U koncelebraciji su sudjelovali umirovljeni vojni biskup Juraj Jezerinac, provincijalni ministar Franjevaca trećoredaca glagoljaša fra Branko Lovrić, domaći župnik fra Mirko Kralj, ogulinski dekan preč. Mario Kralj te više svećenika.

U propovijedi biskup Medo rekao je: „Na današnji dan, okupljeni oko oltara Gospodnjega, slavimo blagdan vašega i našega nebeskog zaštitnika, blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Slavimo čovjeka čiji život nije bio lagan, ali je bio jasan; nije bio zaštićen, ali je bio vjeran; nije bio shvaćen, ali je bio istinit. U svjetlu Božje riječi koju smo danas čuli, želimo osvijetliti lik ovoga poniznog svećenika, intelektualca i mučenika savjesti. I pritom se ne možemo ne zapitati: kako je moguće da i danas, desetljećima nakon njegove smrti, traju osporavanja, prijepori i pokušaji zamagljivanja istine o njegovu životu i djelu?“

„Današnja proslava bl. Alojzija otvara pred nama ‘dramu razlučivanja’ i ‘prostor ljudske savjesti’. To ‘nije tek prizor iz prošlosti, nego trajna scena svakoga vremena, svakoga naroda i svakoga čovjeka’. Velikani uvijek imaju protivnike. Postoji jedna drevna poslovica koja kaže: ako želiš znati koliki je netko čovjek, izbroji njegove neprijatelje. U tom svjetlu, Stepinčeva veličina postaje još jasnija. Jer malo je u našoj povijesti osoba koje su bile izložene tolikoj mržnji, klevetama i sustavnom blaćenju kao on“, rekao je.

„Nakon 1945. počela je nezapamćena hajka. Tiskovine, sudovi, političke tribine – sve je bilo stavljeno u službu jednoga cilja: slomiti Stepinca i preko njega slomiti Crkvu. Tijekom montiranog procesa išlo se toliko daleko da se prikupljala i peticija za njegovo strijeljanje. Nije se gledalo koga je spašavao, koga je branio, kome je pomogao. Nije se htjelo čuti svjedočanstva onih kojima je spasio život, a spasio ih je na tisuće jer se u njegovu slučaju nije vodila borba samo protiv čovjeka, nego protiv savjesti. Povijest naroda odvija se u unutarnjem svetištu čovjeka“, naglasio je propovjednik.

„Bl. Alojzije Stepinac nije bio ni političar ni ideolog. Bio je pastir. I upravo je u tome bio problem jer on nije htio Crkvu podrediti nijednoj vlasti, nijednoj ideologiji, nijednoj ‘višoj sili’ koja bi gazila savjest. Komunistički je režim imao jasan plan: Crkvu staviti u službu partije, odvojiti je od Rima, stvoriti poslušnu „nacionalnu Crkvu“ i time zadati posljednji udarac narodu koji je već bio izranjen ratom, likvidacijama i strahom. Stepinac je tome rekao jasno i odlučno – ne i zato je morao biti uklonjen. Ako ne fizički, onda moralno. Ako ne u tišini, onda u buci laži jer vrijedi ono temeljno pravilo: “Tko je vjeran savjesti, ostaje slobodan i kada je izvana pritvoren; a tko savjest izda, ostaje zarobljen i kada mu se čini da vlada“.

„Isus u današnjem evanđelju kaže: ‘Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.’ Te riječi nisu puka metafora. One su opis Stepinčeva života. Njegov je „poraz“ postao sjeme. Njegova osuda postala je snaga. Njegova tamnica postala je izvor slobode. I možemo s punim pravom reći: iz Stepinčeve sudbine izvire i snaga slobodne Hrvatske. Mnogi su u Domovinskom ratu dovršili ono što je on započeo – svjedočiti da se istina ne prodaje, a sloboda ne daruje, nego se žrtvom rađa“, istaknuo je.

