Otajstvo Isusova časa

Uvod u biblijsko čitanje: “Došao je čas da se proslavi Sin čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod… Duša mi je sada potresena, i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!” (Iv 12,23b,27-28).
1. Proslava Jubileja poziva nas upraviti svoju pozornost na čas spasenja. Nekoliko puta, u različitim prilikama, Isus upotrebljava riječ “čas” da pokaže trenutak koji je Otac odredio za dovršenje djela spasenja.
O njemu govori na početku javnoga života, u događaju o svadbi u Kani, kad od svoje majke prima molbu u korist zaručnika koji su u poteškoći zbog pomanjkanja vina. Da pokaže razlog koji se protivi prihvaćanju prošnje, Isus kaže majci: “Još nije došao moj čas!”(Iv 2,4).
Riječ je svakako o času prvog očitovanja Isusove mesijanske moći. To je posebno važan čas, kako daje shvatiti evanđeoski izvještaj u svome zaključku, gdje se čudo predstavlja kao “izvor” ili “početak” znakova (usp. Iv 2,11). Ali u pozadini se ističe čas Isusove muke i proslave (usp. Iv 7,0; 8,20; 12,23-27; 13,1; 17,1; 19,27), kad će On dovršit djelo otkupljenja čovječanstva.
Načinivši taj “znak”, po uspješnom Marijinu zagovoru, Isus se očituje kao mesijanski Spasitelj. Dok izlazi ususret mladencima, zapravo On sam započinje svoje zaručničko djelo, svečano započevši svadbenu gozbu koja je slika kraljevstva Božjega (usp. Mt 22,2).
2. S Isusom je došao čas novog odnosa s Bogom, čas novoga bogoštovlja: “Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini” (Iv 4,23). Temelj tog općeg bogoštovlja jest činjenica da je Sin, utjelovivši se, dao ljudima mogućnost podijeliti svoje sinovsko čašćenje Oca. “Čas” je također onaj u kojem se očituje Sinovljevo djelo: “Zaista, zaista, kažem vam: dolazi čas – sada je! – kad će mrtvi čuti glas Sina Božjega, i koji čuju, živjet će. Doista, kao što Otac ima život u sebi, tako je i Sinu dao da ima život u sebi” (Iv 5,25-26).
Veliki čas u povijesti svijeta je onaj u kojem Sin daje život, učinivši da njegov spasiteljski glas čuju ljudi koji su pod vlašću grijeha. To je čas otkupljenja.
3. Cijeli Isusov zemaljski život usmjeren je prema tom času. U trenutku tjeskobe, malo prije muke, Isus reče: “Duša mi je sada potresena, i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas!” (Iv 12,27).
S tim riječima, Isus otkriva duboku dramu koja pritišće njegovu dušu pred gledanjem žrtve koja se približava. On može zamoliti Oca da udalji tu strašnu kušnju. Ali, s druge strane, on ne želi izbjeći toj bolnoj sudbini: “Zato dođoh”. Došao je prikazati žrtvu koja će priskrbiti spasenje čovječanstvu.
4. Taj dramatični čas htio je i odredio Otac. Prije časa odabranog od božanskoga nauma, neprijatelji ne mogu zagospodariti Isusom.
Nekoliko se puta pokušalo Isusa zaustaviti ili ga ubiti. Iznijevši jedan od tih pokušaja, Ivanovo evanđelje osvjetljava nemoć protivnika: “Vrebali su da ga uhvate. Ipak, nitko ne stavi na nj ruke, jer još nije bio došao njegov čas” (7,30).
Kada dođe čas, bit će to kao čas neprijatelja. “Ovo je vaš čas i vlast Tminâ”, reče Isus onima koji se digoše na nj, glavarima svećeničkim, zapovjednicima hramskim i starješinama” (Lk 22,52-53).
U taj tamni čas izgledat će kao da strašnu moć zla ne može nitko zaustaviti.
Ipak, i taj čas ostaje pod Očevom vlašću. On će biti taj koji će dopustiti Isusovim neprijateljima da ga uhvate. Njihovo se djelo tajanstveno upisuje u naum određen od Oca za spas sviju.
5. Više negoli čas neprijatelja, dakle, čas muke je čas Kristov, čas dovršenja njegova poslanja. Ivanovo nam evanđelje daje otkriti duboka Isusova raspoloženja na početku Posljednje večere: “Znajući da je došao njegov čas da prijeđe s ovog svijeta Ocu, Isus, jer je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio” (Iv 13,1). To je, dakle, čas ljubavi, koja želi “ići do kraja”, to jest do najuzvišenijeg dara. U svojoj žrtvi, Krist nam otkriva savršenu ljubav: dublje nas ne bi mogao ljubiti!
Taj odlučni čas je ujedno čas muke i čas proslave. Prema Ivanovu evanđelju, to je čas u kojem je Sin čovječji “uzdignut sa zemlje (12,32). Uzdignuće na križ znak je uzdignuća u nebesku slavu. Tada će započeti razdoblje novog odnosa s čovječanstvom i, osobito, s učenicima, kako to Isus sam naviješta: “To sam vam zborio u prispodobama. Dolazi čas kad vam više neću zboriti u prispodobama, nego ću vam otvoreno navješćivati o Ocu” (Iv 16,25).
Najuzvišeniji čas je, konačno, onaj u kojem Sin dolazi Ocu. U njemu se razjašnjava značenje njegove žrtve i očituje vrijednost koju ta žrtva ima za čovječanstvo otkupljeno i pozvano sjediniti se sa Sinom u njegovu povratku Ocu.