Održana tribina „Crkvo, gdje si? Napad na Ukrajinu i Crkva u Hrvatskoj"

Na početku tribine okupljenima se obratio don Mihovil Kurkut, salezijanski svećenik i direktor izdavačke kuće Salesiana zahvalivši na dolasku i interesu za ovu vrlo važnu temu. “Drago mi je što smo ovdje i zahvaljujem onima koji su se odazvali biti ovdje s nama kako bismo raspravili jednu važnu temu. Sve je to počelo od knjige koju smo izdali “Neostvarena sloboda”. Ta je knjiga otvorila mnoge teme i sama po sebi to je knjiga koja se nastavlja pisati”, rekao je don Mihovil.

Goran Andrijanić prije samog izlaganja predstavio je goste tribine počevši s fra Antom Vučkovićem, dobro poznatim teologom i filozofom, zatim Ivicom Šolom, publicistom i teologom, rektorom Hrvatskog katoličkog sveučilišta, Željkom Tanjićem te Trpimirom Vedrišem, profesorom povijesti na Odsjeku za povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
“Večeras smo odabrali aktualnu temu. Ruska agresija na Ukrajinu nakon koje mnogo toga više neće biti isto. Ruska agresija na Ukrajinu doista mijenja geopolitičko i društveno obličje ovoga dijela svijeta u kojemu živimo. Mijenja ga brutalno i brzo. Mijenja ga u duhovnom ili uže u religijskom smislu što znači da smo i mi u Hrvatskoj dio toga i mijenjamo se kroz taj rat koji se događa, bili mi toga svjesni ili ne”, naglasio je Andrijanić.

Dr.sc. Trpimir Vedriš na pitanje o ukrajinsko-ruskom ratu i je li on pokrenut vjerskom motivacijom vratio se na temu kojom se i inače bavi, a to je pitanje odnosa cara i carstva te pokušao dati kontekst odnosa Istoka i Zapada. “To je pitanje koje tišti kršćanski svijet od početka 4. stoljeća i navodnog obraćenja cara Konstantina. Povijesne okolnosti su dovele do toga u Rimu nije bilo cara i rimski biskup je preuzeo niz ingerencija koje su nekad imale svjetovne vlasti. Za razliku od toga, na Istoku, carstvo je preživjelo propast Zapada. Poznati je onaj Putinov govor od 21. veljače kada je rekao da je Ukrajina “neotuđivi dio naše kulture, povijesti i duhovnoga prostora”. On se tu referira da je kršćanstvo došlo na prostor današnje i Ukrajine i Rusije iz Bizanta u 10. stoljeću”, rekao je Vedriš te ukratko opisao povijesne okolnosti. “Mislim da to nije vjerski rat, u onom klasičnom smislu, međutim, mislim da postoji ozbiljan problem kod zapadnih promatrača koji ne shvaćaju u kojoj mjeri su isprepletene religiozna imaginacija, vjerski koncepti koji dolaze iz pravoslavnog kršćanstva te u kojoj mjeri oni prožimaju čitav niz političkih ideologija”, rekao je dr.sc. Trpimir Vedriš.

Ivica Šola primijetio je da Rusi sebe doživljavaju, “nečim posebnim, ni Azijom ni Europom nego zasebnom i posebnom civilizacijom. Ja spominjem mesijanizam jer kada čitate njihove autore poput Solovjeva ili Berdjajeva, onda vi možete primijetiti ideju da su oni taj narod koji treba Rusiju i njezin čisti duh proširiti do Carigrada. Rusi vjeruju da je prvo tisućljeće pripalo je Romanima, drugo Germanima, a treće će pripasti Moskvi kao posljednjem i zadnjem “Rimu”. Zašto se komunizam “primio” u Rusiji? Pa jednostavno je”, rekao je Šola i pojasnio. “Putin je rehabilitirao Staljina. To je poznato. Lenjin mu smeta. U djelima Izvori spisa ruskog komunizma, Berdjajev kaže da se komunizam primio u Rusiji jer kao što ruski mesijanizam ima univerzalističke tendencije i komunizam  za razliku od fašizma i nacizma koji to nemaju, komunizam ima globalne univerzalističke tendencije i ta se ideologija primila na ideju Velike Rusije i ruskog mesijanizma jer i komunizam je “mesijanska ideja” ili zamjenska teologija. Kod njih nije bilo komunizma, bio je to kontinuitet jedne te iste mesijanske ideje, ali bez Boga. Sovjetski savez bio je “pokrivalo” za Veliku Rusiju. To i Putin jasno kaže. Da je jedan od najgorih događaja bio raspad Sovjetskog saveza i to učestalo ponavlja rehabilitirajući Staljina” istaknuo je Šola upozoravajući na gledište Rusije koja sebe smatra zasebnom kulturom i to u smislu superiornosti.

