U organizaciji Društva distrofičara, invalida cerebralne i dječje paralize i ostalih tjelesnih invalida Varaždinske županije i ove godine su se na blagdan sv. Stjepana prvomučenika na slavlju mise okupile osobe s invaliditetom. Zbog epidemioloških mjera prisutni su bili samo predstavnici Društva, a u varaždinskoj katedrali misu je za njih predslavio varaždinski biskup Bože Radoš uz koncelebraciju povjerenika za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji Varaždinske biskupije vlč. Leonardom Šardijem te biskupovim tajnikom vlč. Markom Domiterom.

Na početku misnog slavlja biskup Radoš je rekao kako, nakon jučerašnjeg slavlja otajstva Kristova silaska među ljude, danas Crkva slavi sveca koji je gledao otvoreno Nebo i vidio Krista koji sjedi s desna Ocu. Sv. Stjepan – prvomučenik – razumije da je Krist došao radi nas ljudi i radi naših potreba, pa i posebnih potreba koje svi ljudi imaju. To je potreba za Bogom i nju nitko osim Njega ne može udovoljiti. Pozvao je stoga biskup Radoš okupljene da usmjere svoj pogled prema Nebu da, poput sv. Stjepana, vide i susretnu Onoga koji sjedi s desna Ocu.

U svojoj homiliji biskup Radoš se zadržao na prvom misnom čitanju iz Djela apostolskih koje govori o mučeničkoj smrti sv. Stjepana. Pojasnio je kako u zapisima Evanđelja po Luki te Djelima apostolskim, možemo vidjeti poveznicu odnosno sličnost događaja Kristova rođenja, odrastanja, života, s rođenjem i rastom prve Crkve. Oba ova događaja počinju silaskom Duha Svetoga i obilježena su odnosno prožeta Duhom Svetim, unatoč tome što se pojavljuju i događaju određeni nesporazumi. Osim toga, dosta sličnosti možemo uvidjeti i između prvog mučenika svete Crkve – Stjepana – i samog Isusa Krista.  Sveti Stjepan je, naime, bio svjedok i dijelima i riječima te tu upozorava biskup Radoš da „ne možemo biti svjedoci samo riječima, nego moramo svjedočiti i dijelima“, ali i obratno „ne možemo biti svjedoci samo dijelima, moramo svjedočiti i riječima. To je disanje s oba pluća. Ovaj svetac ima i jedno i drugo. On je uravnoteženi svetac.“

Govoreći nadalje o sličnosti između Isusa i sv. Stjepana, biskup navodi kako su obojica bili krivo optuženi, protiv njih ustaju lažni svjedoci radi čije optužnice obojica podnose mučeničku smrt. Njihovi protivnici jednostavno nisu podnosili njihov govor, i Isus, i Stjepan jednostavno su smetali te ih se trebalo riješiti. Obojicu u gnjevu i mržnji bacaju van grada.

„Stjepan će prije muke disati kao Isus. Isus se obraća svome Ocu i moli ‘Oče oprosti im, jer ne znaju što čine.’ Iste riječi govori i Stjepan. Diše isto kao Isus“ naglasio je biskup Radoš ukazujući kako je Stjepan savršen jednako u ljubavi prema Bogu kao i u ljubavi prema neprijateljima. „Jer svaki čovjek je za njega prijatelj, on nema neprijatelja, on nema nekoga koga treba uništiti, nego svaki je čovjek pozvan da se spasi, da ga Bog spasi“, poručio je biskup Radoš te skrenuo pozornost i na Savla koji je gledao Stjepanovu mučeničku smrt, a kojeg će svijetlo Kristovo dotaknuti na putu za Damask. Smijemo vjerovati da je to plod Stjepanova mučeništva.

I premda nam se čini da božićno otajstvo i mučeništvo sv. Stjepana nemaju neke sličnosti, crvena boja liturgijskog ruha podsjeća nas na krv i vatru, ali i na ljubav.

„Ma Krist je došao ne da mu pjevamo idilične pjesme djetešcu, nego da nam kaže da nas ljubi, da je spreman život dati za nas, da je njegova ljubav tako gorljiva, snažna, da je spreman krv svoju proliti za nas da bi nam dao novi život. Želi nam biti svijetlo života koje je počelo svijetliti u Betlehemu, ali je na križu postao svijetlo svijeta“ istaknuo  je biskup Radoš te potaknuo na molitvu da Gospodin svima dadne milost, u svijetlu Božića, razumjeti i mučeništvo sv. Stjepana koje nije tragedija, već je on svjedok kojeg bilježi prva Crkva kao dragocjeni biser.

Poželio je biskup i da sv. Stjepan svima bude svjedok i zagovornik da dišu Kristovim Duhom na način na koji svakome pojedinom Bog daje: svojim životom, trpljenjem, riječju i navještajem, svjedočenjem kako je Krist prosvijetlio život kojeg se onda promatra u tom svijetlu i vidi ono što drugi često ne mogu vidjeti.

„Drugi ostanu možda samo na vašim kolicima, a ne vide ono Svijetlo, žar, dar života, bogatstvo života kojega u sebi nosite. Neka taj dar života kojega u sebi nosite vi koji ste ovdje sa svojim potrebama u kolicima, preseli na nas, jer znamo da je snažan, moćan, da je to sjeme i za našu vjeru. Da je to zalijevanje naše biljke koja je uvijek potrebna novih svjedoka, novog trpljenja, da bi mogla sazrijevati i donijeti plod u krilu Crkve“, poručio je na kraju homilije okupljenima u Varaždinskoj katedrali mons. Bože Radoš.

Na kraju euharistijskog slavlja biskup je svima zahvalio na dolasku te poželio sretan i blagoslovljen Božić uz želju da Bog koji je došao među nas prati svaki njihov pokret, nadahnjuje njihove dane i daje snagu, kako njima, osobama s invaliditetom, tako i onima koji su uz njih svaki dan. Osobito je biskup Radoš zahvalio i vlč. Šardiju na svemu lijepom što čini. „Neka ga Gospodin podrži, neka mu daje snagu da ono što je započeo  nastavi, a kada Bog otvori neka nova vrata, neka i u njih uđe kako bi objedinio sve one potrebe onih koji su u posebnim potrebama.“