U pozdravnoj riječi biskup – inače, bratić preminulog svećenika – podsjetio je da u misi slavimo Isusovo otajstvo prijelaza iz smrti u život, njegovu pobjedu nad smrću, te u njemu živome na najbolji vjernički način susrećemo i preminulog svećenika Tomislava, čiji je sav zemaljski život bio služenje uskrslom Gospodinu i njegovoj braći i sestrama.

Homiliju je biskup započeo s pitanjem koje je Bog postavio čovjeku u raju zemaljskom, o kojem je progovorilo naviješteno prvo čitanje: “Adame, gdje si?”. Biskup je istaknuo kako navedeno pitanje nije usmjereno na Adamov prostorni smještaj, nego kamo je dospio svojom slobodom koja se opredijelila za zlo. Spomenuo je činjenicu ljudske ranjenosti zlom zbog iskonskoga grijeha, a s kojim su na svoj način povezani i osobni grijesi koje činimo.

Upitao je sudionike slavlja kakav si lik Tomislava Ivančića danas stavljaju pred oči, obnavljaju li u svom sjećanju neke crte njegova lica, njegovu tjelesnu pojavnost? Ustvrdio je kako je poštovani pokojnik bio duboko svjestan i vlastite uključenosti u svijet zla koje dijeli sa svim ljudima. Još više je bio svjestan Isusove tvrdnje o izazovu zla i napastovanja Zloga, uvjeravajući da čovjek u konačnici ne živi od kruha, nego „od svake riječi što izlazi iz Božjih usta“. Taj Isusov odgovor na zlo i Zloga postao je životni program svećenika Tomislava u koji je silno želio uključiti brojne svoje suvremenike izmučene patnjama što ih uzrokuje zlo i grijeh, kazao je biskup.

Podsjetio je na riječi sv. Augustina, da je besmisleno baviti se zlom i mrakom, jer čovjek zapravo ne može nikud stići ako se posveti proučavanju mraka u kojem se ništa ne vidi. Izađimo radije na svjetlo, a najbolje svjetlo za naš životni hod je Božja riječ! Ona nam pomaže da ne budemo na krivom, pogrešnom mjestu, nego da čvrsto stojimo na pravome, Božjem mjestu, gdje ima svjetla i gdje se dobro vidi konačni cilj kako nam je stići. Također, podsjetio je kako je svećenik Tomislav svakodnevno uzimao u ruke Sveto Pismo i nastojao odabire svoje slobode i konkretna opredjeljenja provjeravati, popravljati, učvršćivati i izgrađivati Božjom riječju.

Smatrao je, naime, da se Sveto Pismo najbolje čita na onim ljudima koji ga provode u život. Stoga u osmoj godišnjici smrti on nastupa pred nas svojim duhovnim likom, koji je oblikovala vjernost utjelovljenoj Božjoj Riječi, Isusu Kristu, kojim se oduševljavao od svoje mladosti. Iskustveno je bio posvema svjestan činjenice da je čovjek biće gladno svojim želudcem, koji je moguće nahraniti i nasititi kruhom, ali i gladi za smislom, za puninom, za vječnošću, utisnute u naš duh. Vjernički je prihvatio Isusa Krista kao jedinog darovatelja naše konačne životne sitosti. U tvrdnji sv. Luke koju smo čuli u današnjem evanđelju „jeli su i nasitili se“ Isusova umnožena kruha otkrio je da se može biti puna želudca a ne biti sit, i da nismo mi oni koji možemo sebe nasititi u duhovnoj dimenziji svoga bića, nego je to Gospodinov dar, koji nam pobjednik nad smrću udjeljuje u svetoj euharistiji, hraneći nas svojom ljubavlju s križa, pobjednicom nad smrću, jedinom hranom besmrtnosti. Izvan navedene naše božanske nasićenosti ostaje „Nezasitnost i bijeda“, kako glasi naslov jednog djela našeg pisca Vjenceslava Novaka, ustvrdio je biskup. Zahvalio je svećeniku Tomislavu što je išao navedenim putem vjere i ohrabrio nas da ga i mi svesrdno prihvatimo.

Na svršetku misnog slavlja biskup je kazao sudionicima da su se vjerojatno ohladili zbog zime, ali je poželio da im se ne ohlade srca za Boga, za Isusa Krista i jednih za druge po uzoru na svećenika Tomislava Ivančića. Kao poticaj u tom nastojanju, jedna članica Zajednice Molitva i Riječ pročitala je nekoliko rečenica preminulog svećenika o njegovu odnosu posvemašnje vjernosti i odanosti Isusu Kristu. Predsjednik Matične vrhovne uprave Zajednice Ivica Lulić zahvalio je na kraju biskupu Antunu za predvođenje slavlja, kao i svim sudionicima, napose organizatorima programa.