, da se i njih duhovno izgrađuje da bi tu ulogu mogli vršiti.

„Medicinske sestre treba poduprijeti, da imaju duhovne obnove, duhovne susrete, duhovnika. One imaju svoje poteškoće, oni trebaju negdje nešto izreći, imaju svoje kušnje. Treba ih motivirati. One konkretno i plemenito žive svoju vjeru, pomažu bolesniku. Da dođu do toga što je rekla ta liječnica, da bolesniku pristupaju kao da im Isus dolazi na vrata. Isus nešto od mene traži. Da budu motivirani, da ta ljubav bude njihova snaga! A izvor te snage nalazimo u duhovnosti, u vjeri, u molitvi“, naglasio je zadarski nadbiskup. Pritom je istaknuo potrebu da se moli za zdravstvene djelatnike i medicinsko osoblje.

U tom kontekstu, treba razvijati suradnju s udrugama koje su osobito djelatne u tom području, kao što su već uvelike prepoznatljiva i aktivna Hrvatska katolička udruga medicinskih sestara i tehničara Zadar te Hrvatsko katoličko liječničko društvo, podružnica Zadar.

U smislu posjeta bolesnih i nemoćnih u župi te posredovanja informacije i kontakta župniku kojega bi trebalo posjetiti, osobito zauzeto i pohvalno djeluje zajednica Marijina legija, čiji članovi u svom tjednom apostolatu dolaze do takvih osoba i ustanova i mnogo čine u iskazivanju blizine, pažnje i konkretne duhovne pomoći tim ljudima, također i u posredovanju primanja sakramenata.

Nadbiskup je predložio da se na razini nadbiskupije organiziraju posebni dani za susrete s pojedinim skupinama koji su dionici te stvarnosti, da se organiziraju seminari za liječnike, medicinske sestre, bolničko osoblje, bolesnike, uz standardno obilježavanje Svjetskog dana bolesnika i najnovije Svjetskog dana djedova i baka koje je ustanovio papa Franjo. Istaknuta je vrijednost života starih osoba koji, iako tjelesno i naizgled nemoćni, posjeduju mudrost života i mogu pružiti iskustveno vrijedne pouke za život.

Važno je obilježiti i druge prikladne dane vezane za medicinski i liječnički rad i bolesnike. Moguće je organizirati i hodočašće prilagođeno za njih. Primjer je održavanje procesija u Lurdu u kojima sudjeluju i bolesnici, kad se moli za njihovo zdravlje. Susrete s bolesnicima, medicinskim i osobljem u socijalnim ustanovama te vjernicima laicima u tom pastoralu trebati rasporediti u prikladna vremena crkvene godine te ih i liturgijski proslaviti.

Do bolesnih i starih dolaziti tijekom cijele godine, ne samo prigodno

Članovi su predstavili svoja iskustva rada u tom području te je navedeno što potvrđuju i mnogi stručnjaci, brojnost anksioznih poremećaja. Važna je psihosomatska cjelina osobe, dakle, utjecaj psihosocijalnih doživljaja i odnosa odražava se i na tjelesne poremećaje i tjelesnu bolest osobe. Praksa pokazuje da mnogi žele otvoriti svoju dušu svećeniku i Bogu.

Potaknuto je da obitelji ili iz bolnice, doma, zovu svećenika za podijeliti bolesničko pomazanje. Mnogi to ne čine ili se ustručavaju pozvati svećenika poistovjećujući to pomazanje s umiranjem i smrti osobe; neki pozovu svećenika u posljednji trenutak prije smrti. Istaknuto je da ljude treba odgajati da se ne boje primiti sakrament bolesničkog pomazanja i što on znači. U nekim slučajevima, tog sakramenta više se boji obitelj nego sam pacijent.

Predloženo je da se sagleda i konkretno stanje, koliko ima domova za stare i nemoćne na područjima župa, koliko su domovi u suradnji sa župnikom, ima li osoblja bliskog vjerskom životu, da i oni budu pomoć. „U taj prostor želimo ući s vama, da ne dođemo do štićenika tih ustanova samo prigodno, nego tijekom cijele godine“, poručio je mons. Zgrablić članovima Povjerenstva.

Nadbiskup im je zahvalio za otvorenost u suradnji, poručivši da „Crkva može puno dati i pružiti osobama u bolesti, poteškoćama, samoći i starosti“. Zahvalio je za ideje, njihovu pomoć i doprinose, da pomognu svojim savjetima, da se prijedlozi djelovanja koordiniraju sa svećenicima i pastoralnim djelatnicima, da se i njih educira kako ispravno pristupiti bolesnicima.

Prisutnima se obratio i predstojnik Povjerenstva don Valter Kotlar. Rekao je da bolnički i pastoral starijih osoba zahtijeva osobitu raspoloživost uključenih ljudi i „dotiče trenutke života koji su jako važni. To su trenuci spasenja duše, a tome služi sve u Crkvi“, istaknuo je.

Iz vlastitog iskustva rekao je da „susret s ljudima koji su u boli i patnji pomaže i čovjeku koji daruje svoje vrijeme i pažnju tim osobama te pruža mogućnost da se osoba vrati u iskrenu ljudskost i realnost“.

Dodao je da su njemu osobno takvi susreti uvijek značili „povratak u normalne gabarite, mogućnost i priliku da osoba pronađe svoj pravi kršćanski i ljudski identitet“.