Goran Andrijanić postavio je pitanje rektoru HKS-a o Ruskoj pravoslavnoj crkvi koja je ušla u funkciju ruskoga imperijalizma u Ukrajini primijetivši da smo i mi katolici s tom istom Ruskom pravoslavnom crkvom imali vrlo jak intenzivan dijalog koji je bio na koncu dio smišljene politike željevši pojačati taj dijalog.
Rektor Željko Tanjić s perspektive fundamentalnog teologa primijetio je “da je ekumenizam kompleksno pitanje koje se razvijalo u krilu zapadnog kršćanstva. Ideja koja je posebice zaživjela početkom 20.stoljeća i među mnogim velikim teolozima, ne samo katoličkim, u odnosu najprije na onu situaciju koju smo živjeli na Zapadu, a onda na Drugom vatikanskom koncilu doživjela je vrhunac misaoni i teološki. Tu vidim za ekumenski dijalog nekoliko izazova. Prvo, nas raskol između Istočne i Zapadne crkve nije toliko pogodio kao  raskol unutar Zapadne Crkve. Jer je Istočna Crkva ostala izvan Zapadnog svijeta i mi smo ostali izvan Istočnog svijeta. Cenzura je bila jasna i dva kulturna, crkvena, vjerska, teološka svijeta, imajući premda zajedničke korijene su se potpuno zasebno razvijale. Ali ovdje je došla reformacija i to je ono što nazivamo “leopardovom” kožom i mi, živeći jedni pokraj drugih u svakome “selu” i vidimo što nas muči. Mi Slaveni smo to već živjeli na neki način. Od tuda ta zapadna vizija ekumenizma i teologije željela se preslikati na istok. Mislim da je to prvo što ćemo nakon ovoga sukoba morati naučiti. Mnogi su na to upozoravali, da je ovo naša verzija shvaćanja ekumenizma, ali da to nije nešto što tvoj sugovornik tako razumijeva i shvaća što ne znači da ideja nije nutarnja, jer ona dolazi iz same snage Evanđelja i poslanja Crkve, ali da kao i mnogočemu ti dolaziš s konceptom koji netko drugi uopće tako ne razumijeva”, istaknuo je rektor Tanjić te zaključio da jedino u Zapadnoj Crkvi, Katoličkoj crkvi živi napetost nutarnjeg institucionaliziranog proroštva koje traži dijalog i suprotstavlja se drugome carstvu – onome političkome, društvenome i opet traži prostor djelovanja. Dok je jasno da pravoslavlje nikada nije doživjelo podjelu između svjetovnoga i crkvenoga. Crkva se kod njih nikada nije shvatila kao neovisno institucionalizirano proroštvo nego je jedino opstalo unutar toga da je car nositelj sve vlasti, duhovne, tjelesne i materijalne i on sve određuje. S te strane, pogotovo za rusko pravoslavlje svejedno je tko je na čelu. Je li to car, sekretar partije ili Putin jer je model isti i on bez tog modela ne može živjeti, razumjeti sebe iz nutrine i ne može doživjeti svoj opstanak”.

Goran Andrijanić uvodeći u pitanje fra Anti Vučkoviću istaknuo je iznenađenje kada je shvatio da se ovdje u Hrvatskoj, iako dalje od rata u Ukrajini te ga se ne osjećamo tako blizu kao što ga primjerice osjećaju u Poljskoj gdje se nalazi tri i pol milijuna izbjeglica. Crkva u Poljskoj dinamično je odreagirala kroz organizaciju bdjenja, molitve i naravno kroz karitativnu djelatnost. “Vidio sam da toga kod nas nije bilo previše osim iznimke kada je biskup Stipić organizirao za ukrajinske izbjeglice misu za Uskrs gdje se vidjelo da imaju potrebu za pastirom i da im netko pomogne u tom smislu”, primijetio je Andrijanić i postavio pitanje koliko smo mogli napraviti više za njihove potrebe i jesmo li trebali više?

Fra Ante Vučković primijetio je da sličnosti postoje između Hrvata i Ukrajinaca kada se uspoređuje rat i borba za neovisnost. “Te sličnosti su upečatljive. Riječ je o narodu koji hoće slobodu i drugome koji mu to ne dopušta. Zatim o retorici kojom se jednom narodu oduzima pravo na jezik, samoodređenje, samostvorenost, vlastito organiziranje svoga života. To je dosta sličnosti, ali razlike se čine da jako upadaju u oči. Prvo, imamo golemu razliku u veličini naroda kao što je Rusija. Naš sukob je bio mnogo manji u smislu tog razarajućeg učinka, poginulih i nastradalih ljudi. Mi smo manja zemlja pa smo osjećali da je to veliko i to je bilo veliko, ali mi ovdje govorimo o milijunima raseljenih ljudi, stotinama tisuća poginulih i tako dalje. Ono što mi upada u oči kao razlika je svijet u kojem se dogodio sukob. Možemo reći da smo imali sreću što je tada papa bio Ivan Pavao II. koje je razumio komunizam, pravoslavlje i Katoličku Crkvu. Drugo, Ivan Pavao II. nije imao teškoća s imenovanjem tko je agresor, a tko žrtva. Sad je to problem, nikako da bude rečeno na takav način. To mi se čini velika razlika i kada pokušam usporediti nas koji smo se osjećali kao žrtve u jednom ratu i Ukrajincu u ovom ratu, čini nam se kao da ne dobivaju ono što bi trebali dobivati. Mi smo u ratu imali silnu potrebu vidjeti kako nas drugi vide, da netko kaže da smo žrtve i da nam treba pomoći. Meni je paradigma za tako nešto Golgota. Tamo jedan od vojnika koji je sudjelovao u ubijanju rekao: “Ovaj čovjek je bio pravednik”. Dakle, netko je rekao istinu,” primijetio je fra Vučković i nastavio istaknuvši da Ukrajinci imaju pravo da se ta istina čuje. “Mislim da smo u Hrvatskoj za broj koji je došao, barem na razini države učinili prilično dobro da se izbjeglicama dopusti pristup u školstvo, zdravstvo, otvoreno traženje radnog mjesta. Što se tiče Crkve mislim da je bilo dobrih inicijativa. Caritas je išao s nekoliko šlepera. Postoji ta vrsta simbolične reakcije. Mislim da su iz Mostara franjevci također organizirali šleper za njihovu franjevačku provinciju. Mislim da nije najvažnije koliko je kamiona došlo tada u Hrvatsku nego tko nam je došao, s kojom porukom i podrškom”, zaključio je fra Ante Vučković.