Dok upravljamo svoj pogled prema bespomoćnom Djetetu koje se rađa kao izbjeglica, u nužnom skloništu, jer za njih nije bilo mjesta ni u jednoj sobi dostojnoj tog imena, promišljamo o ljudskoj krhkosti.

Božić nas poziva da ne zaboravimo one koji su slabi, odbačeni, za koje nema mjesta u društvu.

Naše se misli istovremeno okreću Božjoj ljubavi prema ovom čovječanstvu, posebno prema posljednjima, prema zaboravljenima, jer je sâm Bog taj koji je u ovom Djetetu postao slab sa slabima.

Međutim, ako dobro promotrite, to Dijete je već znak nade jer je, kao i svako rođenje, pobjeda života kojim se dovršuje tijek još veće krhkosti od devet mjeseci trudnoće.

Istina, Bog nije odmah postao djetetom, Bog je postao embrij, začet u krilu Djevice Marije.

Postao je čovjekom u svemu, sve od početaka povijesti svakoga od nas, prolazeći kroz sve faze našeg iskustva kao stvorenja.

Onaj koji se rodio jest Onaj koji je začet u krilu Djevice Marije.

Beskrajno velik postao je beskrajno malen.

To je otajstvo ljubavi: jer je upravo ljubavi svojstveno učiniti se ništavnom, sniziti se, učiniti se malenom kako bi drugi postali veliki.

„Bijah nejakima nejak da nejake steknem. Svima bijah sve da pošto – poto neke spasim“ (1Kor 9,22), piše sveti Pavao Korinćanima.

Kako ne pomisliti ovdje na one koje su prozvali herojima 2020. godine: liječnike i medicinsko osoblje? Dok su mnogi prosvjedovali zbog mjera kojima su ograničene naše slobode, oni su bili na odjelima i postali „svima sve kako bi pod svaku cijenu neke spasili“, naše bake i djedove, naše roditelje, naše prijatelje.

Kako bismo mogli zaboraviti sve one koji su ove godine ostali bez posla ili ga nisu imali dovoljno? One koji su imali „mjesta u hotelu“, „slobodne stolove u restoranu“, ali nije bilo nikoga tko bi mogao doći. Brojnim sezonskim radnicima koji su ostali kod kuće, bez posla, često prisiljeni na poniženje jer moraju prositi kruh svagdašnji?

Pandemija je poremetila naše navike, stavila na tešku kušnju naš društveni suživot, poremetila naše planove, učinila nas sve ranjivijima i, možda, poniznijima, svakako nesigurnijima.

I dok smo više nego ikada osjećali potrebu uteći se Onome koji nas tješi, koji nas podupire na životnom putu, doživjeli smo kako se naše crkve zatvaraju te smo se morali odreći utjehe Kruha života, jakosti slabih.

Ovo je prilika da zahvalimo svim onim vrijednim svećenicima, redovnicima i redovnicama, đakonima i svim volonterima koji nisu odustali i koji su često, možda i ne dijeleći ono što im je nametnuto, poštovali norme dok su radili na pronalaženju novih načina kako nitko ne bi bio napušten i nosili su u kuće, u obitelji utjehu koju nisu mogli naći u crkvama ili društvenim strukturama.

Kao nikad prije, ove su godine obitelji postale „kućne crkve“, svetohraništa usred svijeta.

U ovom kontekstu globalne krhkosti vraća se Božić i podsjeća nas da smo, iako slabi, „Fratelli tutti – (odnosno: Svi smo braća)“. Ah, kako bi bilo lijepo ponovno otkriti da smo jedna obitelj, u kojoj je tvoje siromaštvo i moje siromaštvo, tvoja radost je moja radost.

Najljepše želje svima, onima koji vjeruju da je to Dijete rođeno u krhkosti Bog koji je postao jedan od nas, kao i onima koji u to ne vjeruju premda znaju da, unatoč drugačijoj vjeri, „Svi smo braća“.

Čestit Božić i  sretna nova godina!