Voditeljica je bila bibličarka dr. sc. s. Silvana Fužinato. Na početku je sve pozdravila voditeljica Centra za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije dr. sc. Sanda Smoljo-Dobrovoljski koja je sudionicima kratko predstavila s. Silvanu kao i prethodni susret održan 8. prosinca.

S. Silvana istaknula je na početku kako je cilj susreta u božićnoj osmini razmišljati o odgovorima na pitanja koja pogađaju svakoga čovjeka: Zašto živimo? Koji je smisao trpljenja?

Prvi dio razmišljanja temeljio se na opisu Isusove smrti koje donosi sveti Ivan u evanđelju. Iskustvo koje nam može pomoći da shvatimo trenutak Isusove smrti je trenutak rađanja djeteta što i sam Isus spominje u evanđelju. Trenutak rađanja je u isto vrijeme i trenutak boli i patnje, ali s druge strane trenutak radosti i ispunjenja, mogli bismo reći istovremeno iskustvo života i smrti. U prošla vremena vrlo čest je bio slučaj da žena umire pri porodu. Stari zavjet donosi dva takva primjera: jedan primjer je Elijeva snaha koja prema Prvoj Knjizi o Samuelu nakon što je čula tragičnu vijest umire pred samim porodom, a drugi primjer je smrt Rahele koju opisuje Knjiga postanka. Rahela umire pri smrti djeteta kojemu je najprije dala ime Benonin što je značilo sin moje boli, ali Jakov djetetu daje ime Benjamin što znači sin moje snage. Rahela umire u potpunosti dajući život svome sinu. U svjetlu Raheline smrti može se čitati Isusova smrt. Isus riječima Dovršeno je (što je možda bolje prevesti Ispunjeno je) svojom ljubavlju smrt preobražava u život. Isusove riječi na križu su u isto vrijeme i riječi boli i snage. Rečenica Žedan sam izričaj je njegove boli. Taj trenutak jako podsjeća na Isusove riječi Samarijanki Daj mi piti s time da je ovaj put on onaj koji od ljudi traži da mu utaže žeđ. Čim je utažio žeđ octom Isus izgovara Ispunjeno je i nakon toga predaje svoj duh. Zanimljivo je pri tome kako Ivan ne kaže da Isus izdiše, umire nego koristi izraz predaje duh što se može tumačiti kao predah porodilje čime se smrt preobražava u život.

U drugome dijelu susreta voditeljica je zajedno sa sudionicima razmišljala o tome kako se smrt, bol i patnja mogu preobraziti u život? Snagom ljubavi. Samo onda kada bol i patnju živimo iz i u ljubavi prema (N)nekome. Čovjek koji živi za nekoga pronalazi svoj smisao života dok onaj koji živi samo za sebe, tko je okrenut samo prema sebi, koji ne vidi potrebe drugoga taj čovjek zapravo egzistencijalno umire. S. Silvana podijelila je s drugima i svoju tešku životnu situaciju u obitelji u kojoj je iskusila što znači živjeti za nekoga, što znači umrijeti da bi drugi mogao živjeti. Svako osobno trpljenje uvijek je lakše kada imamo nekoga za koga trpimo jer time i patnja dobiva svoj smisao. A kada netko drugi trpi onda smo pozvani trpjeti s drugim u smislu empatije, blizine, molitve za drugoga itd. S. Silvana je završila svoje razmišljanje s dva primjera boli i patnje i pozvala sve sudionike da odgovore na pitanje: Za koga živim?

U posljednjem dijelu susreta sudionici su imali priliku postaviti pitanja voditeljici i razmijeniti osobna životna iskustva.