U pozdravnoj riječi supetarski župnik don Pavao Gospodnetić govorio je o motivima za postavljenje Stepinčeva kipa u okoliš župne crkve u Supetru. Podcrtavši najprije važnost bl. Alojzija za Katoličku Crkvu općenito i za hrvatski narod, prisjetio je okupljene na povezanost Blaženika i Hvarske biskupije, na poseban način grada Supetra.

Istaknuo je: „Alojzije Stepinac sedam je puta bio na teritoriju naše biskupije. Dva puta na Hvaru i pet puta na Braču i to uvijek u Supetru. O tome se detaljnije može čitati u knjizi mons. Jurja Batelje „Blaženi Alojzije Stepinac i Hvarska biskupija“. Ono što je nama posebno dragocjen podatak jest činjenica da je blaženik u Supetru boravio uglavnom iz osobnih razloga. Četiri puta dolazio je na liječenje i zdravstveni oporavak u Dom Gospe od Zdravlja. A prvi put bio je kao tajnik nadbiskupa Bauera koji je tada blagoslovio redovničku kuću sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog. To je isti onaj Dom Gospe od Zdravlja u koji će Stepinac kao nadbiskup dolaziti na liječenje i oporavak.

Uzevši u obzir važnost njegove uloge u povijesti Crkve i hrvatskog naroda u preteškom razdoblju sredine krvavoga dvadesetog stoljeća, kao i njegovu povezanost s našom biskupijom i dolaske u Supetar, postavljanje njegova kipa razumljiv je dobrodošao korak.“

U nastavku, osvrćući se na umjetničko rješenje mladoga i zapaženog kipara Đanija Martinića, rekao je:  „Bez da umanjujemo važnost svakog pojedinog čovjeka smijemo ustvrditi kako nam Stepinac nije važan tek kao pojedina sveta osoba već kao simbol. Ime Stepinac bilo je i još je simbol za pravednost, za ljubav prema najslabijima i progonjenima, za otpor zlu, za hrabru ustrajnost u dobru, za čvrstu vjernost evanđelju sve do gubitka vlastita života u ime vjernosti Isusu Kristu i njegovoj Crkvi. A kada netko postane simbol onda se lako dogodi da započne manipulacija tim simbolom. Zato su nam važni umjetnici. Oni svojim umjetničkim izričajem daju ključ za ispravno razumijevanje pojedinih religioznih simbola. Dakako, oni (umjetnici) u tome mogu i pogriješiti i svojim nas izričajem voditi na krivi put.

Poslužio bih se ovdje riječima uvaženoga teologa Tomaša Halika koji nam u nekoliko rečenica ukazuje ne samo na tijesnu povezanost umjetnosti i religioznosti već i na opasnosti u koje upadamo kad skrenemo na stranputice kako umjetnosti tako i religioznosti.

„Umjetnost koja ne upućuje na tajnu, već lijeno i jeftino ostaje na dopadljivoj površini, puki je kič. Religija koja /…/, koja nije sposobna simbole motriti kao put u dubinu, upravo je suprotno autentičnoj religiji – ona je fundamentalizam. Fundamentalizam, primitivno doslovno pristupa jeziku religije, religijski je kič. Ono što je u odnosnu na umjetnost kič, to je u odnosu na religiju fundamentalizam.“

Skulptura Đanija Martinića (a čini mi se da tome doprinosi i mjesto na kojem je postavljena) vješto se odmiče od kiča i od fundamentalizma te istovremeno daje posjetitelju priliku za susret sa istinskim umjetničkim djelom. Kažem „daje priliku“ a ne sili, jer ako bi bili prisiljeni onda smo automatski upali u fundamentalizam. Skulptura ni na što ne sili već otvara prostor za jedan iskreni ljudski susret s likom, sa simbolom, Alojzija Stepinca. Baš kao što i Isus, kada je pričao prispodobe, na ništa nije silio, ali je ipak slušateljima koji tragaju za istinom i  smislom nudio dovoljno svjetla da se odvaže otvoriti srce i krenuti za njim.

Ova skulptura upravo to čini. Nenametljivo nas privlači, a kad nas privuče ne vezuje nas za sebe već usmjerava prema Onome koji je smisao i punina ljudskoga života. Gesta molitve krunice koja za Stepinca nije bila izuzetak već redovitost objedinjuje sav naš trud da se otvorimo daru milosti koji ne možemo zaslužiti već jedino zahvalna srca primiti.“

Župnik je na kraju zahvalio svima koji su prepoznali vrijednost tog nastojanja i svojim prilogom pridonijeli da se ostvari posebno ističući predanost autora skulpture, njegovu posvećenost tom projektu te činjenicu kako je rad dar kipara svojoj župi i gradu.

U nastavku programa pročitan je umjetnički komentar povjesničara umjetnosti dr. sc. Ive Šimata Banova koji o postavljenoj skulpturi, između ostaloga, zapisa: „Najbolji su spomenici oni kojih uopće nema – kaže Brecht. Spomenik mora biti jako vidljiv – kaže Musil. Ako su to krajnos nihilizma i doslovnosti gdje je mjesto ovome spomeniku  koji kao svaki spomenik ne želi umrijeti? A tu je i klupa kojih ima po cijelome svijetu i na kojima sjede i veliki i nešto manji ljudi.

U trokutu između župne crkve, župne kuće i kampanela izduženi sjedeći lik košćatih i u krilu sklopljenih ruku sjedi postrance:  nikoma na smetnji, nikom na putu. Zamišljen, sabran i u sebe uvrnuti lik izvan komemorativne smrtne ozbiljnosti kojima je krcat ovaj spomenički hrvatski svijet, stvara prostor, mijenja narav prostora,  odnosno  stvara prostor prisutnosti. Bez nametljive raskoši prvo što je učinio obračunao se sa „važnim“, „centralnim“, „povjesnim“  ili „dostojanstvenim“ mjestom koji je u grozničavoj potrazi u Hrvatskoj zadobio dimenzije karikaturalnosti. Dostojno mjesto ne postoji, Dostojno se mjesto stvara. To je prostor mira i sabranosti. Prostor je ovdje narav spomenika i narav spomenika je narav prostora. Zašto? Zato što je to u rješenju Đanija Martinića temeljno ljudski a ne napeti umjetnički, urbanistički ili arrhitektonski problem. A uza sve  autonomne vrijednosti oblika spomenik se vratio pojmu marginalca u centru, skromnosti i smjernosti, predanosti i ljudskosti, a umjesto komemorativnosti ili puka sjećanja, evo slavljenja života. Evo dakle spomenika koji je temeljno ljuski, a manje svaki drugi, pa i estetski problem. Evo i zamišljena, kontemplativna lika, pobjednika i mučenika, marginalca u centru koji dolazi  koliko iz Kaznionice toliko i iz Prvostolnice. To je na kraju vrsni primjer  Martinićeve senzibilnost u srcu koju on, uza sve modelacijske vrline, uvijek daruje svojim rješenjima.“

Na samom kraju programa okupljenima se obratio autor skulpture Martinić te vidno ganut svojoj obitelji drugima zaslužnima zahvalio na podršci i ohrabrenju. U glazbenom dijelu nastupio je župni zbor sv. Cecilije pod ravnanjem č. s. Silvane Jukić. U programu su sudjelovali i članovi bratovštine sv. Roka iz Supetra. Na svečanosti su se okupili i umirovljeni biskup Slobodan Štambuk, brački svećenici i mnoštvo naroda.