Misu je predslavio umirovljeni svećenik preč. Josip Jakovčić, nekadašnji ozaljski župnik i suvremenik mons. Radanovića. Suslavili su rektor Svetišta mons. Antun Sente i umirovljeni svećenik preč. Alojzije Burja, nekadašnji dubovački župnik.

Uvodeći u slavlje mons. Sente kazao je da je osam ljeta prošlo od preminuća čovjeka koji je zadužio dubovačku Župu Blažene Djevice Marije Snježne, grad Karlovac i cijeli hrvatski narod. Naime, tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac htio je 1937. godine na 250. obljetnicu izbora svetog Josipa za zaštitnika Hrvatske, izgraditi nacionalno svetište.

Stepinčevu ideju ostvarili su 50 godina kasnije biskupi hrvatskog govornog područja proglasivši karlovačku crkvu svetog Josipa Hrvatskim nacionalnim svetištem, koje je svojim marnim zalaganjem i poniznim svećeničkim služenjem bio izgradio mons. Radanović.

Osim zgrade crkve sagradio je i zajednicu Crkve te širio pobožnost prema svetom Josipu. Nije mu uvijek bilo lako i nije uvijek bio shvaćen, ali je bio ustrajan i uporan u širenju Božje stvari, stoga mi danas ubiremo plodove toga zauzetog svećeničkog rada – kazao je između ostalog mons. Sente.

Tumačeći Evanđelje o radnicima posljednjeg sata, preč. Jakovčić kazao je da upućuje na Božju logiku koja nije jednaka ljudskoj.

Božja logika nije protiv ljudske. Bog je širi nego što mislimo. Ljubomora i zavist koja se javila kod radnika cijelog dana ukazuje i na našu slabost koja želi mijenjati ne samo naše nego i Božje odluke i pravila. U opasnosti smo da uvjetujemo odnosno prihvaćamo ili ne prihvaćamo ono što dolazi od Boga, kazao je Jakovčić te nastavio govoriti o svojim susretanjem sa svećenikom Marijanom: Danas je godišnjica smrti mons. Marijana Radanovića. Sjećam se glasa koji je vrlo brzo došao za njim kada je došao u Karlovac: „Došao je tamo jedan mladi svećenik koji je svetac.“ Okolne su župe imale svoje svećenike. U Novigradu je bio Franjo Horvat, u Završju Petar Folivarski , u Prilišću Serafin Tvrtković, u Bosiljevu Mirko Roginić, u Dugoj je Resi bio posebno cijenjeni Stjepan Prgić i Vlado Margetić, a u Kamenskom je tada bio župnik Janes Fink. Župe na Švarči još nije bilo. Banija nije imala svoga svećenika. Svi su oni bili tu, ostvarivali su poslanje svećenika, župnika, a s Marijanom je došlo nešto novo. Među ljudima je prepoznat kao svetac. Sjećam se jednog banalnog događaja. Išao sam autobusom iz Karlovca u Duga Resu. Autobus je bio velik i do kraja ispunjen. Negdje u Luščiću, na autobusnoj stanici među više putnika jedan je bio drugačiji. U ulazećem putniku svi su prepoznali svećenika Marijana. Nastala je tišina – muk. Taj je muk prekinuo jedan „pijanček“ riječima: „Sad smo sigurni, čuvat će nas velečasni Radanović“ na što je on vrlo glasno odgovorio: „Budimo dobri i Bog će nas čuvati“. Autobus je krenuo, razgovor je nastavljen, ali u drugačijem tonu. Nakon ulaska svećenika Marijana ni u jednom trenutku nisam čuo ni jednu psovku, vikanje, deranje i ruganje. Često sam razmišljao o tome događaju i pitao bih se kako je uspio tako veliki broj ljudi stišati i promijeniti njihovo ponašanje na bolje – prisjetio se je propovjednik.

Drugi događaj koji mi je ostao u pamćenju zbio se prilikom našeg susreta. Mons. Marijan se šetao Marmontovom alejom u blizini igrališta dječjeg vrtića. Mirnim je korakom hodao i uspostavio kontakt s tom djecom. Neka su mu djeca mahala, druga govorila velečasni, a bilo je i onih koji su samo mirno stajali. U jednom mi je trenutku kazao da će djeca sada ići u vrtić, a i mi idemo svojim putem. Zaključih da je namjerno išao tuda kako bi se susreo s djecom i s njima ostvario dijalog. Time je pokazao misiju svećenika i propovjednika – dodao je.

Naravno ne smijem zaboraviti svoju mladu misu koja je bila sedamdesetih godina u mjesecu svibnju. Nakon mlade mise slavio sam sekundiciju ovdje u župnoj crkvi Majke Božje Snježne. Na putu do crkve prolazili smo pokraj pivovare i uočili na stablima mnoštvo plakata s hedonističkim porukama. Iz njih se nije moglo saznati da će uskoro u obližnjoj crkvi mladomisnik otkrivati spasenjska Božja otajstva. Prije misnog slavlja savjetovao mi je da malo dulje propovijedam i govorim o prolaznosti zemaljskog života. Ne znam koliko je moja propovijed trajala, ipak nakon mise mi je zahvalio – kazao je preč. Jakovčić.

Možemo kazati da je mons. Marijan bio uporan, ali i prije svega vjernik. On je smireni čovjek koji ni na koga nikada nije podigao glas. Kad bi se susreo s njim imao bi uvjerenje da on vjeruje i zna da je istina ono u što vjeruje. Evo to je bio velečasni Radanović koji je uz sva velika učinjena djela davao svima nadu. Bio je dosljedan, ljudi su ga slijedili i vjerovali mu. Upravo zato je i izrasla ova Crkva svetog Josipa, zaštitnika naše domovine. On je vidio, želio, gradio i učinio. Neka mu bude uvijek među nama velika uspomena i molitva za njega – zaključio je predslavitelj.

Liturgijsko pjevanje predvodili su članovi župnog zbora „Sveti Josip“ vođeni mo. Krešimirom Klarićem.

Nakon slavlja svećenici i okupljeno mnoštvo na karlovačkom katoličkom groblju, posljednjem počivalištu mons. Radanovića, izmolili su molitve za pokoj njegove duše.

Mons. Marijan Radanović graditelj je Hrvatskoga nacionalnog svetišta svetog Josipa i dugogodišnji župnik Župe Blažene Djevice Marije Snježne u Karlovcu na Dubovcu. Preminuo je u subotu 16. kolovoza 2014. u Općoj bolnici Karlovac u 93. godini života i 70. godini svećeništva. U Karlovac je došao 1955. te je ostao dubovački župnik gotovo 60 godina, do 1999., kada je umirovljen. Dok je bio župnik na Dubovcu, 1974. sagrađena je i crkva sv. Josipa koju je 1987. biskupska konferencija proglasila Hrvatskim nacionalnim svetištem sv. Josipa.