"Otac zove na život vječni"

Časna braćo u biskupstvu,
predraga braćo i sestre!

Proslava svjetskoga dana molitve za zvanja, na programu 25. travnja 1999., na četvrtu vazmenu nedjelju, ponovni je poziv na pozorno razmišljanje o temeljnom obliku crkvenoga života: pozivu na svećeništvo i zavjetovani život.
Na putu priprave na Veliki jubilej, godina 1999. otvara “horizonte vjernika prema samoj Kristovoj perspektivi: perspektivi Oca koji je na nebesima (usp. Mt 5,45)” (Tertio millennio adveniente, 49) i poziva na razmišljanje o pozivu koji je pravo obzorje svakoga ljudskog srca: život vječni. Upravo se u tom svjetlu otkriva sva važnost poziva na svećeništvo i na zavjetovani život s kojima Otac nebeski, od kojega “silazi svaki dobar dar, svaki svršen poklon” (Jak 1,17), nastavlja obogaćivati svoju Crkvu.
Hvalospjev: “Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista” (Ef 1,3), i u ovom stoljeću koje se približava kraju, spontano izvire iz srca zbog dara bezbrojnih poziva na svećeništvo i zavjetovani život u njegovim različitim oblicima.
Bog se i dalje pokazuje po muškarcima i ženama koje, potaknute silom Duha Svetoga, svjedoče riječju i djelom, ponekad također mučeništvom, svoje bespridržajno predanje u služenju braći. Po zaređenim službenicima biskupima, prezbiterima i đakonima, on daje trajno jamstvo sakramentske prisutnosti Krista Otkupitelja (usp. Christifideles laici, 22), čineći da Crkva raste, zahvaljujući njihovu određenom služenju, u jedinstvu jednoga tijela i u raznolikosti poziva službâ i karizmâ.
On je obilno razlio Duha u svoju posinjenu djecu, očitujući u različitim oblicima posvećenoga života svoju očinsku ljubav koja želi obuhvatiti cijelo čovječanstvo. Ta je njegova ljubav ona koja strpljivo čeka i s veseljem prihvaća onoga koji se je udaljio; to je ljubav koja odgaja i ispravlja; koja utažuje glad za ljubavlju svake osobe. On nastavlja pokazivati obzorja života vječnoga koja otvaraju srce nadi i usred poteškoća, boli i smrti, osobito po onima koji sve ostavljaju da bi slijedili Krista, potpuno se posvećujući ostvarenju njegova Kraljevstva.
U ovoj 1999. godini posvećenoj Ocu nebeskom, htio bih pozvati sve vjernike na razmišljanje o pozivima za zaređene službenike i na zavjetovani život, slijedeći korake molitve “Očenaša” koju nas je sam Isus naučio.
1. “Oče naš, koji jesi na nebesima”
Zazivati Boga kao Oca znači u njegovoj ljubavi prepoznati izvor života. U Ocu nebeskom čovjek, pozvan da bude njegovim djetetom, otkriva kako “smo bili izabrani prije postanka svijeta, da budemo sveti i neporočni pred njim u ljubavi” (Ef 1,4). Drugi vatikanski koncil podsjeća da “Krist… upravo objavljujući misterij Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva i čovjeka njemu samome te mu objavljuje uzvišenost njegova poziva” (Gaudium et spes, 22). Za ljudsku osobu vjernost Bogu jamstvo je vjernosti upravo vlastitome biću i tako potpunog ostvarenja vlastitoga životnog nauma.
Svaki poziv ima svoj korijen u krštenju, kad kršćanin “nanovo rođen iz vode i Duha” (Iv 3,5), postaje sudionikom milosnog događaja koji je na rijeci Jordanu otkrio Isusa kao “ljubljenog Sina” koji je Ocu omilio (Lk 3,22). Iz krštenja za svaki kršćanski poziv izbija izvor prave plodnosti. Nužno je stoga posebnu skrb posvetiti inicijaciji katekumena i djece u otkrivanju krštenja i ostvarenju istinskoga djetinjeg odnosa s Bogom.
2. “Sveti se ime tvoje”
Poziv da budemo “sveti, jer on je svet” (Lev 11,44) ostvaruje se kad se Bogu prizna mjesto koje mu pripada. U naše doba, sekularizirano a ipak očarano traženjem svetoga, postoji posebna potreba za svecima koji, snažno živeći prvenstvo Boga u svom životu, daju mu znatnu ljubaznu i providnosnu prisutnost.
Svetost, dar neprestanog istraživanja, najdragocjeniji i najdjelatniji je odgovor na glad nade i života suvremenoga života. Čovječanstvo treba svete svećenike i zavjetovane duše koji će dnevno živjeti dar potpunog sebedarja Bogu i bližnjemu; očeve i majke sposobne među kućnim zidovima svjedočiti milost sakramenta ženidbe, budeći u svima koji im se približe želju ostvariti Stvoriteljev naum o obitelji; mlade koji su osobno otkrili Krista i ostali njime zadivljeni tako da oduševljavaju svoje vršnjake za Evanđelje.
3. “Dođi kraljevstvo tvoje”
Svetost zaziva “Kraljevstvo Božje”, koje je Krist slikovito prikazao u velikoj i radosnoj gozbi ponuđenoj svima, ali određenoj samo onome koji prihvati obući “svadbenu odjeću” milosti.
Zaziv “dođi kraljevstvo tvoje” potiče na obraćenje i podsjeća da zemaljski čovjekov dan mora biti označen neprestanim traženjem kraljevstva Božjega prije i iznad svega drugog. To je zaziv koji poziva napustiti svijet riječi koje nestaju da bi se velikodušno prihvatilo obveze na koje nas Gospodin poziva, unatoč svakoj poteškoći i suprotstavljanju.