„Sudbina našega blaženika nije bila usamljena. U isto vrijeme, na svjetskoj razini, vođena je slična kampanja protiv pape Pija XII. Obojicu se pokušalo prikazati kao suradnike zla, obojicu se pokušalo kompromitirati krivotvorenim dokumentima i namjerno krivim tumačenjima. A povijesna ironija jest u tome da su upravo nacisti obojicu željeli ukloniti. Istina je bila opasna i jednima i drugima“, naglasio je.

„Pitanje ostaje isto, kako reče ovih dana za Stepinčevo reče zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, u svakom vremenu: ‘Za koga se odlučujemo? Za Isusa ili Barabu? Posebno snažno svjetlo na lik blaženog Stepinca bacaju svjedočanstva Židova. Upravo oni koje je spašavao, branio i skrivao, više su puta predlagali da mu se dodijeli priznanje Pravednika među narodima. Povjesničarka Esther Gitman jasno ističe Stepinca kao ključnu osobu u spašavanju Židova. I to je možda najjači odgovor svima koji i danas žele relativizirati ili osporiti njegovu svetost“, poručio je biskup Medo.

„Stepinac je i danas znak osporavan. I bit će jer njegov život razotkriva laž, raskrinkava licemjerje i ne dopušta mirnu savjest onima koji bi vjeru htjeli svesti na folklor ili interes, ali upravo zato on je i znak nade. Znak da se može ostati uspravan. Znak da se može izgubiti sve, a ne izgubiti Boga. Znak da vjernost nije slabost, nego snaga. Bl. Alojzije ne pripada samo povijesti. On je naš suvremenik. I danas živimo u vremenu pritisaka. Možda drukčijih oblika, ali istoga duha. Danas se od vjernika često ne traži da se odreknu vjere javno, nego da je učine nevidljivom. Ne traži se zatvor, nego šutnja. Ne prijeti se tamnicom, nego ismijavanjem, relativizacijom i etiketiranjem“, ustvrdio je predslavitelj.

„Danas se istina ne progoni uvijek silom, nego zamagljivanjem i lažima. Ne ubija se čovjeka, nego njegov ugled i duh. Ne zatvara se Crkvu, nego se nastoji isprazniti njezin govor, učiniti je bezopasnom, bez proročkoga glasa. I upravo tu Stepinac postaje iznimno aktualan.
On nas uči da vjera nije privatna stvar, nego odgovornost. Uči nas da savjest nije pregovaračka kategorija. Uči nas da Crkva ne smije biti ni produžena ruka politike, ni njezin ukras, ni njezin neprijatelj po navici – nego svjedok istine, bez obzira na cijenu jer često se skrivamo iza rečenice. „Nisam ja kriv“, „Što ja tu mogu?“, „Neka odluče drugi“, „Važno je sačuvati mir“. Ali mir bez istine nije mir, a sigurnost bez savjesti nije sloboda“, rekao je.

„U vremenu kada se pokušava izjednačiti žrtvu i zločin, istinu i laž, Stepinac nas uči razlikovanju. U vremenu kada se domoljublje proglašava nazadnim, a vjernost Crkvi ekstremizmom, Stepinac nas uči hrabroj pripadnosti. U vremenu kada se vjernike pokušava posvađati s Rimom, s Crkvom, s vlastitom poviješću, Stepinac nas uči vjernosti bez kompromisa i kompleksa“, zaključio je mons. Medo.

„On je znao da narod bez istine postaje plijen ideologija. Znao je da Crkva bez slobode postaje sluškinja moći. Znao je da vjera bez križa postaje običaj bez snage. I zato, braćo i sestre, Stepinčeva poruka danas glasi: Ne bojte se biti vjernici. Ne bojte se živjeti svoju pripadnost Crkvi i narodu. Ne bojte se istine, čak ni onda kada je nepopularna jer pšenično zrno koje umire donosi rod, a narod koji ima svjedoke i koji živi po savjesti – ima budućnost. Zato s pouzdanjem, zajedno s blaženim Alojzijem, i mi danas ponavljamo: „U tebe se, Gospodine, uzdam“, poručio je.

Na kraju je biskup Jezerinac podijelio osobno svjedočanstvo iz djetinjstva te susrete s kardinalom Stepincem u vrijeme njegova boravka u Krašiću, izvijestio je Tiskovni ured Gospićko-senjske biskupije.