Moliti Gospodina “dođi kraljevstvo tvoje” znači, također, izabrati Očev dom kao vlastiti, živeći i djelujući prema Evanđelju te ljubeći u Isusovu Duhu; to istodobno znači otkriti da je Kraljevstvo “malo sjeme” obdareno neslućenom puninom života, ali trajno izloženo opasnosti da bude odbačeno i pogaženo.
Neka bi svi koji su pozvani na svećeništvo ili zavjetovani život s velikodušnom raspoloživošću prihvatili sjeme poziva koje im je Bog stavio u srce. Privlačeći ih slijediti Krista nepodijeljena srca, Otac ih poziva da budu radosni i slobodni apostoli Kraljevstva. U velikodušnom odgovoru na poziv oni će naći onu pravu sreću kojoj teži njihovo srce.
4. “Budi volja tvoja”
Isus je rekao: “Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo” (Iv 4,34). Tim riječima on otkriva da je osobni nacrt života upisan u providnosni Očev naum. Da bi ga se otkrilo, treba napustiti odviše zemaljsko tumačenje života, i u Boga staviti temelj i smisao osobnog života. Poziv je nadasve dar Božji: nije to izabrati, nego biti izabran; to je odgovor na ljubav koja prethodi i prati. Onome tko je poučljiv volji Gospodinovoj život postaje primljeno dobro, koje po svojoj naravi teži preoblikovati se u prikazivanju i daru.
5. “Kruh naš svagdanji daj nam danas”
Isus je od Očeve volje učinio našu svagdanju hranu (usp. Iv 4,34), i pozvao svoje uživati taj kruh s kojim se utažuje duhovna glad: kruh Riječi i Euharistije.
Po Marijinu primjeru treba naučiti odgajati srce za nadu, otvarajući se onom “nemogućem” od Boga koje čini kliktati od radosti i zahvalnosti. Tako onima koji velikodušno odgovore na Gospodinov poziv, radosni i žalosni životni događaji postaju dokaz povjerljivog razgovora s Ocem, i prilika trajnog otkrivanja svoga identiteta ljubljene djece pozvane sudjelovati vlastitom i specifičnom ulogom u velikom djelu spasenja svijeta, koje je započeo Krist a sada povjerenom njegovoj Crkvi.
6. “Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim”
Oprost i pomirenje veliki su dar koji je provalio u svijet od trenutka u kojem je Isus, poslan od Oca, otvoreno proglasio “godinu milosti Gospodnje” (Lk 4,19). On se učinio “prijateljem grešnika” (Mt 11,19), dao svoj život “na otpuštenje grijeha” (Mt 26,28) i, naposljetku, pozvao učenike iz svakoga dijela svijeta naviještati pokoru i oproštenje.
Poznavajući ljudsku krhkost, Bog je pripravio čovjeku put milosrđa i oproštenja kao iskustvo u kojem treba sudjelovati – tebi se oprašta ako ti opraštaš – jer se u obnovljenom milosnom životu pojavljuju istinski dometi prave djece jedinoga Oca nebeskoga.
7. “I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla”
Kršćanski život je trajni razvoj oslobađanja od zla i grijeha. Po sakramentu pomirenja Božja moć i njegova svetost priopćavaju se kao nova snaga koja vodi k slobodi ljubiti, čineći da dobro pobjeđuje.
Borba protiv zla, koju je Krist hrabro vodio, danas je povjerena Crkvi i svakome kršćaninu, prema pozivu, karizmi i službi pojedinca. Zadaća je bitno povjerena zaređenim službenicima: biskupima, prezbiterima i đakonima. Ali nezamjenjiv i specifičan doprinos pružaju, također, ustanove zavjetovanoga života čiji članovi “u svom posvećenju i potpunom predanju, čine vidljivom ljubaznu i spasonosnu nazočnost Krista, koga je Otac posvetio i dao mu poslanje” (Vita consecrata, 76).
Kako ne istaknuti da promicanje zvanja za zaređeno svećeništvo i zavjetovani život mora postati skladna zauzetost cijele Crkve i pojedinih vjernika? Njima Gospodin nalaže: “Molite Gospodara žetve da pošalje radnikâ u svoju žetvu” (Lk 9,38).
Svjesni toga, obratimo se jednodušnom molitvom Ocu nebeskom, darovatelju svakoga dobra:
8. Oče dobri,
u Kristu svome sinu
otkrivaš nam svoju ljubav,
grliš nas kao svoju djecu
i omogućuješ nam
u tvojoj volji otkrivati crte
našega pravog lica.

Oče sveti,
pozivaš nas da budemo sveti
kao što si ti svet.
Molimo te da nikada ne ponestane
tvojoj Crkvi svetih službenika i apostola
koji, riječju i sakramentima,
otvaraju put susreta s tobom.

Oče milosrdni,
daruj zbunjenom čovječanstvu
muškarce i žene koji
svjedočanstvom života preobraženog
na sliku tvoga Sina
radosno kroče
sa svom drugom braćom i sestrama
prema nebeskoj domovini.

Oče naš,
s glasom tvoga Duha Svetoga,
i pouzdajući se u Marijin majčinski zagovor,
žarko te zazivamo:
pošalji svojoj Crkvi svećenikâ,
hrabrih svjedoka tvoje bezgranične dobrote.
Amen!

Iz Vatikana, 1. listopada 1998., na spomendan svete Terezije od Djeteta Isusa, crkvene naučiteljice
Ivan Pavao II.